Patnja i bolest u svjetlu vjere
Čitanja: 1Kr 3,4-13; Ps 119,9-14; Mk 6,30-34
Starozavjetni patnik Job i Petrova punica imaju nešto zajedničko, ali među njima je i puno razlike. Job, čovjek koji je po svom vlastitom uvjerenju u svemu bio vjeran Bogu, iznenada je udaren teškom bolešću za koju ne nalazi nikakvo opravdanje. Ona je potpuno pomutila njegovu sliku o Bogu kojemu je Job vjerno služio i on ne vidi čime je zaslužio da ga Bog tako teško kazni. Zato on zadnjim silama zdvojno govori: «život moj samo je lahor, i oko mi neće više vidjeti sreće» (Job 7,7). On zapravo i ne očekuje ozdravljenje, čime je Job dodirnuo samo dno ljudske nemoći u patnji.
Petrova punica također je žrtva bolesti. Možda ne u tolikoj mjeri kao Job, jer u pitanju je ipak samo ognjica s kojom se ljudi često susreću. Ali ona ima prednost pred Jobom, jer u njezinu kuću dolazi onaj za koga evanđelist kaže da je «liječio svaku bolest i nemoć u narodu» (Mt 4,23; 9,35). Dosta je njegova ispružena ruka i žena je zdrava i u isti čas sposobna posluživati goste koji su zajedno s Isusom posjetili njezin dom. Taj pojedinačni primjer Isusove iscjeliteljske moći evanđelistu je važan samo kao uvod u nešto važnije, što tek slijedi.
U riječima koje dolaze nakon toga Marko želi svojim čitateljima dočarati kako je Isus usporedo sa svojim učenjem razvijao i vrlo snažnu iscjeliteljsku djelatnost: «I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi, i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali» (Mk 1,34). To treba biti nova potvrda onoga što je evanđelist za Isusa ustvrdio već nakon njegova prvog čuda u sinagogi u Kafarnaumu: «Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: ‘Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se» (1,27).
Evanđelistu je važno istaknuti da Isusovu riječ prate čudesna djela koja potvrđuju da on doista nastupa s posebnom vlašću (usp. 1,22) i da Bog već sada po njemu na ljudima ostvaruje svoje kraljevstvo. Iako se u evanđeljima nalazi izvješće o više od 30 Isusovih čudesa, očito je da je to samo manji dio onog što je Isus činio, posebno na bolesnicima. Svi su evanđelisti napravili samo manji izbor onih čudesa koja su se najbolje uklapala u nacrt njihova djela (usp. Iv 20,30s).
Djelovanje i(li) molitva
Kad ljudi postignu određeni uspjeh i skrenu pozornost na sebe, onda redovito žele iskoristiti okolnosti koje im idu na ruku i povećati svoj uspjeh i popularnost kod naroda. Isus postupa posve suprotno. On kao da svjesno bježi od uspjeha i popularnosti. Nakon što se pročulo o njegovim ozdravljenjima, logično je bilo očekivati da će slijedeći dan od ranog jutra potraga za njim biti velika, a on, umjesto da to vješto iskoristi, povlači se na samotno mjesto i prepušta se molitvi. Učenici to ne shvaćaju i u čudu mu govore: «Svi te traže.» (1,37). No on nije nimalo pod dojmom tog velikog zanimanja ljudi, jer dobro je znao da oni zapravo ne traže njega, nego njegova čudesa. U Ivanovu evanđelju Isus otvoreno prigovara narodu da ga ne traže zato što su vidjeli znak nego što su jeli od umnoženih kruhova i što to opet očekuju (usp. Iv 6,25s; usp. 4,48).
Isus ne prihvaća da mu se nametne uloga čudotvorca, u ovom slučaju iscjelitelja, jer njegovo poslanje je daleko uzvišenije. Zato on savršenim mirom uzvraća: «Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao» (1,38). Iz toga je posve jasno da je Isusovo glavno poslanje navijestiti ljudima poruku kraljevstva Božjeg, a ozdravljenja i druga čudesa su samo popratni znaci. Između jednog i drugog kao najvažnije stoji njegovo povlačenje na samotno mjesto i susret s Ocem u molitvi. Posebno je evanđelist Luka snažno istaknuo tu crtu Isusova lika. On moli prije svakog važnog čina i isto tako uči svoje učenike moliti. U molitvi provjerava svoju poslušnost i vjernost Ocu i traži uvijek novu snagu.
Tu je pouka i Crkvi i svakom pojedinom vjerniku kako treba naći pravi odnos između aktivnosti i molitve. Kršćani su često u napasti da misle kako puno rade na slavu Božju pa zato i ne moraju imati posebno vrijeme za molitvu. To je velika zabluda. Da bi se uopće moglo djelovati u pravom Isusovom duhu, potrebno je uvijek iznova povlačiti se na molitvu i tamo crpsti nadahnuća i snagu. U protivnom, čovjek je u opasnosti da se zavarava nekakvim uspjehom koji pripisuje sebi, a koji zapravo uopće ne donosi plod evanđelja. Velika je zamka kad pomislimo kako nam svi plješću i kako nas svi traže.
Umjesto da se prepustimo lažnom uživanju u tom, bolje je tražiti Boga u sabranosti molitve. Tu će čovjek Božji naći pravu mjeru i pravi način odnosa prema ljudima. U tom se krije opasnost i za suvremene seminare koji se najavljuju kao seminari ozdravljenja. Nedovoljno poučeni vjernici shvate da je to glavni cilj i ostaju razočarani kad ne dožive ozdravljenje, zaboravljajući kako su ozdravljenja uvijek samo popratna pojava na onima koji ponajprije traže kraljevstvo Božje (Lk 12,31).
Fra Ivan Dugandžić