ČITANJA:
Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1Kor 10,31 – 11,1; Mk 1,40-45
Nada u bolesti
Svi smo imali priliku promatrati bolesnika kojemu je ostala još samo neka slabašna nada u ozdravljenje: možda je to skupa operacija kod nekog čuvenog liječnika ili utjecanje alternativnoj medicini. I u jednom i u drugom slučaju bolesnik se grčevito hvata za tu posljednju slamku spasa u uvjerenju da će, unatoč svemu, pobijediti bolest i vratiti se u normalan život. Vjerovali u čudo ili ne, ljudi se u bolesti uvijek tako ponašaju da zapravo računaju s mogućnošću čuda.
Guba je oduvijek spadala među najteže bolesti od kojih se teško ozdravlja, jer ona jednostavno izjeda i uništava tkivo. A zbog svoje priljepčivosti ona je dvostruko teška. Jer, pri pokušaju da pomogne gubavcu zdrav čovjek uvijek mora dobro paziti da i sam pritom ne oboli. Zato su gubavci uvijek držani postrance, odvojeni od zdravih, što je dodatno otežavalo njihovu ionako tešku sudbinu.
U židovstvu je sudbina gubavaca bila posebno teška. Propisi Mojsijeva zakona s obzirom na gubu bili su neobično strogi. Gubavac je proglašavan «nečistim», što znači nesposobnim za bilo kakav oblik zajedničkoga života, a posebno kultskoga (usp. Lev 13,45-46). Taj zakon nije poznavao nikakva milosrđa prema oboljelom. Njegov jedini cilj bio je zaštititi zdrave od te opake bolesti. Ako je takav bolesnik nekom srećom ili slučajem ozdravio, to je morao potvrditi svećenik, a on sam prinijeti Bogu za to propisanu žrtvu. Tek nakon toga mogao se vratiti u normalan život.
Sve to moramo imati pred očima da bismo ispravno shvatili vapaj gubavca u susretu s Isusom: «Ako hoćeš, možeš me očistiti!» (Mk 1,40). Kakav izraz dubokog povjerenja u Isusovu moć! Tu nema nikakve dvojbe ni sumnje. Gubavac svoju sudbinu stavlja potpuno u Isusove ruke. On je njegova jedina nada. Bolesnik znade da ga Isus može ne samo ozdraviti, već i «očistiti», a to znači ponovo vratiti u zajedništvo naroda Božjega. Isus je prepoznao tu vjeru i zato je njegov odgovor kratak i odlučan: «Hoću, budi čist!» (1,41). I čudo se događa.
Suvremeni gubavci i kršćani
Suvremena medicina nije ni do danas uspjela potpuno pobijediti tu opaku bolest. Računa se da u svijetu još uvijek ima preko 15 milijuna gubavaca. Kršćani su iz evanđelja uvijek crpli snagu za pomoć tim jadnim ljudima, ne bojeći se posljedica za svoje osobno zdravlje. Mnogi su liječeći gubavce dali herojski primjer kršćanskog milosrđa i ljubavi, kao primjerice veliki sin Belgije Damian de Veuster na dalekom otoku gubavaca, Molokaiu, Majka Terezija u Kalkuti i brojni drugi. Bez njihova milosrđa i njihove ljubavi i najsuvremenija medicinska pomoć ne bi puno promijenila sudbinu tih jadnika.
Zanimljiv je i poučan primjer iz Afrike. Jedan ugledni američki tjednik poslao je svoju novinarku u Afriku da napiše reportažu o gubavcima i njihovu liječenju. Pripovijeda ta novinarka kako se, nakon dugog i napornog putovanja, u jednoj misijskoj postaji našla pred jednostavno građenom kućom ispred koje je stajao veliki stol s mnogo lijekova i zavoja. Ispred stola stajao je dugačak red gubavaca, a iza stola časna sestra u bijelom koja je strpljivo čistila njihove rane i previjala ih. Teško je bilo sve to gledati, jer se širio težak zadah od ljudskog mesa koje se raspadalo. Gošća iz Amerike jedno je vrijeme s divljenjem promatrala taj nesebičan posao, a onda je iskreno rekla sestri kako ona to ne bi radila ni za plaću od stotinu tisuća dolara. Sestra je samo kratko odgovorila: «Ne bih ni ja!». Novinarka je priznala svojim čitateljima da je ta riječ za nju bila dragocjena pouka koja je promijenila njezin pogled na život.
U mnogim dijelovima današnjeg svijeta nema doduše gubavaca, ali ima puno «nečistih» u drugom smislu, ima puno onih koje su ljudi iz različitih razloga izolirali i koje zaobilaze kao gubavce. Strašna bolest side traži izolaciju oboljelih kako ne bi ugrozili zdrave, ali tim ljudima ne smije biti uskraćeno kršćansko milosrđe i ljubav kojom je Isus susretao gubavce. Droga je također jedan od suvremenih oblika gube koji vapi za pomoću. Kakvu sliku o svom kršćanstvu ostavljaju oni kojih se to ne tiče samo zato što imaju sreću da se njihova djeca ne drogiraju? Ili, kako nazvati ponašanje cijelih mjesta, sela ili gradova koji ne žele udomiti ustanove za pomoć takvima, jer bi im narušili ugled?
Evanđelist kaže da je Isus bio «ganut» u susretu s gubavcem. I on se je mogao pozvati na stroge propise Mojsijeva zakona i izbjeći susret s gubavcem, ali nije. U njega je srce prevladalo nad ljudskim odredbama. I Crkva koja je poslana u njegovo ime mora se ganuti nad bijedom današnjeg čovjeka i iskazati mu Isusovu dobrotu. Kršćanin koji može bešćutno promatrati tuđu bijedu i ne osjetiti potrebu da pomogne, ne može se pozivati na Isusa.
Fra Ivan Dugandžić