U nedjelje poslije Uskrsa Crkva u svojoj liturgiji nastavlja razmišljati o odnosu uskrsloga Gospodina prema vjernicima i obratno. Već u prvim izvješćima o njegovu ukazanju jako je naglašena sigurnost učenika u susretu s njime. Oni su okupljeni u prostoriji u kojoj su vrata zatvorili u strahu od Židova. Zatvorena vrata bez njega nisu sigurnost, jer u njima je još strah. Ali kad se on pojavi, nestaje straha i oni napuštaju zatvorenu prostoriju kako bi neustrašivo svjedočili za njega. Dakle, njihova sigurnost nisu zatvorena vrata već nazočnost Uskrsloga u njihovoj sredini. U Ivanovu evanđelju isprepliću se dvije slike, ona dobrog pastira i vrata k ovcama, koje upravo u toj svojoj isprepletenosti puno govore o odnosu Isusa i njegovih učenika. Continue reading →

U evanđeoskom odlomku Isus kaže: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara.« Mi ipak ponekad počinjemo služiti drugim gospodarima. Na neki se način otimamo Bogu jer želimo svoju slobodu. Tako težimo za materijalnim bogatstvom misleći da nad tim bogatstvom imamo vlast i misleći da tim bogatstvom možemo vladati. U stvarnosti tada gubimo vlast i nad samima sobom te počinjemo služiti bogatstvu, služiti ljudima i različitim drugim silama. Bog nam, s druge strane, omogućava da imamo vlast nad sobom samima.

Continue reading →

Ove nedjelje u evanđeoskom odlomku Isus nas vrlo živo podsjeća na to koje je poslanje kršćanina u ovome svijetu. On je već ranije rekao svojima da su sol zemlje i svjetlo svijeta. Sada pokazuje kako to biti. Kad kršćaninu netko učini nešto nažao, kad ga možda iskorištava, on se mora sjetiti da je to vrijeme da se počne vježbati u svakodnevnom življenju služenja. Na taj način nasljeduje Isusa koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade za druge. Također, kad netko stavlja na kušnju moju strpljivost, vrijeme je da zastanem, duboko udahnem, pomolim se i zamolim za hrabrost da živim velikodušno. Upravo je o tome riječ: o velikodušnom načinu života. To se ne odnosi samo na materijalnu velikodušnost, nego i valikodušnost životnih stavova, vremena, svega moga postojanja. Tako moj život prestaje biti reakcija na ono što mi čine drugi, a postaje akcija. Najednom ja počinjem kreirati svoj život.

Continue reading →

Promatramo li kako Isus tumači starozavjetne zapovijedi možemo zaključiti da je njegovo tumačenje radikalno i da je u njemu zahtjevniji od farizeja i pismoznanaca. Pogledamo li zapovijed koja zabranjuje ubojstvo i nastavimo li Isusov način promišljanja, onda vidimo da je njome zabranjena i srdžba, uvreda, prezir i svađa. Ubojstvo je, doista, prvi grijeh opisan u Bibliji nakon grijeha Adama i Eve. To je Kajinov grijeh kod kojega krv njegova brata vapi u nebo. Riječ je o najvećem grijehu protiv čovjekova dostojanstva, pa ova zabrana obvezuje sve i svakoga, uvijek i posvuda. Odatle se izvodi i obveza obrane života, od očuvanja vlastitoga života, preko života najbližih do one obveze koju imaju ljudi odgovorni za živote drugih ljudi na razini svijeta, države ili nekoga mjesta. Ovom je zapovijedi zabranjeno i neizravno izazivanje smrti ili dovođenje u smrtnu opasnost kad se dopušta neimaština, prilikom rizičnoga ponašanja u prometu i slično. Naravno da pod ovom zapovijedi valja promatrati i pobačaj. Kršćani su to razumjeli od samih početaka kršćanstva, pa se u drevnom spisu poznatom kao Didahé ili Nauk dvanaestorice apostola kaže i ovo: »Ne ubij dijete pobačajem niti ga pogubljuj nakon rođenja.« Po ovom su se i kršćani i Židovi razlikovali od svoga poganskoga okruženja. Slično vrijedi i za eutanaziju kojom se oduzima onaj dar života koji je Bog dao svakoj osobi. Taj život ponekad može sa sobom donositi i križ, ali nitko, pa ni sama osoba o kojoj je riječ, nema pravo taj Božji dar utrnuti. Osoba treba drugačiju vrstu pomoći – medicinsku, psihološku, duhovnu – kako bi mogla podnijeti bol i nemoć. Konačno, ova zapovijed govori o poštovanju čovjekova zdravlja, vlastita i tuđeg. Pritom se može govoriti o neumjerenosti u jelu i piću, o zloporabi droga, o pušenju.

Continue reading →

Kad se čitaju riječi Knjige proroka Izaije iz današnjega prvog čitanja: »Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onoga koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi«, ne možemo se oteti dojmu kako se Isus snažno oslanja na ovakav starozavjetni nauk. I Isus, naime, u središte pozornosti postavlja potrebe svake osobe. On sâm na njih odgovara i tome poučava svoje sljedbenike.

Continue reading →

Blaženstvima u Evanđelju po Mateju započinje veliki Isusov Govor na gori koji je upravljen u prvom redu Isusovim učenicima. Svako od osam blaženstava započinje prvim stihom koji sadrži blagoslov upravljen određenoj skupini ljudi, dok drugi stih sadrži obećanje koje je razlog blagoslova. Valja uočiti da prvo i osmo blaženstvo donose isto obećanje: »Njihovo je kraljevstvo nebesko«. Kao da nam izraz »kraljevstvo nebesko« kaže da su sva obećanja u ovim blaženstvima zapravo različite manifestacije kraljevstva nebeskoga. Tako bi kraljevstvo nebesko, obećano siromasima duhom i progonjenima zbog pravednosti, podrazumijevalo utjehu žalosnih, posjedovanje zemlje za krotke, sitost za gladne i žedne pravednosti, milosrđe za milosrdne, gledanje Boga za one čistoga srca, te Božje sinovstvo za mirotvorce.

Continue reading →

Prvo čitanje vraća nas u ozračje Božića te govori o narodu koji je u tmini hodio, a vidje svjetlost veliku. Ova svjetlost koja je zasjala o Isusovu rođenju, svijetli i sada kad nam evanđeoski odlomak donosi početak njegova javnog djelovanja. Ista je tama o kojoj je riječ. To je svijet kojemu je potrebno spasenje, oproštenje, nada. Isto je i svjetlo. To je Krist.
U evanđeoskom odlomku nalazimo ga u Kafarnaumu gdje rasvjetljava tamu neznanja svojim poučavanjem, tamu grijeha pozivanjem na obraćenje, tamu zatvorenosti u sebe upućivanjem poziva učenicima, tamu boli ozdravljajući ljude. Po tome Krist je svjetlo ukoliko poništava neznanje i grijeh, ukoliko otvara ljude za druge i ukoliko unosi u njihov život zdravlje. On nije svjetlo koje bi svijetlilo zasljepljujućim sjajem. On svojim svjetlom ne nanosi bol ni neugodu. On nije ni poput neonske svjetiljke koja ne dopušta sjene. On je više poput svjetla svijeće, koje treperi, koje ponekad nešto ostavlja u sjeni, nedorečeno i ne sasvim jasno, ali svakako razgoni tamu i unosi boju u život. On je svjetlo topline i nježnosti.
U jednom od svojih djela papa Benedikt XVI. napisao je: »Božji je znak jednostavnost. Božji je znak djetešce. Božji je znak u tome da je htio postati malen za nas. Tako on kraljuje. On ne dolazi u moći i izvanjskom sjaju. On dolazi kao djetešce – ranjivo i potrebno naše pomoći. On nas ne želi obuzeti svojom veličinom. On poništava svaki strah od njegove veličine. On traži našu ljubav: zato postaje djetešce.« Continue reading →