RELIGIJA VANJŠTINE ILI SRCA
Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32
Kome i kada upućuje Isus gornju prispodobu? Prenesimo se u povijesno surječje u kome je izrečena. Isus je u Jeruzalemu, tragični je kraj neminovan, sukob se s vrhovništvima i vlastima zaoštrava, kao da očajnički želi posljednji put pridobiti i osvijestiti za povijesni i životni kairos vođe naroda. Pokušava svima pojasniti kako nije dovoljno u odnosu na Boga imati skup predanih propisa, zakona, kako u kraljevstvo Božje neće unići oni koji izgovaraju na sav glas “Gospodine, Gospodine”, nabrajajući potom sve što su u Božje ime činili ili čine (poput onog carinika u hramu), već oni koji prepoznaju Božju volju u stvarnim povijesnim okolnostima i vrše je (usp. Mt 7,21sl). Nije dovoljno prihvaćati obrede i propise, već se treba otvoriti Božjem zovu i zaputiti se odlučno na posao u Božji vinograd. Vinograd je metafora za kraljevstvo Božje u ovom trenutku. Najavljeno u Ivanovu dolasku, ozbiljeno u Isusovoj osobi, poprima svoje konkretne oblike. Isus upućuje posljednji zov da se vođe naroda predomisle i okrenu novome. Continue reading →

NASLJEDOVATI: BITI U ISUSOVOJ ŠKOLI
Jer 20,7-9; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27

Kad Gospodin nekoga uzima u svoju službu, u Starom ili Novom zavjetu, onda ga istodobno uzima u svoju školu. Učenik mora naučiti slijediti Gospodina, ići za njim ustopice, ne zaustaviti se na pola puta. Nikad ne bijaše moguće, a pogotovo to nije danas, samom poukom ili preko riječi pridobiti ljude za Boga ili za Isusovu osobu. Isus je išao ususret čovjeku, otvarao mu svoje srce, ćutio njegove patnje i nevolje te time stvarao zajedništvo, prisno i intimno između sebe i onoga komu se priopćavao. Isus traži isto i od svojih. Da bi to bilo moguće, svaki koji se priznaje njegovim treba imati vremena za Isusa, treba mu darovati svoje srce. To srce mora biti preobraženo snagom i ognjem Duha Svetoga, o čemu zbori Pavao u odlomku iz Poslanice Rimljanima. Pavao govori o preobrazbi (izvorno: metamorfoza, o ‘metamorfozama’ je pjevao i poganski rimski pjesnik Ovid) i ta preobrazba mora zahvatiti čovjeka iznutra. Osoba mora zračiti duhovnom zbiljom, biti nešto poput sakramenta koji uprisutnjuje Isusovu blizinu. Nešto što nije moguće posredovati riječima ili bilo kojom drugom moći, već vlastitim bićem i tu-bitkom. Continue reading →

TKO JE I ŠTO JE ZA MENE ISUS KRIST?
Iz 22,15.19-23; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20

“A vi, što vi velite, tko sam ja?” Kroz stoljeća i tisućljeća ove naše povijesti upućuje se taj upit na koji je odgovoriti cijelim svojim bićem. Jer u odgovoru danu na taj upit izriče se sve ono što pojedinac misli, u što vjeruje, što mu je u životu vrijedno, čemu se nada i na kraju, zbog čega je na ovome svijetu. Odgovor je uvijek krajnje subjektivan, osoban i u njemu treba da bude sadržana cjelokupna dinamika vlastite osobe, osobnoga životnog iskustva, mjera vlastite vjere i nadanja. Zato je moguće i mora na Isusov upit svatko za sebe dati odgovor koji obvezuje u savjesti, u stavovima, u cijelom životu. Odgovor koji mi pokazuje put do sretna, osmišljena i uspjela života. Odgovor koji na koncu pruža u ruke ključ koji je to smisao ljudske egzistencije ovdje. To su zapravo i glavni te ujedno temeljni upitnici koji se postavljaju u svakom pojedinačnom životu. Continue reading →

ISUSU NIJE NITKO NEBITAN
Iz 56,1-7; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28

Čovjek se s vlastitom patnjom zna nekako i pomiriti. Često nam daleko teže pada patnja dragih nam i nama povjerenih osoba. Ne samo njihova fizička bol pada nam teško. Daleko je teža duhovna bol koju te osobe u sebi nose i proživljavaju. Majka se npr. nekako pomiri s bolešću svoje djece, ali je teža i nesnošljivija bol u srcu majke kad vidi fizičku i duhovnu propast svoje djece, njihovo gubljenje i zastranjenje, njihovo urušavanje, hod u egzistencijalnu propast i pustoš. Kolika je npr. bol roditelja zbog drogiranja ili lutanja vlastite djece?! Continue reading →

U drugom čitanju Pavao podsjeća na Isusovu smrt za nas da budemo opravdani krvlju njegovom, ali odmah dodaje: »Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?« U nastavku kaže: »Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti, životom njegovim.« Continue reading →

Vjera nadvladava nemir

Tekst današnjeg evanđelja početak je Isusova prvog oproštajnog govora sa svojim učenicima.  U dva oproštajna govora i u takozvanu velikosvećeničku molitvu evanđelist je utkao Isusove riječi koje otkrivaju tajnu njegove osobe i njegova odnosa s Ocem, ali i smisao života učenika u povezanosti s njime. Pažljivi čitatelj četiriju evanđelja lako će zapaziti da se govor ovog evanđelja poprilično razlikuje od onog ostalih evanđelja. Continue reading →

U nedjelje poslije Uskrsa Crkva u svojoj liturgiji nastavlja razmišljati o odnosu uskrsloga Gospodina prema vjernicima i obratno. Već u prvim izvješćima o njegovu ukazanju jako je naglašena sigurnost učenika u susretu s njime. Oni su okupljeni u prostoriji u kojoj su vrata zatvorili u strahu od Židova. Zatvorena vrata bez njega nisu sigurnost, jer u njima je još strah. Ali kad se on pojavi, nestaje straha i oni napuštaju zatvorenu prostoriju kako bi neustrašivo svjedočili za njega. Dakle, njihova sigurnost nisu zatvorena vrata već nazočnost Uskrsloga u njihovoj sredini. U Ivanovu evanđelju isprepliću se dvije slike, ona dobrog pastira i vrata k ovcama, koje upravo u toj svojoj isprepletenosti puno govore o odnosu Isusa i njegovih učenika. Continue reading →