U drugom čitanju Pavao podsjeća na Isusovu smrt za nas da budemo opravdani krvlju njegovom, ali odmah dodaje: »Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?« U nastavku kaže: »Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti, životom njegovim.«
Unutar govora o opravdanju vjerom, apostol Pavao progovara o bezgraničnoj Božjoj ljubavi. U retku koji prethodi današnjem odlomku on kaže: »Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« (Rim 5,5). Tako je sav sadržaj današnjega čitanja odraz Božje ljubavi prema ljudima. Upravo zbog te ljubavi Krist je umro za ljude koji su još bili »nemoćni« i »bezbožnici«. U tome je čudnovatost njegova otajstva. Dok bi bilo za očekivati da netko dade život za pravednika i dobroga, Krist je umro za grešnike kako bi na taj način objavio Božju ljubav. Po Kristu je ostvareno pomirenje čovjeka s Bogom i čovjeka s čovjekom (usp. 2Kor 5,18-21). Po Kristu moguće je izbjeći »budući gnjev« (usp. 1Sol 1,10), to jest konačnu osudu na Posljednjem sudu. Zato apostol i zaključuje da pomirenje s Bogom po smrti njegova Sina kao posljedicu ima spasenje koje se događa po njegovu »životu«, odnosno po njegovu uskrsnuću. Zbog toga se kršćanin može uznositi i hvaliti, ne zbog vršenja Zakona, čime su se hvalili Židovi, ni zbog mudrosti i umnosti, čime su se hvalili pogani, nego zbog Božje ljubavi koja pomiruje čovjeka i daje mu spasenje i život. Kršćanin je pomiren i spašen čovjek, a počelo toga njegovog novog stanja jest ljubav objavljena u Kristovoj žrtvi i u Kristovu uskrsnuću.
Ako sam pomiren i spašen, ako imam život, onda se to mora vidjeti i u mome svakodnevnom životu. Prije svega, kad slavimo Kristova otajstva, osobito kod slavlja euharistije, premda svjesni da je dio njegova otajstva i muka i smrt, ne možemo a da istovremeno ne mislimo i na uskrsnuće. Zato kršćanska slavlja ne smiju biti tužna, smrtno ozbiljna, nego radosna i nasmijana.
Zar mogu reći da sam kršćanin, a onda zaboraviti da mi je Krist darovao pomirenje i život? Zar mogu reći da sam kršćanin, pa odmah smrknuto pogledati nekoga tko se u crkvi možda nasmijao? Zar mogu reći da sam kršćanin, pa odmah ljutito odmahivati glavom jer je možda neko dijete u crkvi zaplakalo ili uskliknulo? Zar mogu reći da sam kršćanin, pa se odmah ponašati kao da mi sve smeta? Biti kršćanin znači biti slobodan, jer me Krist oslobodio. Biti kršćanin, znači dopustiti i drugima da budu slobodni, jer ih je Krist oslobodio.
Kad na taj način dopustim slobodu drugima, dopustio sam Kristu da me s njima pomiri.
To vrijedi za slavlje Kristovih otajstava. To vrijedi za svakodnevni život. Ako sam kršćanin, onda ne živim svoj život u grču, nego u slobodi, miru i radosti.
Dopustimo Kristu da nas oslobodi!

Drko Tepert, OFM