Sv. Leopold Bogdan Mandić | VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA

Ti koji znaš

Sv. Leopold Bogdan Mandić, franjevac, svećenik

Rođen: Herceg Novi, 12. V. 1866.

Preminuo: Padova, 30. VII. 1942.

Spomendan: 12. svibnja

Značenje imena: Leopold germanski liut – narod i bald –hrabar, smion

Znak: štola, podignuta ruka na odrješenje

Zaštitnik: ispovjednici i ispovjedatelji, ekumenizam, Herceg Novi, župe i samostani pod njegovim imenom

Ja sam rođen usred naroda koji ne misli ovako kako mi mislimo, ali ja živim za nj. Molite Blaženu Gospodaricu da mi isprosi milost, da pošto završim svoje poslanje u Padovi, mogu ponijeti svoje bijedne kosti do svog roda za dobro njihovih duša! Žele me imati ovdje, ali se osjećam kao ptica u krletki; moje srce je onkraj mora.

Naši su oci molili, mi molimo, drugi će moliti poslije nas i ja se nadam da nije daleko dan, kad će biti samo jedno stado i samo jedan Pastir.Bog, moj Gospodar tako hoće; neka se vrši volja njegova! Dostatno je ako mi dopusti da mogu ispovijedati.

Ovakav je bio njegov način života: odsluživši rano ujutro žrtvu svete mise, sjedao bi u sobicu za ispovijedanje i tamo bi ostajao cijeli dan na raspolaganju pokornicima. Zadržao je taj način života kroz četrdesetak godina, a da se nije ni najmanje tužio. (Kardinal A. M. Larraona)

Negdje sredinom prošloga stoljeća, kada se pokrenuo postupak za proglašenjem svetim Leopolda Mandića, bilo je preporučeno da se moli tri očenaša, tri zdravomarije i tri puta Slava Ocu na čast Presvetoga Trojstva da proslavi slugu svoga Leopolda Bogdana Mandića. I proslavilo ga je na čudesan način. Ali sve suprotno onomu što je Leopold zamislio. Naizgled je taj Svetac – rekao je Ivan Pavao II. u homiliji prigodom proglašenja Leopolda svetim – nalik na stablo kojemu je neka nevidljiva i okrutna ruka jednu po jednu sve grane odrezala. Naime, Leopoldu kao svećeniku nije bilo moguće propovijedati, jer je mucao. Žudio je biti misionar, ali mu krhko zdravlje to nije dopustilo. Nije ostvario životnu želju da ekumenski djeluje u razdijeljenim kršćanskim crkvama u svome kraju, jer mu je redovničkom poslušnošću bilo određeno mjesto u padovanskoj sobici-ispovjedaonici. I što mu je ostalo? – pita se Papa. I odgovara: Ostala su mu braća i sestre koji su izgubili Boga, ljubav, nadu. Njima je Leopold poklonio svoj život i u svakomu od njih – kako je sam govorio – nalazio je svoj Istok.

Ako bi se Leopolda htjelo opisati jednom riječju, bilo bi to: ispovjednik. Gorostas ispovjednik – reći će netko. Toga čovjeka, visoka jedva metar i četrdeset, boležljivoga, s artritisom u rukama, s pocrvenjelim očima, svednevice su opsjedali i obraćali mu se ljudi svih slojeva. Na pitanje kako tako može živjeti, Leopold bi odgovarao: „To je moj život.“ I tako skoro punih četrdeset godina, s odsustvom od dvije godine kada je bio zatočen u logoru jer se izjasnio Hrvatom – a to je značilo da je iz neprijateljske države – i nije htio prihvatiti talijansko državljanstvo. I u bolnici, na smrtnoj postelji, našao je način da ispovijeda.

U čemu se Presveto Trojstvo proslavilo u Leopoldu Mandiću i u čemu je njega proslavilo dade se očitati i iz 33 hvalospjeva sv. Leopoldu koje je u čast tome Svecu spjevao i uglazbio Ljubo Stipišić Delmata. 33 hvalospjeva, kako ih je Stipišić nazvao, sastavljeni su svaki od samo jednoga glagola; raspoređeni su po 3 u 11 kitica koje autor uvodi riječima: Ti koji znaš… a završava molitvom, zavjetom, kako god to nazvali: Leopolde, ja se uzdam u tebe, / dokle Mosor stine čuva, / dok Cetina rika teče. Slijedom spleta ovih hvalospjeva zapravo se doživljava kako se sam Leopold uzdiže kao najizvrsniji hvalospjev Bogu. Snaga i izvornost riječi kojom Stipišić uvodi u dubine i domet Leopoldova bića i življenoga poslanja jednostavno navodi na usporedbu s biserom školjke dubokih mora.

Zađimo u izvornost Stipišićeva hvalospjeva:

Ti koji znaš PROUMITI, PROVJERITI, PRORICATI!

Leopolde, ja se uzdam u tebe,

dokle Mosor stine čuva,

dok Cetina rika teče.

Ti koji znaš PROPITATI, PROPLAKATI, PROVEDRITI!