U nedjelje poslije Uskrsa Crkva u svojoj liturgiji nastavlja razmišljati o odnosu uskrsloga Gospodina prema vjernicima i obratno. Već u prvim izvješćima o njegovu ukazanju jako je naglašena sigurnost učenika u susretu s njime. Oni su okupljeni u prostoriji u kojoj su vrata zatvorili u strahu od Židova. Zatvorena vrata bez njega nisu sigurnost, jer u njima je još strah. Ali kad se on pojavi, nestaje straha i oni napuštaju zatvorenu prostoriju kako bi neustrašivo svjedočili za njega. Dakle, njihova sigurnost nisu zatvorena vrata već nazočnost Uskrsloga u njihovoj sredini. U Ivanovu evanđelju isprepliću se dvije slike, ona dobrog pastira i vrata k ovcama, koje upravo u toj svojoj isprepletenosti puno govore o odnosu Isusa i njegovih učenika.

Isus je u isto vrijeme i vrata kroz koja prolaze ovce i dobri pastir koji na ta ista vrata ulazi otvoreno, a ne preskače drugdje krišom kao što čine kradljivac i razbojnik. On ne dolazi da krade, već da svoje ovce izvodi na pašu. „A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas“ (Iv 10,4). Slika ovaca i pastira poslužila je već u Starom zavjetu za oznaku odnosa Jahve prema svome narodu. Na usta proroka Ezekijela Jahve izriče oštru osudu protiv Izraelovih pastira koji bi u njegovo ime trebali pasti njegovo stado, to jest voditi njegov narod, a oni poput najamnika „sami sebe pasu“ (Ez 34,8), tlačeći i iskorištavajući stado. Zato on po proroku najavljuje kako će im uzeti stado iz ruku i sam se pobrinuti za nj.

Isus je svoje poslanje vidio u tome da skupu raspršenu djecu Božju u jedan Božji narod. Iako je naviještao Radosnu vijest svakom pojedincu i tražio njegovo obraćenje, od samog početka je jasno da spasenje nije stvar pojedinca. Od samog početka Isus je od onih koji su prihvatili poruku Radosne vijesti stvarao narod Božji koji je išao za njim. Iako su prve kršćanske zajednice imale svoje predvodnike, u njima je živjela svijest da je jedini njihov pravi vođa Krist. Tamo gdje je ta svijest počela blijedjet i gdje su se neki sami nastojali nametnuti kao vođe evanđelist podsjeća na tu stvarnost: „I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa – Krist“ (Mt 23,10).

Uloga vrata

Potaknuti Isusovim govorom o sebi kao vratima k ovcama, pokušajmo se prisjetiti, jesmo li ikad ozbiljnije razmišljali o tome kakvi su sve naši doživljaji i osjećaji vezani uz pojam vrata. Ona mogu biti slika i simbol prijateljstva i neprijateljstva. Ima li ljepše riječi nego kad čujemo: moja su ti vrata uvijek otvorena!? A ima li opet išta teže kao kad, nakon burne svađe i izljeva mržnje čovjek čovjeku odbrusi: Neka znadeš da su ti moja vrata zauvijek zatvorena!? U prvom slučaju vrata prijateljski pozivaju i dočekuju, a u drugom slučaju odbijaju i prijete. Njih zaobilazimo u širokom luku.

Dakle, vrata mogu za čovjeka biti znak nade i sigurnog utočišta, ali i otvorena prijetnja. Sigurno se možemo sjetiti prilika kad smo trčali i jedva čekali da se otvore vrata drage nam osobe u koje možemo računati s ljubavlju i razumijevanjem. S druge strane, možda se možemo sjetiti i takve prilike da smo se pred nečijim vratima zaustavili i s tjeskobom u srcu pokušali skupiti zadnju snagu da pokucamo i uđemo tamo, gdje nismo dobrodošli. U prvom slučaju nosila nas je radost i nada, a u drugom nas je pritiskala neizvjesnost i mučio strah. Dakle, vrata nam mogu biti širom otvorena ili tvrdo zatvorena, ovisno o tome tko nas iza njih čeka.

O zatvorenim vratima potresno pripovijeda njemački pisac W. Borchert u svojoj drami pod naslovom „Pred zatvorenim vratima“. Drama govori o čovjeku koji se vraća iz II. svjetskog rata i svugdje nailazi na zatvorena vrata. Nitko ga ne pozna i nitko mu ne želi pomoći. Čak i njegova očinska kuća sad je u posjedu drugoga, pa ni tu nema za nj skloništa. Slomljen tim iskustvom pokušava dokrajčiti svoj život skačući s mosta u rijeku, ali kao da ga ni rijeka neće, izbacuje ga na obalu. Nakon svega, on žestoko prigovara Bogu, pitajući zašto je to dopustio. U liku starca koji se pojavljuje na pozornici Bog mu odgovara, da je i on nemoćan u svijetu koji mu je okrenuo leđa, da je i on u takvom svijetu pred vratima.

Ulazit će i izlaziti…

Isus uvjerava svoje učenike da je u njegovu kraljevstvu drukčije, jer on sam predstavlja vrata na koja će ljudi ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti i opet se osjećati sigurnim. On ljude uči kako je Bog dobri otac koji i kad vidi da njegovo dijete srlja u propast neće povrijediti njegovu slobodu, ali ga neće nikad ni odbiti kad se to dijete, nakon gorkog iskustva, odluči vratiti u očev dom. Njegova vrata su uvijek otvorena, a ruke raširene da prime povratnika, kao u onoj prispodobi o izgubljenom sinu (Lk 15,11-32). Isus je, osim vrata koja nude sigurnost i slobodu istodobno, i dobri pastir koji svojim ovcama omogućuje „da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (10,10).

Čovječanstvo pamti nebrojene koji su se nastojali nametnuti kao predvodnici, a pokazali su se zavodnicima. Tvrdili su da znaju pravi put, a završili su na stranputici života. Zato su postali predmet prezira, a vrijeme ih je poslalo u zaborav. Samo je jedan vječni i dobri pastir, za kojim se isplati poći – Isus Krist. Njega ljudi mogu privremeno zaboraviti, ali nakon gorkih iskustava bez njega, opet će se vratiti k njemu. Njega se može zakratko napustiti, ali nikad zauvijek ostaviti, jer on je jedini koji čeka i prima otvorenih vrata.

Fra Ivan Dugandžić