Boga se ne može spoznati u slovu zakona, nego u zajedništvu s drugim ljudima (V. koriz. nedjelja B)

ČITANJA: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

Prorok Jeremija optimističan je i realističan čovjek.  On u budućnosti uvijek vidi mogućnost ostvarenja dobra, ali ne zanoseći se neutemeljenim idejama nego polazeći od konkretnog stanja u kojem se trenutno nalazi. Dok su vojno nadmoćni Babilonci opsjedali Jeruzalem Jeremija je spas svoga naroda vidio u dragovoljnoj predaji, koja bi jamčila ostanak i opstanak naroda u njegovoj zemlji. Židovi bi doduše izgubili političku samostalnost, ali povijest pokazuje da ono što garantira opstojnost jednoga naroda nije njegova politička samostalnost ili vojna snaga, nego otvorenost životu i ljubav prema zemlji na kojoj i od koje živi. Kad je doživio neuspjeh jer ga kralj i glavari nisu poslušali, nego su ga čak optužili da svojim riječima slabi vojnički duh naroda, i kad je Jeruzalem pao u babilonske ruke, prorok i patnik Jeremija i dalje ostaje optimist. U novonastaloj lošoj situaciji on u budućnost opet gleda pozitivno. Kad narod odlazi u sužanjstvo, Jeremija izgnanicima piše poslanicu u kojoj među ostalim poručuje: „Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Ženite svoje sinove i udajite svoje kćeri da i oni rađaju sinove i kćeri! Množite se da se ne smanjite! Ištite mir zemlji u koju vas izagnah, molite se za nju Jahvi, jer na njezinu miru počiva i vaš mir!“ (Jr 29,6-9). To Jeremija kaže zato jer je to jedini način da narod u sužanjstvu preživi i da se opet vrati u svoju zemlju. On je uvjeren da će sužanjstvo biti privremeno i da će u njemu narod proživjeti potrebnu katarzu, a potom slijedi obnova u kojoj Bog sklapa sa svojim narodom novi savez različit od onoga sinajskoga kada je Bog Mojsiju dao Zakon. Postavlja se pitanje u čemu je novost toga saveza. Odgovori su različiti, ali se čini da se novost toga saveza otkriva upravo u tome što Bog ovaj put ne daje neki drugi novi Zakon koji bi zamijenio stari. Novost nije u sadržaju nego u načinu sklapanja Saveza. Božji zakon neće biti upisan na kamene ploče nego u srca ljudi. Tako se novi savez neće ostvarivati samo vanjskim obdržavanjem zakonskih propisa, nego u čovjekovoj nutrini. Continue reading →

Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu (IV. koriz. nedjelja B)

ČITANJA: 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21

U svom noćnom razgovoru s Nikodemom Isus među ostalim smisao svoga razapinjanja na križu uspoređuje sa svrhom podizanja zmije u pustinji. Riječ je o događaju opisanom u Br 21,8-9. Na svom putu kroz pustinju Izraleski narod zbog nestrpljivosti počeo je govoriti protiv Boga i Mojsija, te žaliti za Egiptom. Stoga je, kako slikovito priča knjiga Brojeva, Bog na njih poslao zmije koje su ih ujedale i dosta je naroda izginulo. No to je ljude probudilo i osvijestilo. Shvatili su da su sagriješili i obratili se Bogu preko Mojsijeva zagovora. Continue reading →

Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići (III. koriz. nedjelja B)

ČITANJA: Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25

O važnosti Deset zapovijedi u Svetom pismu svjedoči i sama činjenica da se one u gotovo istovjetnom obliku navode na dva mjesta u Petoknjižju. Prvi put deset zapovijedi nabrojeno je u knjizi Izlaska (20,1-17), a drugi put u knjizi Ponovljenog zakona (5,6-21). U knjizi Izlaska deset zapovijedi ‘događa se’ tri mjeseca nakon Izlaska iz Egipta. Izraelci dolaze do Sinaja. Mojsije se penje na brdo i Bog mu daje Zakon u kojem je sadržano sve što je njegovu narodu potrebno za život. Međutim, u mnoštvu različitih propisa koji se tiču svakodnevnog osobnog, obiteljskog, vjerskog i društvenog života, deset zapovijedi ima posebno mjesto. To je izraženo dvjema činjenicama. Prvo, deset zapovijedi stoji na samom početku Sinajskog zakona, te su svi daljnji propisi zapravo samo njihova detaljnija razrada. I drugo, dok ostale propise Bog govori Mojsiju koji ih onda prenosi narodu, deset zapovijedi Bog je izrekao tako da ih čitav narod čuje (usp. Izl 19,9). Continue reading →

ČITANJA:
Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Ps 116,10.15-19; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10

Teško shvatljiv govor

Poruka današnjih liturgijskih čitanja trebala bi biti smisao i potreba žrtve, one koju Bog traži od čovjeka i one koju Bog čini za čovjeka. Od Abrahama Bog ne traži ništa manje nego da mu žrtvuje sina jedinca kojega mu je prethodno čudesno darovao. Sina Izaka, kojeg su on i njegova neplodna žena Sara dobili u dubokoj starosti, na neshvatljiv način sad treba prinijeti kao žrtvu Bogu. Nasuprot tome sv. Pavao govori o veličini Božje žrtve za čovjeka, koja se očitovala u predanju u smrt vlastitog Sina jedinca, a evanđelje donosi primjer Isusa koji ne nastoji, kao njegovi učenici, zaustaviti vrijeme i dalje uživati u slavi preobraženja već ide spremno u susret svojoj muci i smrti. Sve to međutim u nama rađa pitanje: Zašto žrtva? U čemu je smisao žrtve? Ima li ona uopće smisla? Je li to današnjem običnom vjerniku uopće jasno, o nevjernicima da i ne govorimo? Continue reading →

ČITANJA:
Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

Kušnja u pustinji

Na prvu nedjelju Korizme slušamo evanđelje o Isusovoj kušnji. Nakon Pepelnice koja nas podsjeća na prolaznost ljudskog života, ovo je novo važno upozorenje: u tom kratkom životu čovjek mora još i kroz vatru kušnje, od koje nije bio pošteđen ni Isus na početku svoga javnog djelovanja. Nadvladavši kušnju, on se obraća ljudima učeći ih kako i sami mogu nadvladati svoje vlastite kušnje, oduprijeti se zavodljivostima Zloga i ostvariti zajedništvo s Bogom: «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!» (Mk 1,15). Continue reading →