ČITANJA:
Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Ps 116,10.15-19; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10
Teško shvatljiv govor
Poruka današnjih liturgijskih čitanja trebala bi biti smisao i potreba žrtve, one koju Bog traži od čovjeka i one koju Bog čini za čovjeka. Od Abrahama Bog ne traži ništa manje nego da mu žrtvuje sina jedinca kojega mu je prethodno čudesno darovao. Sina Izaka, kojeg su on i njegova neplodna žena Sara dobili u dubokoj starosti, na neshvatljiv način sad treba prinijeti kao žrtvu Bogu. Nasuprot tome sv. Pavao govori o veličini Božje žrtve za čovjeka, koja se očitovala u predanju u smrt vlastitog Sina jedinca, a evanđelje donosi primjer Isusa koji ne nastoji, kao njegovi učenici, zaustaviti vrijeme i dalje uživati u slavi preobraženja već ide spremno u susret svojoj muci i smrti. Sve to međutim u nama rađa pitanje: Zašto žrtva? U čemu je smisao žrtve? Ima li ona uopće smisla? Je li to današnjem običnom vjerniku uopće jasno, o nevjernicima da i ne govorimo?
Svi pojmovi kojima se služimo u našem svakidašnjem govoru označavaju neku stvarnost čovjekova života i svijeta u kojem se taj život odvija. Kad dotična stvarnost postane siromašna, siromašno se i rijetko koristi i pojam koji je izražava. Ako stvarnost posve zamre, tada se gubi i nestaje i sam pojam. Prije petnaestak godina imao sam priliku slušati jednoga uvaženog profesora hrvatskog jezika koji je pripovijedao kako je jednom zgodom, dok je svojim studentima čitao neki Šenoin tekst u kojem se više puta ponovila riječ čednost, došao na pomisao da bi bilo dobro provjeriti, razumiju li njegovi studenti uopće tu riječ. Na njegovo veliko razočaranje, više od polovice mladih studenata nije znalo što je to čednost. Nikakvo čudo, jer oni su djeca vremena u kojem to nije vrlina koja bi se živjela pa je njima i sama riječ postala strana.
Je li danas drukčije s riječju žrtva? Bojim se da nije, jer živimo u vremenu kad za većinu ljudi žrtva ne predstavlja nikakvu duhovnu vrednotu i kad se pod tim pojmom u najboljem slučaju može podrazumijevati nešto drugo. Vrijeme u kojem su ideali dobitak, korist, uživanje i zabava ne pogoduje govoru o žrtvi, pa je i sama riječ mnogima postala stranom i nerazumljivom.
Smisao žrtve
Prirodna reakcija čovjeka na Abrahamovu kušnju obično glasi: «Kakav je to okrutni Bog koji od čovjeka traži toliku žrtvu?» Da bismo razumjeli priču o Abrahamu i Izaku i njezinu stvarnu poruku, potrebno je ponajprije uočiti tko je Abraham. On nije samo jedan od brojnih starozavjetnih ljudi o kojima govori Biblija, već je Abraham praotac izabranog naroda i primjer pravog vjernika. Da bi to mogao biti, Abraham je sam morao biti prokušan (usp. 1 Kr 11,19). U njegovoj vjeri mora se zrcaliti da je njemu Bog važniji od svega, pa i od sina jedinca. Na kraju Bog ne traži od Abrahama ništa drugo nego ono što mu je, protiv svih Abrahamovih mogućnosti i očekivanja, on sam čudesno darovao. Da Bog prema Abrahamu nije okrutan, vidi se i iz toga što je on na kraju ipak poštedio Izaka od žrtvovanja, učinivši ga tako samo trajnim dokazom snage Abrahamove vjere. Sve je završilo samo kušnjom koja je bila potrebna ne samo zbog Abrahama već i zbog svih onih koji će se ubuduće nadahnjivati na njegovoj vjeri. Tko nije spreman Boga staviti iznad svega drugog, taj još uvijek ne zna tko je Bog i što je vjera.
Bog je sa svoje strane spreman za čovjeka ići do kraja. On nije, kao Abraham, bio samo kušan, nego je žrtvovao svoga Sina jedinca. Veličina njegove žrtve je i u tome što je on popustio pred zlikovcima i njima na volju izručio svoga Sina. A s Isusove strane veličina njegove žrtve bila je u tome što je on žrtvu svoga života prihvatio iz ljubavi prema čovjeku i poslušnosti prema Ocu. To je onda urodilo plodom: cijenom za grijehe svijeta. Tako bi gore spomenuti prigovor trebalo zamijeniti izrazom divljenja: «Kako je divan Bog koji ne štedi ni Sina jedinca da bi spasio čovjeka!» (usp. Iv 3,16).
Mi često imamo problema sa žrtvom, jer nam se čini besmislenom. Mnogi ljudi se teško mire s vlastitom neizlječivom bolešću, pogotovo ako ih ona pogodi u mladosti, kad su tek počeli živjeti. No moramo se zapitati, u čemu je bila smislenost Isusove žrtve. Zar nije i on bio zaustavljen u trenutku velikog uspjeha, i to za Božju stvar? Ona je postala osmišljena tek kad je dragovoljno prihvaćena i strpljivo podnesena. Tako je i sa svim našim odricanjima i žrtvama. Ni pred kakvom žrtvom ne ide njezin smisao, on može tek izrasti iz nje. Pravilan stav prema žrtvi uvijek uključuje ponizan i poslušan stav pred Bogom, ljubav prema drugima i naše osobno nadilaženje vlastite oholosti i sebičnosti. Sve veliko i plemenito prošlo je kroz oganj kušnje i žrtve da bi se pročistilo i dokazalo. Veliki ruski pisac, Aleksandar Solženjicin svoj roman «Arhipel Gulag», u kojem opisuje strahote svojih osam godina provedenih u sibirskom logoru, završava rečenicom «Neka je blagoslovljena patnja koja je odgojila moju dušu». Zar je moguće izreći veće priznanje svjesno prihvaćenoj i podnesenoj žrtvi?
Fra Ivan Dugandžić