Križni put

Križni put u Župi Gospe Sinjske
www.ferata.hr Izvor: www.gospa-sinjska.hr

U korizmenome vremenu kršćanski je puk osobito privučen pobožnošću križnoga puta.

Naime, već od svojih ranih stoljeća kršćani su privrženi i mjestima Isusova zemaljskoga života, poglavito mjestu Kristove muke i ukopa. Uz čuvanje tih mjesta povezuje se apostol Jakov, kojemu je bila povjerena jeruzalemska zajednica. Caricu Jelenu, majku cara Konstantina, predaja povezuje s podizanjem bazilike Svetoga groba i našašća Isusova križa: odatle joj i naziv Jelena križarica. U skrbi za čuvanjem svetih mjesta, poglavito uz mjesto Svetoga groba, organizirale su se kršćanske bratovštine muškaraca i žena; nastao je tako i red templara te nekih ženskih redovničkih zajednica, postojećih još i danas. Tu se razvijao liturgijski, dotično molitveni život, kojemu su se pridruživali hodočasnici kao i križari koji bi se tu povlačili i provodili život molitve. Bila je i praksa da se europsko plemstvo oviteživalo pokraj Svetoga groba.

U XIV. stoljeću, u dogovoru s osmanlijskim vlastima, Sveta je Stolica povjerila Svetu zemlju, a poglavito mjesto Svetoga groba, franjevcima. Franjevci su bili osjetljivi na pobožnost Muci Kristovoj, što je već od IX. stoljeća bilo u središtu kršćanske pobožnosti. Utemeljitelj franjevaca, Franjo Asiški, goruće je želio da mu Gospodin dade osjetiti njegovu ljubav prema čovjeku i patnju koju je za njega podnio; i, doista, primio je u svoje tijelo Kristove rane, stigme.

Franjevci su zamislili i proširili u XIV. i XV. stoljeću pobožnost križnoga puta. Naime, mnoštva hodočasnika koji su hrlili u Jeruzalem u Velikome tjednu želeći obnavljati spomen na Kristovu Muku, franjevci su u molitvi i razmatranju vodili po Via dolorosa, tj. putem kojim je Krist prošao od Pilatove sudnice do Golgote.

Kada je za zapadnjake postalo opasnim hodočastiti na Sveta mjesta, a siromašni puk za to nije ni imao mogućnosti, niče zamisao da se hodočašće na Sveta mjesta zamijeni novim načinima. Već rašireni po cijeloj Europi, franjevci predlažu unutarnje hodočašćenje a pomažu se i izvanjskim načinima: na otvorenome ili u crkvama postavljaju relikvije, slike, kipove, križeve, čime uprizoruju spomen na Kristov put prema Kalvariji, da bi, na svakom određenom mjestu, postaji, vjernici razmatrali i molili.

Od tih vremena po Europi se podižu postaje križnoga puta, kalvarije, maslinske gore. Imamo ih, Bogu hvala, i u svojoj zemlji, drevnih i iz najnovijih dana.

Općom i od papa priznatom praksom postaje križni put u XVII. stoljeću, a franjevcima je pridržana ovlast blagoslova križnoga puta. Do XVIII. stoljeća broj se postaja mijenjao, a tada je utvrđen na četrnaest. Od 1958. godine, u Lurdu je podignut križni put od petnaest postaja, pa se taj običaj širi kako bi se to malo hodočašće završavalo s Marijom, u nadi Kristova uskrsnuća.

Ako se kršćani suživljavaju s Kristovom mukom, ako su se posebno vezali uz mjesta Kristove muke, ako su podigli i veličanstvenu baziliku iznad Kristova groba, nije to iz obične ljudske sućuti pa i samoga poštovanja. Hodajući Kristovim križnim putem, kršćani svjedoče svoju vjeru da patnja i smrt nemaju zadnju riječ ni u Kristovom ni u njihovom životu. Kristov prazan grob jamstvo je da oni ne trebaju tražiti Živoga među mrtvima, nego da vjeruju u njegovo uzeće, vazam od mrtvih.

Iz: s. Judita Čovo
HOD S KRISTOM
KROZ LITURGIJSKA SLAVLJA
I RIJEČI EVANĐELJA
Glas Koncila, Zagreb 2013.