Stala Majka pod Raspelom,
pod raspetim Sinka tijelom,
zaplakala gorki plač.

Možda se uopće i ne pitamo zašto ova pjesma ne gubi na uvriježenosti u puku već sedam stotina godina. Nije uzmakla ni kad ju je Tridentinski sabor zabranio u crkvama, kao i neke druge pjesme, da kićen stil ne bi zasjenio sadržaj. Međutim, kasnije Benedikt XIII. uveo ju je čak u misno bogoslužje kao posljedicu – pjesma između poslanice i evanđelja – na spomendan Gospe žalosne. Pobožnost križnoga puta gotovo da i ne možemo zamisliti bez isprepletenosti ovom pjesmom.

Pjesma je provrela iz duše franjevca fra Jakopenea iz Todija, suvremenika i subrata svetoga Franje Asiškoga. Kršćanska pobožnost općenito u trinaestome stoljeću usmjeravala se više na Krista u njegovoj Muci, Krista Patnika. Ljubav prema Kristu zahvatila je i Franju Asiškoga, ali na jedan poseban način, usredotočivši se na Kristovo čovještvo. Odatle i jaslice i uranjanje u Kristovu muku te je Franji Bog udijelio milost da su rane Krista raspetoga bile utisnute na njegovim rukama, nogama i na boku. Takva Franjina osjetljivost prema Kristovome čovještvu uvriježila se kao prepoznatljiv vid franjevačke duhovnosti, što ima dalekosežnije domete i od same pobožnosti. Svakako, i pobožnost križnoga puta ima svoje korijene u toj osjetljivosti.

Zahvaćenost osjetljivošću prema Kristovome čovještvu u njegovoj Muci, kod fra Jakoponea – inače i vrsnoga pjesnika – dala je mjesta i osjećaju prema Kristovoj Majci, Supatnici. Pjesma je napisana na latinskome jeziku, a nosi naziv prema prvim riječima Stabat Mater, Stala Majka. Te se riječi, prisjetimo se, nalaze u Ivanovu evanđelju: «Uz križ Isusov stajala je Majka njegova…» (Iv 19, 25).

Očito se u ljudima, u njihovome ljudskome stanju, u njihovome čovještvu – ne samo u Franji i fra Jakoponeu i njihovoj subraći – nešto posve blisko dodiruje s čovještvom Krista Patnika, budući da s uvijek novom svježinom pokoljenja usvajaju ovu pjesmu kao vlastiti izričaj. Pjesma je usvojena, moglo bi se reći, doslovce u svim narodima, prevedena na sve poznate jezike. Skladana je na mnogovrsne načine: od gregorijanskoga pjevanja, višeglasja klasične glazbe do jazza i ostalih suvremenih glazbenih izričaja. Spomenimo tek neke od velikana klasičnih skladatelja koji joj nisu odoljeli: Palestrina, Haydn, Pergolesi, Vivaldi, Rossini, Dvořák, Verdi i ostali.

Je li možda izričaj gorki plač, kojim je fra Jakopone izrekao Gospinu bol uz Isusa razapeta, nešto u čemu se čovječanstvo našlo zajedno s Djevicom Marijom, te srcem i glazbom usvojilo tu pjesmu? Na žalost, u svakome vremenu, mnoge pojedince i narode razdire gorki plač. Puna ga je i zemlja dvadeset i prvoga stoljeća.

Imamo li mi kršćani volje i snage da gorki plač koji doslovce čujemo i o kojemu čitamo i gledamo – a možda i sami gorko plačemo – ublažujemo i preobrazujemo u radost čovječnijega života upozorenjem Božje riječi po Izaiji proroku: „… prestanite zlo činiti“ (Iz 1, 16); i upozorenjem iz psalma 50. da Božje riječi ne bacamo za leđa (Ps 50, 17). Poglavito držeći na umu Isusove riječi da se kanimo licemjerja i trke za lažnim veličinama na štetu sebi, bližnjima i društvu (usp. Mt, 23, 1-12).

Iz: s. Judita Čovo
HOD S KRISTOM
KROZ LITURGIJSKA SLAVLJA
I RIJEČI EVANĐELJA
Glas Koncila, Zagreb 2013.