ČITANJA:
Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15
Kušnja u pustinji
Na prvu nedjelju Korizme slušamo evanđelje o Isusovoj kušnji. Nakon Pepelnice koja nas podsjeća na prolaznost ljudskog života, ovo je novo važno upozorenje: u tom kratkom životu čovjek mora još i kroz vatru kušnje, od koje nije bio pošteđen ni Isus na početku svoga javnog djelovanja. Nadvladavši kušnju, on se obraća ljudima učeći ih kako i sami mogu nadvladati svoje vlastite kušnje, oduprijeti se zavodljivostima Zloga i ostvariti zajedništvo s Bogom: «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!» (Mk 1,15).
Iz tih kratkih ali brižno izabranih Markovih riječi jasno proizlazi da s Isusom započinje vrijeme ispunjenja velikih Božjih obećanja što za čovjeka predstavlja Radosnu vijest. Logično je onda da čovjek ne može ostati ravnodušan na to, već treba odgovoriti svojim obraćenjem, priklanjanjem Isusovu pozivu. I to je zapravo središnja tema Korizme. U korizmenom pozivu na obraćenje nije riječ samo o pozivu na ispravljanje nekih konkretnih moralnih devijacija, na borbu protiv nekih loših navika ili naglašenih slabosti, već na temeljno i odlučno opredjeljenje za Boga i njegovo kraljevstvo, a moralno ponašanje će izrasti iz tog opredjeljenja.
No, vratimo se ponovo Isusovoj kušnji! Zanimljivo bi bilo čuti na što ljudi danas pomisle kad čuju riječ «kušnja» ili «napast». Najveći broj zacijelo na neku moralnu dvojbu, a neki možda na posve bezazlenu poteškoću opredjeljenja za jednu od više ponuđenih stvari ili mogućnosti. Isusova kušnja podrazumijeva nešto drugo. On je u pustinji stavljen pred životno opredjeljenje: za poslanje koje mu je namijenio Otac ili za ono što mu sugerira napasnik. U pitanju je kušnja kroz koju je morao proći i izabrani Božji narod na putu prema Obećanoj zemlji. Isticanje da je Isus kušan u pustinji i to kroz četrdeset dana (Mk 1,13) jasno odaje Markovu namjeru da te dvije kušnje poveže.
Sveto pismo kaže da je izabrani narod kroz četrdeset godina u pustinji kušan na različite načine: glađu, žeđu, opasnošću od divljih zvijeri i otrovnih zmija, ali ponajviše napašću da zaboravi Boga i ponovo se prikloni egipatskim kumirima (usp. Izl 15,22-17). Zlatno tele je najbolji dokaz kako je kratak put od prihvaćanja Božjih zapovijedi (Izl 20,1-21) do klanjanja kumiru od zlata (usp. Izl 32,1-10). Tek nakon što se narod pokorom očistio od svojih nedjela, mogao je ući u Obećanu zemlju.
Obećanje Božje vjernosti.
Nije slučajno za prvu nedjelju Korizme izabrano starozavjetno čitanje o Noi, pravednu čovjeku koji nije podlegao kušnji opće moralne izopačenosti i koji je zavrijedio da bude spašen u vrijeme potopa i da postane nositelj saveza s Bogom i njegova obećanja da «nikad više potop neće opustošiti zemlju» (usp. Post 9,11). Taj savez vjernosti prema svom stvorenju i posebice čovjeku Bog je obnovio s Abrahamom koji je po njemu ostao poveznica triju velikih monoteističkih religija, židovstva, kršćanstva i islama. On nije doveden u pitanje ni onda kada se Bog Sinajskim savezom na poseban način vezao uz jedan određeni narod. Stupajući u savez s jednim narodom Bog se nije odrekao drugih naroda.
Svi Izraelovi proroci, obnavljajući trajno u različitim oblicima Božje obećanje vjernosti, daju tom savezu sve veću širinu ciljajući na sve narode, što je Isus potvrdio svojim učenjem i slanjem učenika svim narodima. Iako je evanđelje danas stiglo do krajnjih granica svijeta, proces evangelizacije nije završen. Zato Isusov poziv: «Obratite se i vjerujte evanđelju!» (Mk 1,15) ima jednako značenje i danas kao i onda. Crkva je svjesna svoga poslanja i svoje obveze da današnji svijet, koji je u napasti da ponovo završi u poganstvu, mora na novi način suočiti s evanđeljem. Isto tako je svjesna će to moći učiniti samo onda ako u svojim vlastiti redovima obnovi savez s Bogom. Zato je već papa Pavao VI., koji je prvi progovorio o potrebi nove evangelizacije, rekao da se ona može dogoditi samo iz krštenja, što znači iz obnavljanja temelja na kojem počiva kršćanski život.
Dok se u nekim župama s početkom Korizme odrasli počinju pripremati na krštenje, dobro je da svi koji su kršteni kao djeca kroz Korizmu postanu svjesni značenja svoga krštenja i da obnove svoj krsni savez s Bogom. Mnogi kršćani kroz Korizmu odabiru neki oblik odricanja: hrane, pića, zabave, nečeg ugodnog. Važno je da to odricanje bude duboko osmišljeno. Ono ne smije biti dokazivanje naše vlastite moralne snage, već izraz zahvalnosti Bogu koji nam u Kristu nudi spasenje. Korizmeno odricanje imat će smisla samo ako sebi ozbiljno postavimo pitanje, jesam li svjestan da smo mi kršćani s Kristom «zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo…i mi živjeli novim životom» (usp. Rim 6,4)? Trajnim obnavljanjem te stvarnosti u nama moći ćemo uspješno nadvladavati kušnje života i sve više se otvarati Isusovu pozivu: «Obratite se i vjerujte Evanđelju!»
Fra Ivan Dugandžić