U šestoj postaji Križnoga puta razmišljamo kako neka žena Veronika pruža Isusu rubac da obriše svoje iskrvavljeno i popljuvano lice, a Isus joj vraća rubac i na njemu utisnutu svoju sliku.

Tko je ta žena? Odakle joj to ime? Što zapravo i ponajprije to ime znači i što označava? U evanđeljima nema spomena o prizoru sa spomenute postaje križnoga puta, već o ženama koje su pratile Isusa na križnome putu sve do Kalvarije i kojima se Isus izravno obratio. O ženi, pak, kojoj je dano ime Veronika govori neka stara legenda iz apokrifske knjige Pilatova djela iz VI. stoljeća.

Naziv Veronika ponajprije se odnosi na rubac s utisnutim Isusovim likom. Spoj je latinske riječi vera i grčke riječi eikon, dakle, vera ikona što znači prava slika.

O pobožnoj ženi, nazvanoj Veronika, iznjedrene su legende i poistovjećenja: za neke je to bila žena koju je Isus ozdravio od krvarenja; za druge Zakejeva žena; svakako žena koja je naviještanjem evanđelja stigla i u Galiju, današnju Francusku, gdje se spomendanom slavi 4. lipnja. Zaštitnica je trgovaca lanom, pralja, fotografa.

Veronika, tj. platno s utisnutim Isusovim likom, kako se smatra, s kršćanskog je Istoka dospjelo do Rima. Od XII. do početka XVII. stoljeća, koliko je poznato, platno se čuvalo u Bazilici Svetoga Petra i izlagalo puku na čašćenje. Prva sveta godina – 1300-ta – bila je osobita prigoda za promatranje i čašćenje toga platna za mnoge hodočasnike. Tako i za pobožnoga hodočasnika Hrvata, koji je toliko zadivio Dantea da mu je spomen ovjekovječio u XXXI. pjevanju svoga Raja; u prijevodu Mate Marasa dotični stihovi glase:

Ko onaj koji iz Hrvatske valjda
dolazi našu Veroniku zreti,
što je se s davnog ne nasiti glada,
već, dok se vidi, veli u pameti:
„Gospodine moj Kriste, Bože pravi,
takav li dakle bješe lik tvoj sveti?“

Početkom XVI. stoljeća, pri rekonstrukciji Bazilike Svetoga Petra, smatra se da je platno ukradeno a početkom XVII. stoljeća dospjelo kapucinima u mjestu Manoppello. Naime, u kapucinskom povijesnome zapisu stoji da je neka gospođa to platno imala kao miraz a prodala ga da iskupi supruga iz zatvora; navedena su imena žene i kupca. Kupac je predao sliku kapucinima, koji je i danas čuvaju.

Benedikt XVI. (IX. 2006.)
Manoppello, Svetište (Bazilika) Svetoga Lica

Znanstvenim istraživanjima između ostaloga utvrđeno je da je to vrsta slike koja – kako se običava reći – nije učinjena ljudskom rukom (acheiropoietos).

Prema stručnjacima lik ovoga platna potpuno se podudara s likom na Torinskome platnu što se tiče oblika glave, kose, brade, tragova krvi. Zapažene su, međutim, dvije razlike: na platnu Veronike, tj. Prave slike, oči su otvorene a lice opuštenije – to je slika živoga Krista; na Torinskome platnu, u koje je bio umotam umrli Krist, oči su zatvorene i lice ukočenije.

Ako je Dante do one mjere zamijetio proživljenost našega hodočasnika i prožetost Kristovim likom, vjerujemo da isto nije ostalo nezapaženo i u njegovoj sredini.

Mi možemo vjerovati ili ne vjerovati istraživanjima stručnjaka da su na spomenutim platnima prave Kristove slike. Bitno je da smo zagledani u Krista, u njegovu muku, smrt i uskrsnuće i u njegovu Riječ. I da time sebi i svojim bližnjima život činimo podnošljivijim, boljim i sretnijim.

Tekst iz: s. Judita Čovo
HOD S KRISTOM
KROZ LITURGIJSKA SLAVLJA
I RIJEČI EVANĐELJA
Glas Koncila, Zagreb 2013.