ČITANJA: Ez 37,12-14; Ps 130,1-8; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45
Lazarovo uskrišenje posljednje je od sedam Isusovih znamenja koja su opisana u Ivanovu evanđelju. U ovaj događaj uključeno je više osoba: Isus, njegovi učenici, Lazarove sestre Marta i Marija, mnoštvo naroda koje je bilo na Lazarovu grobu. Na kraju tu je i sam bolesni, mrtvi, pokopani i uskrišeni Lazar.
Na svetkovinu Navještenja Gospodinova – Blagovijest, u subotu 25. ožujka euharistijskim slavljem u večernjim satima proslavljen je patron i 25 godina kuće sestara u Držićevoj 31/2. Euharistijsko slavlje u samostanskoj kapeli, koja je posvećena Navještenju Gospodinovu, predslavio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u koncelebraciji vlč. Ivice Zlodia, župnika župe sv. Obitelji. Na početku misnoga slavlja biskup Šaško je uputio riječ pozdrava te u ime zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, zahvalio sestrama za sve što čine nesebično služeći i djelujući u Zagrebu. Ujedno je sestrama čestitao na ovoj obljetnici kao i 75. obljetnici osnutka Provincije.
Slijepac od rođenja
Često nismo dovoljno svjesni važnosti svjetla u našemu životu, iako se slikovito izražavamo u tom smislu. Tako, umjesto da kažemo da se čovjek rodio, znademo reći da je ugledao svjetlo dana. Umjesto da kažemo da je netko, nakon što je dugo živio u zabludi, upoznao istinu, mi također znademo reći da je progledao ili da mu je zasjalo svjetlo istine. Mi koji imamo zdrave oči ne možemo se uživjeti u stanje čovjeka koji je slijep rođen i koji nikad nije imao iskustva svjetla, koji je stalno uronjen u tamu.
Na zdencu
Četvrto poglavlje Ivanova evanđelja s razlogom se ubraja među najljepše i u teološkom pogledu najdublje stranice biblijske literature. Najljepše zbog toga što je evanđelist u stilu najboljeg pripovjedača opisao Isusov susret i razgovor na zdencu sa ženom Samarijankom, a najdublje zato što je, koristeći govor simbola, u taj razgovor utkao važne teološke teme i poruke.
U organizaciji Konferencije nacionalnih duhovnih asistenata Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS) i Franjevačke mladeži (Frama) održan je XI. nacionalni tečaj za duhovne asistente u Samoboru, od 13. do 15. ožujka 2017. Bilo je nazočno tridesetak redovnika iz svih obedijencija Prvoga franjevačkog reda i TOR-a, te s. Janja Jurman iz Družbe Kćeri milosrđa TSR sv. Franje. Uvodno predavanje o suradnji prezbitera, redovnika i laika održao je mr. fra Žarko Relota. Najprije je razlučio temeljne pojmove, a potom s pastoralne strane osvijetlio ono što je navedenim skupinama zajedničko i kako mogu raditi i surađivati na dobro Crkve. Fra Zvonimir Brusač je, pošavši od dokumenata, pojasnio pojmove vođenja i animiranja te istaknuo potrebu da asistenti svjetovnih franjevaca budu osobe širine, bratskoga dijaloga, sposobne jamčiti katolički nauk i dijeliti vlastito duhovno iskustvo. Naglasio je koje su pretpostavke, polazišta i obvezna područja suradnje i ponudio kratku analizu sadašnjega stanja duhovne asistencije u OFS-u. Fra Josip Repeša je u svome izlaganju pošao od pitanja sv. Franje: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“, te potaknuo asistente da prema članovima Frame i mladima općenito budu u stavu osluškivanja, podupiranja i strpljivog praćenja. Asistenti trebaju biti duhovnici, svjedoci Božje ljubavi, čuvari bratskoga zajedništva i jamci povezanosti s Crkvom. Očekuje se da upute bratsku opomenu u duhu evanđelja i kažu ponekad i: „Ne!“ mladima, uz jasno i argumentirano objašnjenje.
U osami brda
U Matejevu evanđelju tri brda igraju važnu ulogu u Isusovu životu i njegovu poslanju; prvo brdo je mjesto njegova čuvenog govora u kojem iznosi novi zakon kraljevstva nebeskog (Mt 5,1sl.); drugo je mjesto njegova preobraženja pred očima trojice učenika (17,1sl.), a treće je brdo u Galileji na kojemu se Uskrsli ukazuje učenicima i šalje ih u svoje ime (28,16sl.).Matej u svom evanđelju želi Isusa prikazati kao novog Mojsija koji okuplja oko sebe novi narod Božji i daje mu novi zakon, u kojemu vlada pravednost drukčija od one književnika i farizeja (5,20). Njega Otac objavljuje kao svoga Sina i traži od učenika da ga slušaju (17,5), a on na kraju kao Uskrsli jamči učenicima da mu je „dana sva vlast na nebu i na zemlji“ i tom ih vlašću šalje da njegovim učenicima učine sve narode (28,18sl).
Tada mu pristupi napasnik
Znademo da evanđelja ne sadrže sve ono što je Isus govorio, a kamoli proživljavao. Svaki je evanđelist za potrebe svoga zamišljenoga djela iz mnoštva predaje o Isusu izabrao samo ono što mu se činilo posebno važnim. Zato se evanđelja, uza svu sličnost, uvelike razlikuju. Na prvi pogled može nam se činiti neobičnim da čak trojica od njih četvorice donose izvješće o Isusovoj kušnji koju mu je priredio đavao prije početka njegova javnog djelovanja. Ako se prirodni ljudski osjećaj nekako teško miri s onako niskim načinom njegova dolaska na svijet i siromašnim životom među siromašnim ljudima, tim više se čudimo da je dopustio đavlu da ga onako drsko napastuje. Da smo mi slabi ljudi trajno napastovani, to još nekako shvaćamo, ali on, Sin Božji…
U evanđeoskom odlomku Isus kaže: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara.« Mi ipak ponekad počinjemo služiti drugim gospodarima. Na neki se način otimamo Bogu jer želimo svoju slobodu. Tako težimo za materijalnim bogatstvom misleći da nad tim bogatstvom imamo vlast i misleći da tim bogatstvom možemo vladati. U stvarnosti tada gubimo vlast i nad samima sobom te počinjemo služiti bogatstvu, služiti ljudima i različitim drugim silama. Bog nam, s druge strane, omogućava da imamo vlast nad sobom samima.
Provincijalat Hercegovačke franjevačke provincije u suorganizaciji manifestacije Didakovi dani organizirao je svečanu akademiju u povodu obilježavanja 100. obljetnice od spašavanja gladne djece (1917.‒2017.). Akademija se pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, člana predsjedništva BiH dr. Dragana Čovića i zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića održala u srijedu 22. veljače u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu.
Ove nedjelje u evanđeoskom odlomku Isus nas vrlo živo podsjeća na to koje je poslanje kršćanina u ovome svijetu. On je već ranije rekao svojima da su sol zemlje i svjetlo svijeta. Sada pokazuje kako to biti. Kad kršćaninu netko učini nešto nažao, kad ga možda iskorištava, on se mora sjetiti da je to vrijeme da se počne vježbati u svakodnevnom življenju služenja. Na taj način nasljeduje Isusa koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade za druge. Također, kad netko stavlja na kušnju moju strpljivost, vrijeme je da zastanem, duboko udahnem, pomolim se i zamolim za hrabrost da živim velikodušno. Upravo je o tome riječ: o velikodušnom načinu života. To se ne odnosi samo na materijalnu velikodušnost, nego i valikodušnost životnih stavova, vremena, svega moga postojanja. Tako moj život prestaje biti reakcija na ono što mi čine drugi, a postaje akcija. Najednom ja počinjem kreirati svoj život.