PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA – TIJELOVO

Svima nam je poznato da ukoliko se dobro i obilno hranimo, a ne krećemo se ili ne radimo fizičke poslove ili ne vježbamo, da ćemo izići iz forme, više nećemo biti okretni. Neka novija istraživanja govore da ako se ne bavimo tjelesnim aktivnostima, da to utječe i na našu psihičko zdravlje i mentalne sposobnosti.

Ista stvar se događa i u duhovnom životu. Svake nedjelje, ili svaki dan primamo duhovne hrane – zdrave i u obilju na svetoj misi. Tu duhovnu hranu primamo preko Riječi Božje, preko okupljene zajednice u ime Isusovo, preko pričesti, zajedničke molitve, zajedničke pjesme…

No, ako te duhovne kalorije ne upregnemo i ne iskoristimo za neku aktivnost u obliku dobrih djela, praštanja bližnjima i neprijateljima, iskazanoj ljubavi prema ženi, mužu, djeci, susjedima, prijateljima, tada postajemo zaokupljeni samima sobom i egoistični.

Kao što hrana koju unosimo u sebe, ako se ne iskoristi za neku fizičku aktivnost, taloži se u obliku masnog tkiva ili djeluje nepovoljno na naše krvne žile ili srce; tako i ta obilna duhovna hrana, ako se ne iskoristi za neku duhovnu aktivnost, taloži se u nama i može štetiti našem duhovnom životu.

Konkretno, to znači da se trebamo davati za druge, jer to je poziv Isusa Krista i to je poruka današnjeg blagdana i današnjih čitanja – Kao što se Krist dao za nas i kao što nam se još uvijek daje za hranu, tako se i mi trebamo davati jedni za druge.To je i Isusova želja – da činimo drugima ono što i on čini za nas. I uistinu, nema veće radosti za Isusa nego da dajemo drugima onu ljubav koju je Isusa nama dao – a ta ljubav nije neka apstraktna, uzvišena i nedohvatljiva – već vrlo konkretna i moguće ju je ostvariti u životu. Ta ljubav je iskazana u onoj gesti koju je Isus učinio na posljednjoj večeri – učenicima je oprao noge. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je oprostio preljubnici koju su oni tzv. pravednici i bez grijeha htjeli kamenovati. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kad je tugovao za mrtvim Lazarom. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je ulazio u kuće carinicima i grešnicima i blagovao s njima. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je za naše spasenje i otkupljenje otišao na drvo križa. Ta ljubav je ona koju Isus svakodnevno pokazuje svaki put kad nam se daruje u malenom komadiću kruha i gutljaju vina. To je ta uzvišena i božanska ljubav na koju smo pozvani – darivati se drugima, ljubiti druge, opraštati, žrtvovati se za druge, suosjećati s drugima, biti tu za druge.

A Presveta Euharistija koju primamo pod svetom misom pomaže nam da budemo bliže Kristu i njegovom životu i djelovanju. Krist preko komadića kruha želi ući u nas – u svaki atom našega bića. Ne da on postane kao mi nego da mi postanemo kao on, da postanemo Kristovi, pokristovljeni, ili kršćani što znači jedno te isto.

Nije li čudesna ta naša euharstija? Da se Bog – stvoritelj svega svemira, svega što postoji, svega što vidimo i ne vidimo – na čudesan način stavlja u komadić kruha i kapljicu vina kako bi ga čovjek mogao primiti. Niti jedan čovjek ne može shvatiti ovu tajnu. Niti jedan čovjek ne može dokučiti kako je to moguće. Niti jedan mjerni uređaj ili thenički instrument ne može to dokazati. Ali opet – on je tu na jedan tako ponizan i jednostavan način – a opet tako uzvišen i misteriozan. Naš sv. Franjo je to divno izrekao kad je u čudu promatrao Presvetu Euharistiju: „O ponizne li uzvišenosti, o uzvišene li poniznosti!“

Krist nam sebe daje kako bi i dalje mogao biti prisutan u ovome svijetu, kako bi i dalje mogao širiti svoje kraljevstvo nebesko. A širi ga upravo po nama. Po onima koji kao zajednica pristupaju k oltaru i hrane se njegovim tijelom. Širi ga tako da mijenja one koji ga otvorena srca i bez straha prihvaćaju i ljube. Širi ga preko onih koji čine pravdu, koji poštuju druge, koji su suosjećajni s drugima. Širi ga tako da oni koji su njegovi čine djela koja je i on činio, jer

Krist nema drugoga tijela osim tvoga. Kroz tvoje oči gleda, kroz tvoje uši sluša. Tvoje su noge s kojima on hoda da čini dobro. Tvoje su ruke s kojima blagoslivlja ovaj svijet. Krist uistinu nema drugoga tijela na ovome svijetu osim tvojega.

fra Petar Horvat

prenijeto s: https://svjedocanstva.wordpress.com

PRESVETO TROJSTVO

Izr 8,22-31; Rim 5,1-5; Iv 16,12-15

Jedan od temeljnih prigovora koji se danas upućuje Crkvi i njezinim predstavnicima jest da je ona, odnosno da su njezini zastupnici u javnosti ostali bez riječi. Nema(ju) što reći svijetu, nisu sposobni odgovoriti na pitanja i izazove vremena, bavi se staromodnim pitanjima, a suvremena je tehnika i tehnološki napredak kao i znanost gaze na svakom području i čine suvišnom. Na mnoga suvremena pitanja, tako vele protivnici kršćanstva, to kršćanstvo više nije nikakav odgovor.
Zato ljudi danas traže odgovore na drugim stranama, stoga danas imamo poplavu kojekakvih samozvanih gurua koji za velike novce nude svoje umotvorine, a ljudi, u potrazi za srećom i zdravljem te konačnim mirom, voljni su dati sve. Suvremeni čovjek ne traži više odgovora u Crkvi, makar je ta Crkva stoljećima bila uporište istine i svojom vjerom te utjecajem stvorila nerazoriva djela uljudbe, graditeljstva, umjetnosti. Continue reading

Duhovi

»Svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.« Tako zaključuju ljudi okupljeni iz raznih krajeva svijeta u Jeruzalemu na dan Pedesetnice, kad je nad apostole sišao Duh Sveti. Prema tome, prvi je plod silaska Duha Svetoga upravo navještaj veličanstvenih djela Božjih.

Continue reading

Sedma vazmena nedjelja A

Oče, došao je čas…

Tekst koji smo čuli kao današnje evanđelje početak je Isusove veličanstvene molitve Ocu prije njegova rastanka s učenicima. Ona se bitno razlikuje od dvaju prethodnih oproštajnih govora u kojima je Isus posve okrenut učenicima i njihovoj povezanosti s njime posredstvom obećanog Duha Branitelja. Ovdje je Isus u prvom redu okrenut Ocu kojemu povjerava učenike i svoje zajedništvo s njime. Dok se učenicima obraća u obliku pouke i obećanja, Ocu se obraća u obliku molitve. To evanđelist želi naglasiti i isticanjem promjene Isusova držanja: „To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori…“ (Iv 17,1).

Continue reading

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA A

Izazov rastanka

Tekst i ovoga današnjeg evanđelja uzet je iz Isusova prvog oproštajnog govora s učenicima. Rastanci u životu uvijek su teški. Nije se doduše teško rastati od nekoga koga smo slučajno susreli i s njim proveli neko kraće vrijeme. Ako nam je taj susret nešto značio, zahvalili smo čovjeku, pružili mu ruku, zaželjeli sve dobro i svatko je krenuo svojim putom. Ovdje nije riječ o takvom rastanku. Isus se rastaje od učenika s kojima je proveo tri godine, koje je pripravljao da nastave njegovo djelo spasenja i sad je došao čas da se rastane od njih.

Continue reading

DRUGA NEDJELJA USKRSA – BIJELA NEDJELJA

NEDJELJA BOŽANSKOGA MILOSRĐA

VJEROVATI I SVJEDOČITI

Čitanja: Dj 4,32-35; 1 Iv 5,1-6; Iv 20,19-31

S  gornjim  evanđeoskim  odsječkom  izvorno  je  završavalo  Ivanovo  evanđelje.  U  njemu se odražava vjera prve Crkve. Toma je propustio trenutak “ukazanja”, “viđenja” Uskrslog, kad je  ostalim  apostolima  Gospodin  udahnuo  svoga  Duha  i  poslao  ih  u  svijet  misionirati  svijet, evangelizirati  ga,  kad  ih  je  doslovce  učinio  dionicima  svoje  sudbine  u  svijetu.  Stoga  je  Toma upućen na svjedočanstvo i izvještaj očevidaca, onih koji su prije njega povjerovali (usp. Lukin programsku zadaću: istražiti ‘događaje koji su se ispunili među nama, kako su nam ih predali oni  što  bijahu  od  početka  očevici  i  sluge  Riječi”  –  Lk  1,1-5).  Međutim,  Toma  uskraćuje  svoj pristanak. Štoviše, povlači se u svoju tvrđavu, ljušturu, postavljajući nemoguć zahtjev i uvjet. Continue reading

USKRS – TEMELJ VJERE I KRŠĆANSTVA

Uskrs  stoji  na  početku  našega  vjerovanja.  On  je  razdjelnica,  povijest  i  eone  dijeli  u  ono prije  i  poslije.  Kršćanstvo  je  od  početka  naskroz  u  znaku  Uskrsa.  Bez  toga  događaja,  bez  te svetkovine, bez vjere da je Krist Isus uskrsnuo od mrtvih, ne bi bilo kršćanstva, ne bi se vjera širila,  a  vjera  bi  bila  bez  temelja,  bez  čvrste  podloge.  Uskrs  nije  samo  dan  u  godini  koji  na poseban način slavimo, Uskrs i zbilja uskrsnuća trebala bi određivati i davati pečat kršćanskom svagdanu,  biti  sadržaj  našega  života.  Stoga  se  stalno  trebamo  pitati,  što  mi  vjerujemo  kad kažemo  da  je  Isus  uskrsnuo?  Kako  se  naš  život  oblikuje  snagom  uvjerenja  kako  ne  ćemo ostati  u  smrti,  nego  ćemo  svi  mi  s  Kristom  uskrsnuti?  Na  koji  se  način  događa  pretakanje, transfuzija   Uskrsa   u   naš   svagdan,   u   ritam   našega   života?   I   što   znači,   živjeti   iz   snage uskrsnuća? Continue reading

RAZMIŠLJANJE UZ VELIKI TJEDAN

Židovska pasha bijaše izvorno obiteljski blagdan. Nije se slavila u Hramu, već u krugu obitelji. Dom, kuća, obitelj postaju mjestom spasenjskog događanja. Isus će također umrijeti izvan Grada, izvan Hrama. Kuća već u Egiptu označavaše mjesto utočišta pred zatornim anđelom, dok Egipat (tj. svijet) zavija mrklina i noć, razaranje i kaos. Te kaotične sile neprestano naviru iz dubine podzemlja i okomljuju se na Božje divno stvorenje. Svijet mora potražiti spas i utočište pred tim silama upravo u zdravim obiteljskim odnosima, obitelj postaje mjestom Božjeg ‘šaloma’, i to je ono što u biti drži cjelokupni svijet na okupu.

U Isusovo vrijeme Jeruzalem bijaše kao cjelina takvo mjesto. Prostor spasenja, konačnog spasenjskog događanja, njegovi zidovi bijahu nešto poput brane pred navalom razornih sila. Izrael je morao o pashi hodočastiti u Jeruzalem, da se ondje na licu mjesta uvjeri u sve ono što ga je stvorilo i učinilo narodom, da bi na tom mjestu spasenja ponovno iskusio oslobođenje i spasenje te se oboružao za dalji hod kroz život. Continue reading

Nedjelja Muke Gospodnje – Cvjetnica

Svečani Isusov ulazak u Jeruzalem (Cvjetnica – Godina A)

ČITANJA: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mt 26,14 – 27,66

Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem dogodio se prvoga dana njegova posljednjeg tjedna. Budući da je Isus svečano ušao u Jeruzalemu jašeći na magaretu poput pobjedonosnoga kralja prvoga dana u tjednu, taj događaj može se shvatiti kao navještaj njegova uskrsnuća koje će se dogoditi sljedećega prvoga dana u tjednu. Na taj način Isusova pobjeda unaprijed je najavljena, ali do nje će doći prošavši kroz muku i smrt. Zato se na Cvjetnicu izvještaj o njegovoj muci i smrti čita s otvorenim pogledom prema njegovu uskrsnuću. Continue reading