TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A

Naći i(li) izgubiti

Kad planiraju bilo kakav pothvat, ljudi se obično pitaju što im to donosi. Hoće li se uloženi trud i novac isplatiti ili će se na kraju pokazati kao promašena investicija, čisti gubitak? No kad su u pitanju ideje do kojih je ljudima jako stalo, pogotovo ako su to drage osobe koje puno znače, nestaje te računice. Nju potiskuje ljubav prema spomenutoj ideji ili osobi, a ljubav nema cijene i mjere. Ona ne kalkulira već se nesebično daje. Te pretpostavke su nam nužno potrebne da bismo razumjeli nevjerojatno zahtjevne Isusove riječi. Tko želi biti njegov učenik, taj ne može više ljubiti ni oca ni majku, ni sina ni kćer nego njega.

Uostalom Isus govori onima koji su već prije čuli njegov poziv: ostavi sve i pođi za mnom! Slijedeći njega, zasigurno su već čuli i njegovu riječ: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“(Mt 20,28). To je cijena Isusove ljubavi prema učenicima i to je opravdanje njegova zahtjeva učenicima. Ako je čovjek vrijedan njegove vlastite smrti, zar onda može biti išta što bi opravdalo čovjekovu veću ljubav prema bilo kome nego prema Isusu. Ljubav se ne može zapovjediti, već može samo doći kao uzdarje za već primljeni dar. Isus je to znao i zato u njega nema „moraš“ ili „trebaš“, već svojim: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan“ učenike podsjeća na ono što je učinio za njih, ostavljajući im potpunu slobodu da sami odgovore tko bi im mogao biti važniji od njega.

Križ kao znak ljubavi

Iz sljedećih Isusovih riječi učenicima jasno je da on ne želi u njih probuditi nekakve osjećaje niti ih pozvati da isti čas aklamacijom potvrde kako im je on važniji od svega. On ih priprema na život u kojem će se suočiti s izazovima koji će biti ispit njihove ljubavi prema njemu. I tu je Isus sasvim otvoren i ništa im ne uljepšava: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan“ (10,38). Prihvaćanje vlastitog križa nije ništa drugo nego logičan odgovor na ljubav koju je Isus pokazao uzimajući svoj križ.

Već se Platon stoljećima prije Krista pitao, kako se može otkriti pravedna čovjeka. Zaključio je: pravednost nekoga čovjeka pokazuje se tek u njegovoj spremnosti da trpi i zbog nepravde. Jer tek tako je moguće vidjeti, hoće li se pravdati i braniti, boriti za ugled kod ljudi, ili mu je stvarno stalo samo do pravednosti. Doista, pravedna čovjeka može se upoznati tek kad je progonjen, kad je suočen s križem. Njemački umjetnik Willi Fries naslikao je u vihoru 2. Svjetskog rata raspinjanje. Sve je prenio u sadašnjost. Jeruzalem je sličan nekom tipičnom njemačkom selu, vojnici nose njemačke kacige, a među svjetinom koja viče: „raspni ga, raspni“ mogu se prepoznati također i svećenici i biskupi s Biblijom u ruci. Umjetnik je time žalio reći kako je Isus i danas raspinjan i to često i od onih koji se diče njegovim imenom,  koji bi zajedno s njime trebali nositi svoj križ.

Naći život

Vrhunac Isusova zahtjevna, za uho čovjeka kojeg nije oplemenilo evanđelje zapravo neshvatljiva govora jest u rečenici punoj paradoksa: „Tko nađe svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga“ (10,39). Svaki čovjek želi „naći“, to jest ostvariti svoj život. Pitanje je samo u čemu ljudi vide to ostvarenje. Iz Isusove riječi jasno proizlazi da su granice ovoga svijeta preuske, da bi mogle zadovoljiti dubine čovjekove potrebe za srećom.

U drugim prigodama Isus je govorio kako je važno imati „blago na nebu“ i za njim težiti. U protivnom, ako je čovjek sve podredio zemaljskim ciljevima, na kraju će se to pokazati kao gubitak života. A onaj tko je spreman za svoje visoke ideale vjernosti Kristu svoj križ nositi do kraja, do gubitka samoga života, taj će ostvariti duboki smisao svoga postojanja. Isusov križ s kojim se vjernik trajno susreće nije samo podsjetnik što je Isus jednom učinio za čovjeka, već trajni poziv čovjeku da ne zaboravi vjerno nositi svoj križ.

Plaća nasljedovanja

Drugi dio Isusova govora za učenike je ohrabrujući. On obećava nagradu njihovoj vjernosti u nošenju križa. Ona je u tome što će ih ljudi rado primati zbog Isusa i što će oni tako ispuniti svoje poslanje. A on će sve one koji ih zbog njega budu primili, obilato nagraditi. Tu se zatvara krug teških zahtjeva i obećanja. Tko zbog njega sve stavi na kocku, taj će sve dobiti. U tome vlada zakon apsolutne slobode. Čovjek se vjerom izručuje u ruke vječnome Bogu i prepušta se njegovu vodstvu. U tom slobodnom opredjeljenju on je otvoren za različita iskustva, pa i ona najgorča u životu. Ali upravo takva iskustva rađaju pravim plodovima.

Čovjekova prava sreća je u tome što s Bogom nikad neće doći do kraja, jer Bog je uvijek drukčiji i veći. Isusov križ može razumjeti samo onaj tko ga prihvati. Ništa čovjeka ne čini čovjekom kao iskustvo patnje, jer jedino u tom iskustvu on je trajno okrenut Bogu i njegovoj neshvatljivosti. To potvrđuje i zanimljivo priznanje kršćanske pjesnikinje Marie Noël o vlastitom mističnom iskustvu: „Bože moj, jesmo trpjeli, jedno za drugo. Ti zbog moje malenosti, slabosti, nesavršenosti, mojih pogrešaka. A ja zbog tvoje veličine“. Sve dotle dok čovjek svjesno i dragovoljno trpi zbog Božje veličine, njegovo trpljenje će biti gubitak koji rađa dobitkom života.

Fra Ivan Dugandžić

prenijeto s: https://franjevci.info/