Razlog Isusove radosti

Tekst koji govori o Isusovu zanosnom klicanju kojim slavi Boga najsličniji je njegovim Blaženstvima. I tamo i ovdje Isusov govor izlazi iz okvira uobičajenog, ustaljenog načina komuniciranja, jer dolazi iz dubine njegova božanskoga bića. Ipak, razliku je lako uočiti. U Blaženstvima Isus slavi, točnije „blagoslivlja“ ljude koji su se okupili oko njega da čuju njegovu poruku o kraljevstvu Božjemu, a ovdje Isus slavi Oca na nebesima koji je to omogućio.

Već na prvi pogled jasno je da je riječ o nečemu posebnom. Dok se Isus u svojoj molitvi Bogu obraća jednostavno s „Oče“, ovdje je upotrijebio najsvečaniji naziv za Boga što se uopće može naći u Bibliji „Oče, Gospodaru neba i zemlje“. Podrazumijeva se dakle Bog koji je stvorio i nebo i zemlju i koji je već zbog toga u Starom zavjetu, posebice u psalmima, često slavljen. Ipak, ovdje postoji poseban razlog Isusove radosti koja se prelijeva u tako zanosno slavljenje Oca. To je Očeva objava malenima. U okupljanju tih malenih Isus vidi početak kraljevstva Božjega i to je razlog njegove radosti.

U tome možemo prepoznati ispunjenje riječi proroka Zaharije iz prvoga čitanja: „Ovo govori Gospodin: ‘Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, krotak jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“ (Zah 9,9). Kao što je Bog nekoć preko proroka Izaije progovorio o svom gorkom plaču zbog uništenja svoga naroda (Iz 22,4), tako po drugom proroku poručuje kako će se njegova tuga promijeniti u radost kad za to dođe vrijeme.

Božja objava malenima

To što je prorok izdaleka gledao u duhu sada postaje stvarnost. Bog je u Isusu ponovo pohodio svoj narod. Došao je „krotko“ i zato ga nisu prepoznali „mudri i umni“, koji su imali svoje predodžbe da bi Bog morao doći s moću i slavom, a prepoznali su ga maleni koji su uvijek bili iskreno otvoreni njegovu dolasku i spremni doživjeti iznenađenje. To su isti oni kojima je Isus uputio prvo blaženstvo: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko“ (Mt 5,3). Među njima treba tražiti ne samo siromašne pastire, koji su prvi prepoznali njegov dolazak i navijestili ga drugima, već i sve one koji su ga pratili na njegovu putu od mjesta do mjesta u Galileji, koji su upijali njegovu riječ i iskusili čudesna ozdravljenja. Među njima su gubavci koje je očistio od gube, hromi kojima je dao da prohodaju, slijepi koji su progledali. Na svima njima Bog je očitovao svoju svemoć, što je bio očit znak da je s Isusom započelo njegovo kraljevstvo.

Ovo je jedino mjesto u cijelom Matejevu evanđelju gdje Isus govori o tome kako „nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin“ (11,27). U izrazu „poznavati“ izrečen je duboki odnos između Oca i Sina, u kojem je uključena Isusova preegzistencija. No to poznavanje Oca Isus ne zadržava sebično za sebe, već ga objavljuje kome on hoće, a to su ti „maleni“, za razliku od „mudrih i umnih“ koji ostaju zarobljenici svoje „mudrosti“. Isus pritom zacijelo misli na pismoznance koji su od samog početka u Matejevu evanđelju prikazani u lošem svjetlu. Iako na temelju Pisma znaju da se Krist ima roditi u Betlehemu (Mt 2,5sl), oni se ne pridružuju mudracima s Istoka da bi ga tražili.

Dođite k meni, svi izmoreni i opterećeni!

Nakon što je proslavio Oca nebeskoga, Isus se okreće tim malenima koje gleda pred sobom: „Dođite k meni, svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti“ (11,28). Čovjeku u životu ništa nije tako potrebno kao iskren tješitelj koji je spreman s njime podijeliti brige i nevolje. Teško je trpjeti s osjećajem da se to trpljenje nikoga ne tiče, da su svi prema njemu ravnodušni. Već je starozavjetni pravednik, iskusivši kako mu zločinci postavljaju zamke, vapio Bogu: „Obazrem li se nadesno i pogledam: nitko ne zna za mene. Nemam kamo pobjeći, nitko za život moj ne mari“ (Ps 142,5). Dobro je poznato kako je najgore stanje u kojem se čovjek može naći samosažaljenje. Pa ipak mnogi ljudi zapadnu u takvo stanje. Čovjek u jednom trenutku, misleći kako nikomu nije stalo do njega i kako ga nitko ne žali, počinje žaliti sam sebe.

Isus je mislio upravo na to kad izmorene i opterećen zove k sebi, obećavajući im kako će ih on odmoriti. Ne obećava im da će s njih skinuti njihov teret, već će ga pretvoriti u „jaram sladak“ i „breme lako“. Kako? Učeći od njega koji je „krotka i ponizna srca“ (11,29). Ako Isusov učenik bude krotka i ponizna srca, kao i njegov Učitelj, on će mu trajno objavljivati Oca u kojem će nalaziti svoj mir. Opisujući jednu dobru siromašnu ženu, koja je svaki svoj govor započinjala „s Božjom pomoći“ i tako nosila teški teret života, A. Solženjicin naglašava kako je njezino lice uvijek sjalo nekom radošću, da bi na kraju zaključio: „Svi ljudi koji žive u skladu s glasom savjesti imaju lijepo lice.“ U duhu današnjega evanđelja može se reći kako svi ljudi koji se oslone na Isusov poziv i njegovo obećanje, unatoč nevoljama kroz koje prolaze zrače sigurnošću i mirom. Noseći jaram svoga života s Kristom, on za njih postaje sladak.

Fra Ivan Dugandžić

prenijeto s: https://franjevci.info/