Ne bojte se!
U vrlo kratkom razmaku Isus je tri puta ponovio: „Ne bojte se!“ Taj tekst dio je veće govorne cjeline u koju je Matej smjestio tekstove što govore o ustanovljenju dvanaestorice i o njihovu poslanju u svijet. Kao i u mnogim drugim stvarima, Isus se i tu razlikuje od uobičajenoga ljudskog ponašanja. Naime kad ljudi žele nekoga osloboditi straha, redovito ne traže od njega puno, pogotovo ne traže ništa opasno. Katkada i protiv svoga vlastitog uvjerenja ljudi jedan drugoga uvjeravaju kako se nemaju čega bojati.
Isus ne poznaje tu taktiku. On ništa ne prešućuje i ne umanjuje. Prethodno im je posve otvoreno rekao da ih šalje „kao ovce među vukove“, da će ih ljudi „predavati vijećima i po svojim sinagogama bičevati“ (Mt 10,16sl), da će ih „svi zamrziti zbog imena“ njegova (10,22), a ipak im kaže da se ne trebaju bojati. Učenici moraju znati da to što ih očekuje nije ništa neobično. Trpeći sve to, oni će samo proživljavati sudbinu svoga Učitelja, koji je sve to prošao prije njih. I tu je Isus posve jasan: „Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad gospodarom svojim…ako su domaćina Beelezbulom nazvali, koliko li će više njegove ukućane?“ (10,24sl). To je visoka cijena svjedočenja koju su učenici morali plaćati za vjernost Učitelju. No to je ujedno i cijena širenja Evanđelja.
Javno svjedočiti
Prvi Isusov zahtjev u ovom evanđelju jest javno se priznati njegovim i javno svjedočiti za njega. Iz naše ne tako daleke prošlosti znademo kako to nije uvijek lako. U državi koja je zastupala ateističku ideologiju i isticala je kao jedini znanstveni pogled na svijet religija je bila proglašena privatnom stvari koja se ne smije javno ispovijedati. Kršćani su i tada znali da je to nespojivo sa životom vjere koja se uvijek želi utjeloviti u zajednici vjernika i mnogi su bili spremni za svoje uvjerenje i trpjeti. Zato se to vrijeme može podičiti brojnim svjedocima. No bilo je nažalost puno i onih koji su svoje vjersko uvjerenje, ako je o njemu uopće moguće govoriti, vješto skrivali.
Što Isus podrazumijeva kad kaže: „Što vam govori u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima“ (10,27)? On se koristio mnogim slikama kako bi istaknuo dinamiku rasta kraljevstva Božjega. Iz sitnoga gorušičinog zrna razvije se veliko stablo, malo kvasca ukvasi veliku količinu tijesta, pšenično zrno bačeno u zemlju donosi stostruk rod. Nadalje, Isus se sam nije trudio da stigne što dalje i da svojom propovijedi obuhvati što veći broj ljudi. Najviše vremena posvetio je poučavanju svojih učenika kako bi oni mogli dalje naviještati što su „na uho čuli“. I doista, svi su oni svjedočili sve do prolijevanja vlastite krvi. A ta krv rađala je nove svjedoke i vjera je prenošena s naraštaja na naraštaj. I mi svoju vjeru zahvaljujemo ne samo učenju, već puno više svjedočenju onih koji su nas učili.
Nova evangelizacija danas
Već više od dvadeset godina u Crkvi se vrlo ozbiljno govori o potrebi nove evangelizacije Europe na prijelazu u treće tisućljeće. Izvanredna sinoda europskih biskupa koja je trebala pripremiti tu evangelizaciju održana je pod znakovitim geslom „Da budemo svjedoci Kristovi“. Bilo je puno onih koji su naivno mislili da će s II. Vatikanskim saborom samo po sebi započeti novo, bujno razdoblje Crkve. Danas su razočarani, jer se to nije dogodilo i žive u strahu da bi se Crkva mogla vratiti na neke preživjele oblike života prije Koncila. Drugi misle da je Crkva, zahvaljujući baš Koncila, u svom otvaranju svijetu otišla predaleko i u velikoj mjeri poprimila duh svijeta, pa je zato sve krenulo loše. Takvi redovito upiru prstom u opadanje broja svećeničkih i redovničkih zvanja, u razvodnjavanje morala i crkvene discipline. Oni vide spas u povratku na staro. U mnogim zemljama te dvije suprotnosti ozbiljno dovode u pitanje jedinstvo Crkve. Gdje je rješenje? U svjedocima koje traži Isus, ali i spomenuta biskupska sinoda. Samo svjedoci, u kojim život i riječ tvore skladnu cjelinu, mogu biti nositelji uspješne evangelizacije
Znakovi vremena
Današnje vrijeme već je dugo snažno obilježeno procesom sekularizacije. Pod tim se ne misli samo na sekularizaciju društvenoga života, koji je prije bio jako pod utjecajem Crkve, niti na osamostaljenje nekih područja života od utjecaja religije. Pojava je puno ozbiljnija. Riječ je o gubljenju religioznih sadržaja u mišljenju i osjećanju ljudi. Nekad kršćanski usmjerena europska misao sve više se pretvara u pogansku. Nije danas toliko problem borbeni već praktični ateizam. Sve više je ljudi koji o Bogu uopće ne govore već žive kao da Boga nema. Kad su njemački novinari, začuđeni što je negdašnji kancelar G. Schröder prilikom polaganja zakletve ispustio uobičajeni završetak „Tako mi pomogao Bog“, postavili pitanje, znači li to da će njegova vlast biti usmjerena protiv Crkve, on je cinički odgovorio: „Mi se nećemo boriti protiv Crkve, ali ćemo učiniti sve da ona postane suvišna.“
U takvom svijetu Crkva se ne smije baviti sama sobom, planiranjem i organiziranjem, sjednicama i raspravama, rješavanjem svojih problema koje nepotrebno stvara. Umjesto toga, ona mora tražiti načina kako probuditi živu vjeru, nadu i ljubav u svojih članova. Ako će biti svjedoci u ateizmom zahvaćenom svijetu, kršćani danas moraju u sebi utjeloviti žar i strast za Bogom te ljubav i razumijevanje za ljude kojima su poslani.
fra Ivan Dugandžić
prenijeto s: https://franjevci.info/