Izr 8,22-31; Rim 5,1-5; Iv 16,12-15

Jedan od temeljnih prigovora koji se danas upućuje Crkvi i njezinim predstavnicima jest da je ona, odnosno da su njezini zastupnici u javnosti ostali bez riječi. Nema(ju) što reći svijetu, nisu sposobni odgovoriti na pitanja i izazove vremena, bavi se staromodnim pitanjima, a suvremena je tehnika i tehnološki napredak kao i znanost gaze na svakom području i čine suvišnom. Na mnoga suvremena pitanja, tako vele protivnici kršćanstva, to kršćanstvo više nije nikakav odgovor.
Zato ljudi danas traže odgovore na drugim stranama, stoga danas imamo poplavu kojekakvih samozvanih gurua koji za velike novce nude svoje umotvorine, a ljudi, u potrazi za srećom i zdravljem te konačnim mirom, voljni su dati sve. Suvremeni čovjek ne traži više odgovora u Crkvi, makar je ta Crkva stoljećima bila uporište istine i svojom vjerom te utjecajem stvorila nerazoriva djela uljudbe, graditeljstva, umjetnosti.

Doživjeli smo prije trideset godina kako je odsanjan utopijski san marksizma koji se temeljio na utopiji besklasnog društva. Dvjesto godina prije toga imamo Francusku krvavu revoluciju koja je stubokom promašila svoj cilj, ostavila iza sebe veliki krvavi trag. Isus i Crkva navi¬ještaju kraljevstvo Božje, dok su komunisti naviještali kraljevstvo i kraljevanje ljudi, i za to nisu prezali pred najtežim sredstvima. Bijaše to nadomjestak za pravu vjeru te pokušaj da se istisne Bog na račun ovozemnih ciljeva.
Govorili su i pisali kako je „vjera opijum za narod“, a oni su zapravo od svoje ideologije stvorili novi „opijum za narod“, gdje smo imali božanstva kojima su se ljudi klanjali, hodočastili na njihove grobove, padali u trans kad su otišli Bogu na sud. Mi znamo čime je plodio taj pokušaj i čime danas plode sve desne ili lijeve ideologije, čime danas plodi islamski fundamentalizam.

Pitamo se: Zašto naši suvremenici ne očekuju od Crkve prave odgovore? Zašto su okrenuli leđa Crkvi. Znamo što je donio i ostavio jedan Pascal nakon Descartesa, što je i na što je upro prstom jedan Kierkegaard nakon njemačkog idealizma i Hegela, na što su uprli nebrojeni snažni duhovi kršćanskog ishodišta nakon poraznog Nietzscheova O smrti Boga. Prisjetimo se samo duhova poput Solovjeva, Bloya, Bergsona, Berdjajeva te cijele plejade kršćanskih mislilaca koji su bili pravi odgovor i na Sartreov ateistički egzistencijalizam te odgovor na tragediju humanizma bez Boga (Lubac).
Nama danas nije dopušteno ispričavati se tuđom nevjerom. Jer, nevjera je nešto naravnije i normalnije od vjere, budući da vjera iziskuje od čovjeka cjelovitost, njegov totalitet, posvemašnjost, jer je lakše biti suvremeni poganin nego osvjedočeni vjernik. Međutim, moramo se zapitati: Nismo li ipak olako shvatili Isusa Krista te Božju objavu u Isusu Kristu? Nismo li možda odveć blijedo svjedočili i koliko toga, odnosno što smo to sve propustili u svome životu? Što je s kršćanskom hijerarhijom vrijednosti i vrednota u našem životu?
Već na početku ovog stoljeća gore spomenuti ruski mislilac Solovjev, koji je napisao esej o Antikristu, rekao je da bi na kraju ovoga stoljeća bila velika napast za cijeli kršćanski svijet usmjerenost na one vrijednosti koje nisu posljedica kršćanske vjere i kršćanskog osvjedočenja, već neka vrst zamjene za osobu Isusa Krista i objavu Boga koju nam je on donio. Potrebno je, prema njemu, do kraja prihvatiti Isusa Krista i njegovo spasenjsko djelo, i u tome on vidi izlaz iz suvre¬menoga začaranog kruga.

Naši se suvremenici pitaju kako je moguće da je minulo stoljeće, proglašeno kao stoljećem sumraka Boga i bogova, bilo jedno od najnasilnijih i najzlosilnijih u povijesti čovječanstva. Sjetimo se samo velikih svjetskih klaonica, velikih genocida nad Armencima, Kurdima, Tutsijima, Hrvatima u Domovinskom ratu, ali i na Križnom putu. Kakav samo strah vlada danas od fundamentalizama raznih ishodišta, od poplave droge?!
Sve je to potaknulo mnoge pojedince i ljude dobre volje da osobno ili preko raznih udruga pokušaju učiniti nešto dobro za svijet, čovječanstvo, pojedince. Imamo pokrete boraca za mir, Amnesty International, nekakav Helsinški odbor, imamo borce za solidarnost, humanizam, za međuljudski i međureligijski dijalog, imamo zelene koji se bore za zaštitu okoliša, očuvanje prirode i životinja. Toliko je aktivistica i aktivista, ženskih i muških udruga, koja se bora za ova ili ona prava. Imamo i izvrtanje istinskih vrijednosti. U pojedinim zemljama bogatog Zapada osoba će zaustaviti vozilo da bi uklonila ježa koji sporo prelazi cestu, da ga ne bi možebit zgazila vozilom, a istodobno će otići u kliniku za pobačaje i ubiti nerođeno dijete. Đavolska izopačenost!

Stoga se pitamo: Gdje smo to kao vjernici klonirani? Nismo li postali umorni i preumorni Isusovim zahtjevima svjedočenja njega i njegova djela u svijetu? Nije li Raspeti i Uskrsli prezahtjevan? Možemo li svesti Isusa Krista i kršćanstvo samo na humanitarne akcije, na altruizam ili filantropiju? Može li se poruka Evanđelja svesti samo na dijalog, uzmak, popuštanje, gubeći onu Isusovu isključivost i zahtjevnost? Može li Crkva biti dobra samo kao socijala u društvu ili se pretvoriti u karitas? Je li to Isus htio sa svojom Crkvom i od svojih učenika?
Sve one pozitivne vrijednosti koje nabrojismo imaju svoj temelj i u Bibliji, ali nam mora biti jasno da se naša vjera i naše kršćanstvo lomi, odnosno stoji ili pada pred Isusovom osobom i zahtjevom. Kušati približiti se čovjeku i svijetu bez temeljne opredijeljenosti za Isusa Krista, za Radosnu vijest i poruku spasenja, bez Crkve znači gubiti svoje jastvo. Isus Krist kao objava Boga ne može se svesti na nekakav zajednički nazivnik nizanja ideja, projekata, zamisli. Isus je više od svega toga, on je zaglavni kamen povijesti čovječanstva. O tome nam je govoriti, to nam je danas svjedočiti. O tome nam govori i današnje evanđeosko čitanje koje nam ne dopušta zaboraviti neke bitne stvari u našem kršćanskom i ljudskom životu.

Čini se da smo upravo zaboravili bitno na što nas Isus upozorava za vremena svoje odsutnosti između nas. Jesmo li dopustili da nas Duh Sveti uvede u svu istinu o Ocu i Sinu? Jesmo li mu dopustili da nam pokaže put do Oca? Nismo li, štoviše, zaboravili posve zbiljnost Duha Svetoga u svojoj Crkvi? O tome je bilo govora protekle nedjelje, na Duhove. Duh potisnut, zaboravljen, neučinkovit. Kao nadomjestak za Duha, tako se općenito poima, imamo crkveno učiteljstvo ili hijerarhiju koji nam propisuju što nam je vjerovati, što nam je činiti. I nije li upravo to razlogom zašto naši suvremenici ne uzimaju ozbiljno kršćanstvo i kršćansko naučavanje?
Nakon Isusova pojavka i boravka na ovoj Zemlji nama je jasno da Bog nije samo Svemoćni, Sveznajući, Stvoritelj, Sveprisutni, nego je nazočan u svijetu i u Duhu Svetome. Duh je ona spona koja nas povezuje, koja stvara jedinstvo. On je među nama, on je u nama. Ako to nije naše čvrsto uvjerenje, onda je Bog daleko, onda vjera nije živa, onda Bog postaje Bogom filozofa i teologa, kojega se odrekao u svome Memorialu jedan Pascal, a prionuo uz oganj Duha Svetoga, Boga Isusa Krista, koji mu je u jednoj noći spržio sve sumnje i sve filozofske i teološke kalupe. Kako mi možemo zapaliti druge ako u nama ne gori oganj Duha Božjega? Kako može naša vjera gorjeti ako nema Duha? Sve postaje prošlost, mrtvo slovo, i Bog, i Isus Krist, ako nema Duha koji svemu daje život.

Izgube li se te zbiljnosti u našem životu i uopće u kršćanstvu, onda ono dokida samo sebe, onda više nije živo. Onda ono nije više sposobno preobraziti u snazi Duha Božjega lice ove zemlje. Prisjetimo se samo koliko se stoljeća Crkva opirala prirodnim znanostima, koliko je oklijevala prihvatiti socijalne promjene u društvu, te je tako izgubila vjerodostojnost, pogotovo što se u mnogim zemljama vezala uz bogataše. Ako nema Duha Božjega koji prožima sve, u kome je i Isus Krist među nama, onda je Bog izvan svijeta, a svijet bez Boga. Tako i Crkva gubi svoju vjerodostojnost i ljudi ne pronalaze više u njoj uporišta ni utočišta.
Time nam postaje jasno kako je položaj kršćanstva u svijetu nužno vezan uz vjeru u Trojstvo, trojstvenog Bo¬ga. Moramo ponovno prihvatiti vjeru u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i svjesnije vjerovati u te božanske datosti. Moramo ponovno svjesnije vjerovati u onoga koji nas uvo¬di u punu istinu o Ocu i Sinu, u istinu Isusa Krista. Moramo ponovno snažnije vjerovati u onoga koji nam daje osjetiti blizinu i puninu Božju. Duh ostaje duša i srce vjernika i Crkve. Prisjetimo se duhovskih himana i čime sve mistična teologija ispunjava te kojim sve slikama opisuje njegovo djelovanje u duši. On mora prožeti sve slojeve mišljenja, djelovanja i htijenja.
O tome je tako divno svjedočio Pavao VI. u apostolskoj pobudnici O navještaju Evanđelja. Vrijedno je uvijek iznova uzeti taj dokument u svoje ruke i o njemu razmišljati i na njemu se napajati, želimo li da naša vjera i naša evangelizacija urodi plodom u svim staležima, na svim područjima djelovanja. Ne moramo ići u zanesenjake, entuzijaste, poput Pavlovih Korinćana, da bismo iskusili djelovanje Duha Svetoga ili u pentekostalce te karizmatike, da bismo bili nazočni nekim izvanrednim djelovanjima i učincima Duha na pojedincima. Svatko je sposoban u sebi iskusiti njegovo moćno djelovanje samo ako očisti nutrinu, otvori srce i dušu za njegov dolazak i njegovo djelovanje.
Među nama moraju ponovno zaživjeti Duhovi te duhovsko iskustvo o kome svjedoči sv. Petar nazočnima kojima je upravio svoju riječ: Sad, pošto je uzvišen Božjom desnicom i od Oca primio obećanog Duha Svetoga, izli ga. To je ono što vi i vidite i čujete (Dj 2,33). Nama se nemoguće vratiti u ranu Crkvu, ali Duh nije prestao djelovati s odlaskom apostola. Stoga moramo se o-duše-viti, o-duho-viti, biti puni Duha Svetoga da bi ljudi vidjeli i čuli: Ovi su Duhom zahvaćeni, ovi žive novim, drugim životom. Za te Bog nije puka ili prazna riječ, već život kojim žive i u kome žive.
Zato ne smijemo previdjeti Isusove riječi niti oblike njegove nazočnosti u svijetu u snazi Duha. Moramo znati razlikovati duhove i Duha. Sve se mjeri mjerom ljubavi, izgradnjom jedinstva i mira, u Crkvi, zajednici i svijetu. Ako nema ljubavi, ako nema onih plodova Duha koji izrastaju iz darova Duha, onda Božji Duh nije na djelu. Znamo pak koji su darovi, karizme.
Stari zavjet, prorok Izaija, nabraja ih sedam, međutim, Novi zavjet je prepun darova Duha Svetoga koji trebaju prerasti u svet život u svijetu, život u Duhu (uzmimo samo Pavlove spise Rim, Kor, Gal, Ef ili Petrove poslanice itd). A plodovi su duha, kako Apostol veli (Gal 5,22.23), ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost, ili drugim riječima, ozbiljenje onih Isusovih blaženstava iz Govora na gori.
Zadaća nimalo laka, ali zacijelo ostvariva, uz pomoć Isusova i Božjeg Duha. Ponudimo li to kao odgovor suvremenom čovjeku, onda će svi protivnici Isusovi i naše vjere biti na kraju bez riječi i prigovora. Morat će pred očitim činjenicama zanijemjeti.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje