Deseta nedjelja kroz godinu – A

ČITANJA:
Hoš 6,3-6; Ps 50,1.8.12-15; Rim 4,18-25; Mt 9,9-13

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je poziv carinika Levija, to jest svetog Mateja. Ali isto tako Evanđelist opisuje okolnosti kao i popratne reakcije na sve što je se dogodilo tom zgodom. U središtu pozornosti je, osim što je Isus pozvao njega – carinika, bila i činjenica da su se tom zgodom oko stola okupili mnogi carinici i grešnici, a Isus nije imao problema s njima sjesti i blagovati. To je izazvalo reakciju farizeja koji su počeli prigovarati zašto Isus čini takvo što. Iz njihove reakcije iščitavamo da nisu razumjeli što se dogodilo, te da nisu znali cijeniti obraćenje jednog carinika, pa ni dobrobiti onih koji su slušali Isusove pouke i mijenjali vlastiti život. Oni su u svemu tome tražili izgovor da se ne približe Isusu, jer on se družio s carinicima i grešnicima. Time su se udaljavali od Boga, jer Bog nikad nije zazirao od ljudi koji su ga iskreno tražili i koji su, prije ili poslije, dolazili u njegovu blizinu i uspostavljali zajedništvo s njime. Za Boga nikada nije bilo kasno, pa ni pozvati jednog starca Abrahama i podići mu potomstvo, kao što nije prezao pozvati carinika Mateje i bilo kojeg drugog grešnika. Tim više je reakcija farizeja bile ne samo smiješna, već žalosna. Tražili su izgovor da bi se odmicali od ljudi i od Boga, te su u ime svoga čistunstva bili dežurni kritičari ljudi i pojava u društvu, ali ljudima nisu donosili Boga, već samo odredbe i propise. Boga nisu mogli donijeti, jer su oni sami bili daleko od Boga i nisu znali uspostaviti pravi odnos blizine i zajedništva. Njemu nisu dopuštali pristup usvoje srce, a od njega su se odmicali jer je on pokazivao milosrđe prema grešnicima i drugim kategorijama ljudi koje su oni prezirali u svojem okruženju. Bog je za njih bio samo njihova projekcija, a ne živi Bog koji ih oživljuje svojim Duhom i obnavlja svojim milosrđem i ljubavlju.

Istinsko lice milosrdnoga Boga u svoj jasnoći i ljepoti objavljuje naš Gospodin koji jasno reče da je došao zvati grešnike na obraćenje i biti liječnik bolesnima. Jasnoća Božjeg života i nauka ne dopušta nam da pred Bogom tražimo izgovor. On nas je stvorio da pred njim i prema njemu izgradimo stav ljubavi i zajedništva. Nije nas stvorio da se izgovaramo ni na svoje navike, slabosti i mane, ali ni na ponašanje drugih ljudi. A još najgore je kada u njegovu ponašanju tražimo izgovor za svoje bezbožno i nehumano ponašanje, kao što su činili farizeji koji su u ime svetoga Boga s grešnicima odbijali imati kontakt. Božji nauk i život mnogima doista može biti višestruki izgovor. S jedne strane određeni ljudi tumače njegovu riječ na vrlo isključiv način, te se postavljaju kao da su pravovjerniji od njega, te u ime vjere i pravovjernosti isključuju ljude iz zajedništva s njime. U tom slučaju takvi ljudi sebe stavljaju za mjerilo pravovjernosti, a ne njegov istinski nauk pun ljubavi i milosrđa, kao i njegov život koji je predao za naše spasenje.

S druge pak strane zapreka zajedništvu s Gospodinom mogu biti i ljudi. U ovom slučaju koji imamo u Evanđelju, grešnici i carinici su bili zapreka pismoznancima i farizejima da se udaljavaju od njih, a da ih nikada nisu pokušali razumjeti, to jest da im nikada nisu znali pomoći da se oslobode svoga bremena. I na kraju Isusov život im je bio zapreka da dođu do Boga, jer nisu htjeli prihvatiti da je se on ponašao ispravno. On se nije družio s carinicima i grešnicima jer je trebao njihove usluge. Naprotiv, bio je s njima jer je znao da oni trebaju njega, te je zato neizravno njih usporedio s bolesnim osobama koje trebaju liječnika. A kako se s njime nisu osjećali odbačeni, već poučeni i izgrađenih, rado su ga primali u svoje društvu i od njega učili koliko je Bog dobar i milosrdan.

No ljudi koji se nisu mogli pohvaliti živim iskustvom s Bogom i koji nisu bili čvrsti u svom zajedništvu s njime, osjećali su se ugroženi njegovim ponašanjem, to jest milosrđem koje je iskazivao grešnicima. U tome su pronašli izgovor da se još više udalje od Boga, ali, naravno, i od ljudi i njihova stvarnoga dobra. Tko zna samo ideju o Bogu, ili pak tko pozna njegove odredbe samo kao tekst, a ne pozna njegove žive ljubavi koja izgara za spasenje čovjeka, taj ne može dobro tumačiti Božju riječ, a još manje je dobro primijeniti na život čovjeka i različite situacije u kojima čovjek živi. Ljudi koji ne žive od Boga i od zajedništva s njime, redovito za svoje poteze traže pokriće u ljudima. Onda im jednako smetaju sveci kao i grešnici, te svi oni koji imaju postojanost izgrađenu u stavu pred Gospodinom. Zato je farizejima smetao Gospodin koliko su im smetali i carinici. Koji postojano drže isti smjer i pokazuju da njihov stav nije podložan hirovima i trendovima već Bogu, smetaju onima koji se ravnaju prema ljudima. Ljudima bez pravoga stava, a koji po svaku cijenu brane svoj stav, smetaju ljudi sa stavom koji se ne povode za modama, već odvažno svjedoče Božju istinu i ne traže izgovora za ono što čine. Stoga ljudima bez stava ne odgovaraju ljudi sa izgrađenom savješću oblikovanom po Bogu, već bi radije htjeli da svi žive površno i grešno, kako bi tako imali za se više izgovora.

No nas Gospodin poziva da ne živimo s izgovorom, već da živimo s uvjerenjima izgrađenima u Gospodinu i njegovu životu, te da neprestano izgrađujemo iskustvo vlastitog zajedništva s njime, kako bismo znali predano i bez izgovora živjeti i za spasenje vlastite braće, jer smo i sami pozvani, poput njega, grešnicima naviještati spasenje i biti liječnici bolesnima.

Ivan Bodrožić

Prenijeto s: https://patrologija.com/zivot-s-izgovorom/