Isus govori u prispodobama
Današnje evanđelje početak je Isusova govora o kraljevstvu nebeskomu u prispodobama. Matej u nizu, jednu za drugom, donosi ništa manje već 7 prispodoba koje osvjetljuju početak, rast, trajanje i svršetak kraljevstva nebeskog. Za potrebe tog govora on je oblikovao i novu scenu. Dok je svoj prvi veliki govor smjestio na brdo, ovdje Isus govori iz lađe mnoštvu koje ga sluša okupljeno na obali, kao u kakvom amfiteatru.
Govor u prispodobama bio je doduše poznat i u Starom zavjetu kao i u židovstvu Isusova vremena, ali on nije nigdje tako snažno zastupljen kao u Isusovu navještaju. U čemu je posebnost takva govora? Iako je kraljevstvo Božje odnosno u Mateja najčešće kraljevstvo nebesko glavni sadržaj Isusova navještaja, on nigdje nije rekao što je to kraljevstvo nebesko. Nema njegove definicije. Nigdje ne možemo pročitati: „Kraljevstvo je Božje to i to“
Umjesto toga, Isus svoj govor najčešće započinje: „Kraljevstvo je nebesko kao…“, pripovijedajući onda neku slikovitu zgodu iz prirode ili iz života ljudi. To pripovijedanje nikad ne završava nekakvim sažetkom ili posebnim isticanjem neke točke, već on iznenada prestaje govoriti, a svoje slušatelje ostavlja da reagiraju, da odgovore na ono što su upravo čuli. To je izrazito poticajan govor koji bismo mogli nazvati slikovitim pozivom na obraćenje. Isus ne pripovijeda svoje prispodobe zato da bi njegovi slušatelji naučili nešto novo, već da bi prihvatili tu novu stvarnost koja im se nudi u njegovu navještaju.
Sudbina riječi Božje
Već je prorok Izaija razmišljao o sudbini riječi Božje i uspoređivao je s onim što se događa u prirodi: „Kao što dažd i snijeg s nebesa silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruh za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah“ (Iz 55,10sl). Slično je i Isus razmišljao o sudbini riječi svoga navještaja i izrazio to u prispodobi o sijaču. Ipak čini se da on nije bio tako optimističan s obzirom na sudbinu posijanoga sjemena, jer u njegovoj priči tek svako četvrto zrno donosi plod.
Ako je oko Isusa okupljen „silan svijet“, to bi moglo značiti da je tu prispodobu izrekao u nešto kasnijoj fazi svoga navještaja, kad je već imao prilično iskustva s ljudima kojima je govorio. U svakom slučaju on se ne zanosi tim „silnim svijetom“ koji ga sluša već prodire dublje u njihovu nutrinu. U tom mnoštvu su i oni koji su tu takoreći „usputno“. Oni imaju puno drugih poslova i briga i zato će sjeme riječi vrlo brzo nestati iz njihova sjećanja, slikovito rečeno, pozobat će ga ptice nebeske.
Među slušateljima su i oni koje je moguće trenutačno zagrijati, ali ih je teško pokrenuti da poduzmu nešto ozbiljnije. Slikovito rečeno, to je plitka zemlja gdje sjeme brzo iznikne, ali postane žrtvom prve žege, jer nema duboke zemlje odakle bi crpilo vlagu. Jedan dio slušatelja toliko je zahvaćen svojim manama i porocima, da sjeme riječi nema nikakva izgleda da se uspješno razvije. U slici to je trnje s kojim se nježna stabljika ne može nositi. Ali tu su naposljetku i oni zbog kojih se sav taj trud isplati, koji primaju riječ i rađaju obilat rod. Slikovito rečeno, to je dobra zemlja.
Tko ima uši, neka čuje
Umjesto bilo kakva sažetka u kojemu bi nešto posebno istaknuo iz upravo iznesene prispodobe, Isus je sve popratio pomalo zagonetnom riječi: „Tko ima uši, neka čuje!“ (13,9). Razumije se da svi imaju uši, ali svi ne slušaju kako bi trebalo slušati. Bog nikada ništa ne nameće, već samo nudi, računajući uvijek s čovjekovom slobodom. Upravo na tome je glavni naglasak – slušanje riječi Božje. A sadržaj riječi koju Isus naviješta jest tajna kraljevstva Božjega, kojoj se čovjek može otvoriti ili zatvoriti.
Pod tim vidikom treba promatrati i slikovitu riječ o različitim tlima na koja riječ pada. Zašto samo svako četvrto zrno donosi ploda? Prispodoba kaže, zato što je palo na dobru, tj. duboku i dobro pripremljenu zemlju, u kojoj može pustiti korijenje, izrasti u normalnu stabljiku i napokon donijeti rod. A to znači da riječ Božja donosio rod samo u onom tko ju je dobro čuo, rado prihvatio i u svom srcu pohranio.
Polazeći od toga, nije dobro različite vrste tla vezati uz različite ljude, već različita čovjekova raspoloženja. Svaki čovjek može u odnosu na slušanje riječi Božje nekada biti jedna, drugi put druga, treća ili četvrta vrsta tla. Što se tiče sijača, to jest navjestitelja, on ne smije podleći zabludi da sve ovisi o njemu i njegovu trudu. On treba sijati, i to obilato, ne razmišljajući o uspjehu sijanja, jer uspjeh nije spomenut ni jednom jedinom riječi. Riječ je o plodu koji ne ovisi ni o onom tko priprema zemlju ni o onom tko sije, već o vlasniku sjemena, o Bogu koji daje da urodi.
Fra Ivan Dugandžić
Preuzeto s: https://franjevci.info/