Post 18,20-32; Ps 138,1-3.6-8; Kol 2,12-14; Lk 11,1-13

Cjeloživotni odnos s Bogom

U današnjem prvom čitanju biblijski pisac navodi kako je do Boga stigla vika zbog njihovih grijeha te Bog odlučuje sići i vidjeti odgovara li vika istini. O tome kako je i do koga ta vika stigla do Boga biblijski tekst šuti, ali je istaknuto to da Bog ne žele donijeti nikakvu odluku dok se sam na uvjeri u grijehe Sodome i Gomore. Neimenovani tužitelji na Sodomu i Gomoru bili su u pravu, ali Bog u slučaju optužbe koristi ‘metodologiju sumnje’.  Kad netko o drugomu svjedoči dobrotu i ljubav, Bog to ne provjerava, ali kad se netko na nekoga tuži Bog se spušta da vidi je li to doista tako. Iz toga proizlazi jasan zaključak da je Bogu stalo do toga da spasi, a ne da uništi. Continue reading →

Post 18,1-10a; Ps 15,2-4.5ab; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42

Životna gostoljubivost

Jedna od najvećih biblijskih kreposti jest gostoljubivost. Abraham je u svojoj gostoljubivosti i ne znajući ugostio anđele, a njegov sinovac Lot sa svojom obitelji spasio se od sodomske propasti također zbog svoje gostoljubivosti. A Sodoma je stradala upravo zbog svoje negostoljubivost prema strancima, putnicima i namjernicima. Continue reading →

Pnz 30,10-14; Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe

Četrdeset godina nakon izlaska iz egipatskog ropstva i Saveza s Bogom na Sinaju Mojsije se obraća novom naraštaju ističući prostornu i vremensku blizinu Božje riječi. Božja objava na Sinaju nije samo događaj iz prošlosti. Zakon koji je Bog dao Mojsiju nije vrijedio samo za onaj prvi naraštaj naroda koji je izišao iz Egipta, nego se aktualizira u svakom novom pokoljenju. Stoga Mojsije želi reći narodu da se Božja riječ čuje ovdje i sada. Ona nije na nedopenjivoj visini neba niti u nedoronjivoj dubini mora nego nam je nadohvat ruke, srca i usana. Continue reading →

Žetva je velika, a radnika malo

Iz 66,10-14c; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; Gal 6,14-18; Lk 10,1-12.17-20

Još  dok su njegovi učenici tek bili na putu nasljedovanja i učenja Isusu ih već šalje propovijedati o Kraljevstvu Božjem i liječiti. Evanđelisti Matej i Marko pripovijedaju kako je Isus to poslanje dao dvanaestorici svojih apostola, a evanđelist Luka uz to opisuje kako je Isusu poslao i drugu  sedamdeset i dvojicu svojih učenika. Za razliku od Dvanaestorice čija su nam imena poznata, ne znamo tko su bila sedamdeset i dvojica drugih učenika. No simbolika broja sedamdeset i dva (ili u nekim rukopisima sedamdeset) govori sama od sebe. Naime, taj broj redovito se povezuje s tekstom u Post 10 gdje se opisuje potomci Noinih sinova od kojih potječe čitavo poslijepotopno čovječanstvo. Drugim riječima, možda čak i više negoli na same Isusove učenike broj sedamdeset i dva odnosi se na one kojima su poslani, a to su svi narodi svijeta. Poruka je, dakle, dvojaka. Prvo, poslanje propovijedanja evanđelja nije ograničeno samo na uski krug Isusovih učenika (Dvanaestorice) nego je to poslanje svih Isusovih učenika.  I drugo, Isusovi učenici nisu poslani samo jednom narodu ili skupini, nego svim narodima i ljudima svijeta. Continue reading →

ISUSOV POZIV: ZADNJA ŽIVOTNA ŠANSA

1 Kr 19,16b.19-21; Gal 5,1.13-18; Lk 9,51-62

Sva su tri današnja čitanja poziv na konačnu egzisten­cijalnu, životnu odluku. Odgode ne smije biti, jer se ‘kairos’ ne smije ispustiti, mora ga se uhvatiti za „čuperak“. Samo jednom se obraća Ilija Elizeju i daje mogućnost za oproštajnu gozbu. Ne posluša li, proigrava Božji zov koji je jedinstven i jedincat u sva­čijem životu. Sa sličnim se problemom suočava Pavao u galaćanskoj Crkvi. Jedno je Evanđelje i treba uza nj pri­anjati. Svako drugo je krivotvorina i vodi u zabludu, novu zarobljenost. Continue reading →

Zah 12,10-11; Gal 3,26-29; Lk 9,18-24

ISUS, BOŽJI MESIJA

Ponovno se vraćamo u normalni niz nedjelja kroz go­dinu. Danas imamo pred očima Petrovo priznanje Isusova mesijanstva. Sljedećih ćemo nedjelja pratiti Isusa na nje­govu putu u Jeruzalem, a putovanje je središnji motiv cjelokupnoga Lukina izvješća o Isusovu javnom djelo­vanju. Isus je beskućnik, trajno na putu. Hodo-časti, hodočasnik, kao i praotac Abraham. Putovanje je smisao Isusove karijere ali i središnji smisao učeničke egzistencije. Luka je u svome evanđelju grupirao mnogo predaja i sažeo ih u ovaj izvještaj o Isusovu odlučnom putu u Jeruzalem. U Djelima apostolskim vjernici su „sljedbenici novoga Puta“.   Continue reading →

Dj 7,55-60; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26

ISUSOVA POSLJEDNJA ŽELJA: DA SVI BUDU JEDNO

Jedva ćemo pronaći u svim evanđeljima i prenesenim Isusovim riječima dirljivije i snažnije molitve i riječi od ovih koje je prenio evanđelist Ivan u svojoj Velikosvećeničkoj Isusovoj molitvi. Nema snažnijeg izričaja ljubavi s Isusove strane spram onih koje mu je Otac dao od ove molitve. Posljednje Isusove riječi upućene učenicima su riječi vjekovječne molitve i nemoguće se ljubljenoj osobi obratiti drugim riječima nego i osim riječima molitve. Molitva je najsnažniji izričaj ljubavi prema nekome. Svi drugi izričaji i iskazi nešto su vanjsko, dok je molitva izričaj srca, bića. Mi se možemo oko nekoga truditi, skrbiti, biti zabrinuti, ali jedino je molitva ono čime smo sposobni dirnuti u srž i srce ljubljene osobe i bića. U tom slučaju postajemo spram drugoga nešto poput svećenika koji stoji između osobe i Boga, a gledamo li i promatramo bližnjega očima ljubavi, uranjamo ga u Božje biće iz kojega je pojedinac i proistekao i kamo će se povratiti. U Božji izvir i uvir. Continue reading →

Duh Branitelj aktualizira zapovijed ljubavi

Dj 15,1-2.22-29; Ps 67,2-3.5-6.8; Otk 21,10-14.22-23; Iv 14,23-29

Pitanje trebaju li pogani prije negoli se krste prihvatiti i Mojsijev zakon potresalo je prvu kršćansku zajednicu. U odlomku današnjeg prvog čitanja imamo apostolsko pismo sastavljenu na skupu koji se tradicionalno naziva Jeruzalemskim saborom. Na tom saboru govorili su Petar, Pavao, Barnaba i Jakov te su na koncu na prijedlog Jakova predstojnika jeruzalemske zajednice donijeli odluku. Zaključak je u osnovi taj da ne moraju prihvatiti Mojsijev zakon niti se obrezati, ali se trebaju uzdržavati od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi. Drugim riječima, u svakodnevnom životu kršćani se trebaju držati onih zakona koje je Bog dao Noi i njegovim sinovima nakon potopa. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je baš taj biblijski događaj utjecao na odluku jeruzalemskoga sabora, ali podudarnosti su očite. Pogotovo ako su potopne vode pralik vode krštenja, a Noina korablja pralik Crkve, zajednice spašenika. Continue reading →