Hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširenih ruku i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije, Kvarnera. Sjećam se tvojih patnji uzrokovanih ratom, što su još vidljive na tvojem licu i što se odražavaju na tvome životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata. Poznata mi je međutim tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zauzimanje omogućiti da jednom i ti ugledaš bolje dane. Hvala i tebi, mladeži hrvatska!

Ivan Pavao II., Zadar, 9. lipnja 2003.

Ivan Pavao II. pjeva Rajska Djevo, Kraljice Hrvata

Povratak u Očev dom
Tražio sam vas. Sada ste vi došli k meni. I za to vam hvala!
Ivan Pavao II, Vatikan, predvečerje prijelaza u vječnost
Santo subito! – Svet odmah! (Usklik mnoštva)
Ivan Pavao II. ne će biti daleko od nas. Njegovo je ime dio naše povijesti, njegova misao bit će nadahnuće za izgradnju pravednije zemlje i za sve nas više miroljubiva svijeta.
Ricardo Lagos, Čile
Osloboditeljska riječ Jahvina po proroku Izaiji glasi: Dragocjen si u očima mojim… vrijedan si i ja te ljubim… I može se dogoditi da će žena zaboraviti svoje dojenče i ne imati sućuti za čedo utrobe svoje… Ali, nastavlja Bog, tebe ja zaboraviti ne ću. I daje jamstvo: Gle, u dlanove sam te svoje urezao (Iz 43, 1-4; 49, 15-16). Smijemo zaključiti da je na tu Jahvinu Karol Wojtyla rekao: Amen! Kao potvrdu svoga saveza s Tvorcem života. I to Amen u korjenskome smislu te riječi, što hoće reći: pokazati se čvrstim, postojanim, oslonjenim na Boga. Odvažio se taj čovjek biti učenikom Božjim. Prionuo je uz Isusa Krista, Božji Amen. Učinio da tim Amenom bude opečaćen njegov život. U osobnoj izgradnji. I u djelovanju.

Ivan Pavao II. zašao je, zaplovio u sveopću ljepotu i trajnost, neuništivost života. Ni prerano iskustvo lišenosti najbliskije ljudske topline nije zatvorilo njegov pogled u život. On je prodirao u tajnu života, života koji je čovjeku Isus Krist prenio i hranio sobom, kruhom živim. Života učena po Isusu Kristu. Tajnu privrženosti životu Ivana Pavla II. dade se tražiti u procjeni ljudskoga života dragocjenim u Božjim očima i u dijalektici života kojom se iz patnja i umiranja crpi nova snaga i svježina. Unatoč oronulosti i gotovo napuštanju tijela. Eto razloga za nepokolebivo stavljaje uz život svakoga čovjeka! I obranu njegova dostojanstva! Jamačno, nije taj Veliki papa – kako su ga već bili nazvali, ni kao Karol Wojtyla ni kao Ivan Pavao II., bio bez mana i slabosti, ni bez grijeha; tà i on je samo čovjek. Ali u njemu je očigledno prevladao njegov bolji dio kojim se očitovao kao ljubitelj i poštovatelj života. Stoga je plijenio privrženost i poštovanje sebi kao osobi. Pa je postao papa Židova, prijatelj Arapa, idol mladeži, glas obespravljenih, osiromašenih, ojađenih, svjetski moralni autoritet, znak duhovnosti… Papa koji oprašta. Papa Duha Asiza. Papa Svjetskog dana mladeži.

Kako je Ivan Pavao II. bio privržen Hrvatima, osvjedočili smo se bezbroj puta. U svezi s time iznosim i neke osobne doživljaje. Godine 1980. u privatnoj audijenciji za skupinu sestara moje redovničke zajednice, nakon mise s Papom, slijedio je i osobni pozdrav – valja i to napomenuti – uz neskrivenu diskretnu blagonaklonost tajnika Stanislawa Dziwisza. S naše strane to je značilo i reći iz koje smo zemlje. Rekavši da sam iz Hrvatske, iz Splita, on je dodao: „Aaa, nadbiskup Franić…“. Zamolila sam blagoslov za svoj narod. Izgledalo mi je da je sve to učinio – neka mi oprosti! – nekako neosobno. Slijedila je moja susestra Katherine, Amerikanka, inače dušom i srcem Hrvatica. Papa ju nije pustio da govori engleski, nego hrvatski, kako god je to znala i ne znala. A potom se okrenuo meni i odlučno rekao: „Učite je hrvatski!“ Pošao korak dalje, pa se opet okrenuo i još odlučnije ponovio: „Učite je hrvatski!“

Bio je, pak, posve osoban godine 1996. primivši u audijenciju – za koju se založio tadašnji veleposlanik Ive Livljanić – skupinu udovica Domovinskoga rata s njihovom djecom, koja su mu uručila svoje pismeno sabrane želje za 50. obljetnicu svećeništva, a bili su i neki roditelji koji još nisu znali za svoje sinove. Prošetao je među nama, zaustavljao se, zanimao se, ganut. Tekle su suze… Nezaboravno!

U danima, nakon što je svojim povratkom kući pokrenuo pojedince i narode, rado sam pomišljala da nad svim susretima Ivana Pavla II., s nama Hrvatima i sa cijelim svijetom, lebdi i prožima ih njegov veliki životni Amen. U kojemu je on primljen u dom Očev.

Tekst preuzet iz: s. Judita Čovo
ISUSOVA MAJKA I BRAĆA…
III. dio: Imenom zazvani
Glas Koncila, Zagreb 2016.