ISUSOV POLITIČKI I RELIGIJSKI REALIZAM

Iz 45,1.4-6; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Moramo se prenijeti u povijesni kontekst cjelokupne zgode. Vrijeme je židovske pashe. U to je doba rimski namjesnik redovito znao umarširati sa svojim trupama u tvrđavu Antonia jer su takvi masovni skupovi bili redovito praćeni demonstracijama, provalama mržnje protiv Rimljana, pobunom u narodu. Pri ruci je bio uvijek ‘interventni policijski vod’ koji je redovito u krvi gušio svaku pobunu. Na drugoj strani antipolitičke demonstracije oko Isusova ulaska u grad. Mesija na magaretu, kralj mirotvorac. Za herodovce, lojalne rimskoj vlasti, sumnjiv je on tip, a za farizeje i pismoznance ozloglašeni znani heretik, koji se ne drži Mojsijeva Zakona ni otačkih predaja. Svakomu je Isus trn u oku. Sad je trenutak da ga se riješe pa mu šalju skupno poslanstvo, svoje glasnike. Kolika zapravo ironija sudbine!? Kroz cijelu je povijest Bog slao svoje glasnike s neba, a ovi sad šalju svoje protu-glasnike, protuposlanstvo Božjem jasnom glasu. Proroci i protuproroci! U očima ovih potonjih mora Isus iščeznuti s pozornice. Nepomirljivi protivnici složni su u jednome: Ukloniti, (s)maknuti Isusa. A najbolji je način prokazati ga protivnikom Rimljana, nelojalnim građaninom, buniteljem naroda. Boljeg povoda nema od svakomu mrska poreza. Jer otkad je svijeta i vijeka, nitko nije nikad rado plaćao carine ni poreze. Zavisno od odgovora Isus će dopasti u šake jednoj od struja, herodovcima ili revniteljima za Božji zakon. U oba slučaja omča i vješala su mu zajamčena.
Šalju mu poslanstvo s pripremljenim pitanjem, uvijenim u lijepe fraze, kako je on ‘rabi’ koji se ne obazire tko je tko (ne gleda na ‘personu’, jer persona bijaše izvorno obrazina koju su stavljali glumci da bi im riječ bolje od-zvanjala tj. ‘per-sonirala’, već zre čovjeka u njegovu srcu), istinoljubiv je, uči ljude putu Božjem! Koliko samo otrova u nauljenim frazama! Međutim, hvala ne udara Isusu u glavu. Ne pada Isus na mamac lijepih riječi. Slatki otrov i ništa više. Treba da taj samozvanac iz Galileje povuče samo jedan potez i već je matiran. “Davati ili ne davati caru porez?” Smijemo li to, moramo li to? Za Židove je samo Bog kralj! A rimski kralj koji se pravi bogom je protubog, gori od faraona i poganskih Baala. Rekne li ovaj Isus svoj ‘da’, za puk je izgubljen. Rekne li ‘ne’, ne gine mu križ kao mučilo za prevratnike u carstvu. Osuđen je za sva vremena na anonimnost i beznačajnost, kao veleizdajnik na objema stranama.
Međutim, kao i obično, Isus ruši uhodane kategorije svojih protivnika nevjerojatnom mjerom nutarnje slobode i neovisnosti, hladnokrvnosti i krajnje opuštenosti. Nikad se Isus nije zadovoljavao apstraktnim istinama niti ih je izlagao. Za njega je istina uvijek konkretna, Bog konkretan, čovjek konkretan, ljubav prema čovjeku stvarna. Pogotovo mu je logika konkretna. Smrtonosno pitanje uzvraća s velikom mjerom ironije i britkim humorom. “Pokažite mi porezni novčić”(r.19). Isus ga je toliko puta vidio, nije potrebno da ga još jedanput gleda, ali je naglasak na liku i natpisu koji je ondje utisnut. Taj novčić je znamen moći i kulta koji se iskazuje rimskom cezaru jer sadržaje natpis koji je svakome pravovjernom Židovu ravan bogohuli.
Isus ga nije nosio sa sobom, a očito je da ga ti izaslanici imaju u svojim džepovima. Od njega stvaraju pred Isusom prividno problem vlastite savjesti, a u svakoj mogućoj prilici koriste se tim novcem za vlastiti probitak. Oni su glede vlastite savjesti i prakse već davno problem riješili u korist poreza. Stoga ih Isus pita glede lika i natpisa na kovini. Ako je onaj lik i natpis carski, carsko vlasništvo, iz carske kovačnice u Rimu, onda mu ga dajte natrag u ovom ili onom obliku. Ako se njime služite za svoje poslove, onda ste dužni plaćati i porez na novac, dakle, vratite mu ono što je njegovo. Ali, nastavlja Isus dalje, vratite Bogu ono što je Božje. Na što Bog polaže puno pravo.
Carska politička i gospodarska vlast ograničene su na prostore koje je osvojila carska vojska. Dakle, ima nužno svoje granice. Međutim, Bog je suvereni gospodar svih i svega, i zato dajte sebe Bogu. Čovjek pripada Bogu, ne caru. Kao što je carski lik utisnut u mrtvu kovinu, Božji lik i slika utisnuti su u svakog čovjeka. U biće i srce svakog pojedinca. Stoga čovjek jest i ostaje zanavijeke Božja svojina. Isusova je poruka da se ne zaboravi Bog u politici te da u životu svakog pojedinca treba biti nazočan živi, a ne mrtvi Bog propisa i zakona. Isusa ne zanimaju pitanja vlasti, institucija, mjerodavnosti, već čovjek u odnosu na Boga. Živi li čovjek u egzistencijalnoj istini ili egzistencijalnoj laži pred svojim Bogom. To je ono što je Isus htio poručiti: U našim srcima smije jedino Bog gospodariti. Nitko ne smije nikome i ničemu robovati ili biti ovisan. Ako je novac samo novac, onda je u redu. Ali ako novac postane fetišem, idolom, onda se stvar stubokom mijenja. Nemoguće je do kraja izbrisati Božji lik u sebi, ma koliko i čime to čovjek pokušavao.

Fra Tomislav Pervan