Deseta nedjelja kroz godinu – A

ČITANJA:
Hoš 6,3-6; Ps 50,1.8.12-15; Rim 4,18-25; Mt 9,9-13

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je poziv carinika Levija, to jest svetog Mateja. Ali isto tako Evanđelist opisuje okolnosti kao i popratne reakcije na sve što je se dogodilo tom zgodom. U središtu pozornosti je, osim što je Isus pozvao njega – carinika, bila i činjenica da su se tom zgodom oko stola okupili mnogi carinici i grešnici, a Isus nije imao problema s njima sjesti i blagovati. To je izazvalo reakciju farizeja koji su počeli prigovarati zašto Isus čini takvo što. Iz njihove reakcije iščitavamo da nisu razumjeli što se dogodilo, te da nisu znali cijeniti obraćenje jednog carinika, pa ni dobrobiti onih koji su slušali Isusove pouke i mijenjali vlastiti život. Oni su u svemu tome tražili izgovor da se ne približe Isusu, jer on se družio s carinicima i grešnicima. Time su se udaljavali od Boga, jer Bog nikad nije zazirao od ljudi koji su ga iskreno tražili i koji su, prije ili poslije, dolazili u njegovu blizinu i uspostavljali zajedništvo s njime. Za Boga nikada nije bilo kasno, pa ni pozvati jednog starca Abrahama i podići mu potomstvo, kao što nije prezao pozvati carinika Mateje i bilo kojeg drugog grešnika. Tim više je reakcija farizeja bile ne samo smiješna, već žalosna. Tražili su izgovor da bi se odmicali od ljudi i od Boga, te su u ime svoga čistunstva bili dežurni kritičari ljudi i pojava u društvu, ali ljudima nisu donosili Boga, već samo odredbe i propise. Boga nisu mogli donijeti, jer su oni sami bili daleko od Boga i nisu znali uspostaviti pravi odnos blizine i zajedništva. Njemu nisu dopuštali pristup usvoje srce, a od njega su se odmicali jer je on pokazivao milosrđe prema grešnicima i drugim kategorijama ljudi koje su oni prezirali u svojem okruženju. Bog je za njih bio samo njihova projekcija, a ne živi Bog koji ih oživljuje svojim Duhom i obnavlja svojim milosrđem i ljubavlju.

Istinsko lice milosrdnoga Boga u svoj jasnoći i ljepoti objavljuje naš Gospodin koji jasno reče da je došao zvati grešnike na obraćenje i biti liječnik bolesnima. Jasnoća Božjeg života i nauka ne dopušta nam da pred Bogom tražimo izgovor. On nas je stvorio da pred njim i prema njemu izgradimo stav ljubavi i zajedništva. Nije nas stvorio da se izgovaramo ni na svoje navike, slabosti i mane, ali ni na ponašanje drugih ljudi. A još najgore je kada u njegovu ponašanju tražimo izgovor za svoje bezbožno i nehumano ponašanje, kao što su činili farizeji koji su u ime svetoga Boga s grešnicima odbijali imati kontakt. Božji nauk i život mnogima doista može biti višestruki izgovor. S jedne strane određeni ljudi tumače njegovu riječ na vrlo isključiv način, te se postavljaju kao da su pravovjerniji od njega, te u ime vjere i pravovjernosti isključuju ljude iz zajedništva s njime. U tom slučaju takvi ljudi sebe stavljaju za mjerilo pravovjernosti, a ne njegov istinski nauk pun ljubavi i milosrđa, kao i njegov život koji je predao za naše spasenje.

S druge pak strane zapreka zajedništvu s Gospodinom mogu biti i ljudi. U ovom slučaju koji imamo u Evanđelju, grešnici i carinici su bili zapreka pismoznancima i farizejima da se udaljavaju od njih, a da ih nikada nisu pokušali razumjeti, to jest da im nikada nisu znali pomoći da se oslobode svoga bremena. I na kraju Isusov život im je bio zapreka da dođu do Boga, jer nisu htjeli prihvatiti da je se on ponašao ispravno. On se nije družio s carinicima i grešnicima jer je trebao njihove usluge. Naprotiv, bio je s njima jer je znao da oni trebaju njega, te je zato neizravno njih usporedio s bolesnim osobama koje trebaju liječnika. A kako se s njime nisu osjećali odbačeni, već poučeni i izgrađenih, rado su ga primali u svoje društvu i od njega učili koliko je Bog dobar i milosrdan.

No ljudi koji se nisu mogli pohvaliti živim iskustvom s Bogom i koji nisu bili čvrsti u svom zajedništvu s njime, osjećali su se ugroženi njegovim ponašanjem, to jest milosrđem koje je iskazivao grešnicima. U tome su pronašli izgovor da se još više udalje od Boga, ali, naravno, i od ljudi i njihova stvarnoga dobra. Tko zna samo ideju o Bogu, ili pak tko pozna njegove odredbe samo kao tekst, a ne pozna njegove žive ljubavi koja izgara za spasenje čovjeka, taj ne može dobro tumačiti Božju riječ, a još manje je dobro primijeniti na život čovjeka i različite situacije u kojima čovjek živi. Ljudi koji ne žive od Boga i od zajedništva s njime, redovito za svoje poteze traže pokriće u ljudima. Onda im jednako smetaju sveci kao i grešnici, te svi oni koji imaju postojanost izgrađenu u stavu pred Gospodinom. Zato je farizejima smetao Gospodin koliko su im smetali i carinici. Koji postojano drže isti smjer i pokazuju da njihov stav nije podložan hirovima i trendovima već Bogu, smetaju onima koji se ravnaju prema ljudima. Ljudima bez pravoga stava, a koji po svaku cijenu brane svoj stav, smetaju ljudi sa stavom koji se ne povode za modama, već odvažno svjedoče Božju istinu i ne traže izgovora za ono što čine. Stoga ljudima bez stava ne odgovaraju ljudi sa izgrađenom savješću oblikovanom po Bogu, već bi radije htjeli da svi žive površno i grešno, kako bi tako imali za se više izgovora.

No nas Gospodin poziva da ne živimo s izgovorom, već da živimo s uvjerenjima izgrađenima u Gospodinu i njegovu životu, te da neprestano izgrađujemo iskustvo vlastitog zajedništva s njime, kako bismo znali predano i bez izgovora živjeti i za spasenje vlastite braće, jer smo i sami pozvani, poput njega, grešnicima naviještati spasenje i biti liječnici bolesnima.

Ivan Bodrožić

Prenijeto s: https://patrologija.com/zivot-s-izgovorom/

Svima nam je poznato da ukoliko se dobro i obilno hranimo, a ne krećemo se ili ne radimo fizičke poslove ili ne vježbamo, da ćemo izići iz forme, više nećemo biti okretni. Neka novija istraživanja govore da ako se ne bavimo tjelesnim aktivnostima, da to utječe i na našu psihičko zdravlje i mentalne sposobnosti.

Ista stvar se događa i u duhovnom životu. Svake nedjelje, ili svaki dan primamo duhovne hrane – zdrave i u obilju na svetoj misi. Tu duhovnu hranu primamo preko Riječi Božje, preko okupljene zajednice u ime Isusovo, preko pričesti, zajedničke molitve, zajedničke pjesme…

No, ako te duhovne kalorije ne upregnemo i ne iskoristimo za neku aktivnost u obliku dobrih djela, praštanja bližnjima i neprijateljima, iskazanoj ljubavi prema ženi, mužu, djeci, susjedima, prijateljima, tada postajemo zaokupljeni samima sobom i egoistični.

Kao što hrana koju unosimo u sebe, ako se ne iskoristi za neku fizičku aktivnost, taloži se u obliku masnog tkiva ili djeluje nepovoljno na naše krvne žile ili srce; tako i ta obilna duhovna hrana, ako se ne iskoristi za neku duhovnu aktivnost, taloži se u nama i može štetiti našem duhovnom životu.

Konkretno, to znači da se trebamo davati za druge, jer to je poziv Isusa Krista i to je poruka današnjeg blagdana i današnjih čitanja – Kao što se Krist dao za nas i kao što nam se još uvijek daje za hranu, tako se i mi trebamo davati jedni za druge.To je i Isusova želja – da činimo drugima ono što i on čini za nas. I uistinu, nema veće radosti za Isusa nego da dajemo drugima onu ljubav koju je Isusa nama dao – a ta ljubav nije neka apstraktna, uzvišena i nedohvatljiva – već vrlo konkretna i moguće ju je ostvariti u životu. Ta ljubav je iskazana u onoj gesti koju je Isus učinio na posljednjoj večeri – učenicima je oprao noge. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je oprostio preljubnici koju su oni tzv. pravednici i bez grijeha htjeli kamenovati. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kad je tugovao za mrtvim Lazarom. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je ulazio u kuće carinicima i grešnicima i blagovao s njima. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je za naše spasenje i otkupljenje otišao na drvo križa. Ta ljubav je ona koju Isus svakodnevno pokazuje svaki put kad nam se daruje u malenom komadiću kruha i gutljaju vina. To je ta uzvišena i božanska ljubav na koju smo pozvani – darivati se drugima, ljubiti druge, opraštati, žrtvovati se za druge, suosjećati s drugima, biti tu za druge.

A Presveta Euharistija koju primamo pod svetom misom pomaže nam da budemo bliže Kristu i njegovom životu i djelovanju. Krist preko komadića kruha želi ući u nas – u svaki atom našega bića. Ne da on postane kao mi nego da mi postanemo kao on, da postanemo Kristovi, pokristovljeni, ili kršćani što znači jedno te isto.

Nije li čudesna ta naša euharstija? Da se Bog – stvoritelj svega svemira, svega što postoji, svega što vidimo i ne vidimo – na čudesan način stavlja u komadić kruha i kapljicu vina kako bi ga čovjek mogao primiti. Niti jedan čovjek ne može shvatiti ovu tajnu. Niti jedan čovjek ne može dokučiti kako je to moguće. Niti jedan mjerni uređaj ili thenički instrument ne može to dokazati. Ali opet – on je tu na jedan tako ponizan i jednostavan način – a opet tako uzvišen i misteriozan. Naš sv. Franjo je to divno izrekao kad je u čudu promatrao Presvetu Euharistiju: „O ponizne li uzvišenosti, o uzvišene li poniznosti!“

Krist nam sebe daje kako bi i dalje mogao biti prisutan u ovome svijetu, kako bi i dalje mogao širiti svoje kraljevstvo nebesko. A širi ga upravo po nama. Po onima koji kao zajednica pristupaju k oltaru i hrane se njegovim tijelom. Širi ga tako da mijenja one koji ga otvorena srca i bez straha prihvaćaju i ljube. Širi ga preko onih koji čine pravdu, koji poštuju druge, koji su suosjećajni s drugima. Širi ga tako da oni koji su njegovi čine djela koja je i on činio, jer

Krist nema drugoga tijela osim tvoga. Kroz tvoje oči gleda, kroz tvoje uši sluša. Tvoje su noge s kojima on hoda da čini dobro. Tvoje su ruke s kojima blagoslivlja ovaj svijet. Krist uistinu nema drugoga tijela na ovome svijetu osim tvojega.

fra Petar Horvat

prenijeto s: https://svjedocanstva.wordpress.com

Izr 8,22-31; Rim 5,1-5; Iv 16,12-15

Jedan od temeljnih prigovora koji se danas upućuje Crkvi i njezinim predstavnicima jest da je ona, odnosno da su njezini zastupnici u javnosti ostali bez riječi. Nema(ju) što reći svijetu, nisu sposobni odgovoriti na pitanja i izazove vremena, bavi se staromodnim pitanjima, a suvremena je tehnika i tehnološki napredak kao i znanost gaze na svakom području i čine suvišnom. Na mnoga suvremena pitanja, tako vele protivnici kršćanstva, to kršćanstvo više nije nikakav odgovor.
Zato ljudi danas traže odgovore na drugim stranama, stoga danas imamo poplavu kojekakvih samozvanih gurua koji za velike novce nude svoje umotvorine, a ljudi, u potrazi za srećom i zdravljem te konačnim mirom, voljni su dati sve. Suvremeni čovjek ne traži više odgovora u Crkvi, makar je ta Crkva stoljećima bila uporište istine i svojom vjerom te utjecajem stvorila nerazoriva djela uljudbe, graditeljstva, umjetnosti. Continue reading →

»Svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.« Tako zaključuju ljudi okupljeni iz raznih krajeva svijeta u Jeruzalemu na dan Pedesetnice, kad je nad apostole sišao Duh Sveti. Prema tome, prvi je plod silaska Duha Svetoga upravo navještaj veličanstvenih djela Božjih.

Continue reading →

Oče, došao je čas…

Tekst koji smo čuli kao današnje evanđelje početak je Isusove veličanstvene molitve Ocu prije njegova rastanka s učenicima. Ona se bitno razlikuje od dvaju prethodnih oproštajnih govora u kojima je Isus posve okrenut učenicima i njihovoj povezanosti s njime posredstvom obećanog Duha Branitelja. Ovdje je Isus u prvom redu okrenut Ocu kojemu povjerava učenike i svoje zajedništvo s njime. Dok se učenicima obraća u obliku pouke i obećanja, Ocu se obraća u obliku molitve. To evanđelist želi naglasiti i isticanjem promjene Isusova držanja: „To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori…“ (Iv 17,1).

Continue reading →

Izazov rastanka

Tekst i ovoga današnjeg evanđelja uzet je iz Isusova prvog oproštajnog govora s učenicima. Rastanci u životu uvijek su teški. Nije se doduše teško rastati od nekoga koga smo slučajno susreli i s njim proveli neko kraće vrijeme. Ako nam je taj susret nešto značio, zahvalili smo čovjeku, pružili mu ruku, zaželjeli sve dobro i svatko je krenuo svojim putom. Ovdje nije riječ o takvom rastanku. Isus se rastaje od učenika s kojima je proveo tri godine, koje je pripravljao da nastave njegovo djelo spasenja i sad je došao čas da se rastane od njih.

Continue reading →

NEDJELJA BOŽANSKOGA MILOSRĐA

VJEROVATI I SVJEDOČITI

Čitanja: Dj 4,32-35; 1 Iv 5,1-6; Iv 20,19-31

S  gornjim  evanđeoskim  odsječkom  izvorno  je  završavalo  Ivanovo  evanđelje.  U  njemu se odražava vjera prve Crkve. Toma je propustio trenutak “ukazanja”, “viđenja” Uskrslog, kad je  ostalim  apostolima  Gospodin  udahnuo  svoga  Duha  i  poslao  ih  u  svijet  misionirati  svijet, evangelizirati  ga,  kad  ih  je  doslovce  učinio  dionicima  svoje  sudbine  u  svijetu.  Stoga  je  Toma upućen na svjedočanstvo i izvještaj očevidaca, onih koji su prije njega povjerovali (usp. Lukin programsku zadaću: istražiti ‘događaje koji su se ispunili među nama, kako su nam ih predali oni  što  bijahu  od  početka  očevici  i  sluge  Riječi”  –  Lk  1,1-5).  Međutim,  Toma  uskraćuje  svoj pristanak. Štoviše, povlači se u svoju tvrđavu, ljušturu, postavljajući nemoguć zahtjev i uvjet. Continue reading →

Uskrs  stoji  na  početku  našega  vjerovanja.  On  je  razdjelnica,  povijest  i  eone  dijeli  u  ono prije  i  poslije.  Kršćanstvo  je  od  početka  naskroz  u  znaku  Uskrsa.  Bez  toga  događaja,  bez  te svetkovine, bez vjere da je Krist Isus uskrsnuo od mrtvih, ne bi bilo kršćanstva, ne bi se vjera širila,  a  vjera  bi  bila  bez  temelja,  bez  čvrste  podloge.  Uskrs  nije  samo  dan  u  godini  koji  na poseban način slavimo, Uskrs i zbilja uskrsnuća trebala bi određivati i davati pečat kršćanskom svagdanu,  biti  sadržaj  našega  života.  Stoga  se  stalno  trebamo  pitati,  što  mi  vjerujemo  kad kažemo  da  je  Isus  uskrsnuo?  Kako  se  naš  život  oblikuje  snagom  uvjerenja  kako  ne  ćemo ostati  u  smrti,  nego  ćemo  svi  mi  s  Kristom  uskrsnuti?  Na  koji  se  način  događa  pretakanje, transfuzija   Uskrsa   u   naš   svagdan,   u   ritam   našega   života?   I   što   znači,   živjeti   iz   snage uskrsnuća? Continue reading →

Uskrsnuće je Božje djelo

Ez 37,12-14; Ps 130,1-8; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45

Lazarovo uskrišenje posljednje je od sedam Isusovih znamenja koja su opisana u Ivanovu evanđelju. U ovaj događaj uključeno je više osoba: Isus, njegovi učenici, Lazarove sestre Marta i Marija, mnoštvo naroda koje je bilo na Lazarovu grobu. Na kraju tu je i sam bolesni, mrtvi, pokopani i uskrišeni Lazar.

Lazar inače u čitavom događaju ne progovara ni riječi. On šutljivo podnosi svoja različita životna stanja. Kad je obolio, ne on, nego njegove sestre to javljaju Isusu. One žele da Isus dođe i ozdravi ga. U Evanđelju po Ivana Lazar nije spomenut prije ovoga trenutka, ali sada doznajemo da je on bio Isusov prijatelj. Pa ipak Isus na vijest o njegovoj smrti ne žuri u Betaniju. Štoviše, čini se kao da upravo čeka da Lazar umre, pa da tek onda odgovori na poziv njegovih sestara. Svojim učenicima rekao je da Lazarova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju. Slično je Isus rekao i o slijepcu od rođenja kada su ga učenici pitali zbog čega se slijep rodio: je li sagriješio on ili njegovi roditelji? Isus je odgovorio da nije sagriješio ni on ni njegovi roditelji nego je slijep zato da se na njemu očituju djela Božja (usp. Iv 9,3). Sada se upotrebljava drugi izraz. Ne govori se o djelima Božjim, nego o slavi Božjoj. Ali to je zapravo isto.  Djela Božja su slava Božja. Slijepac nije kriv što se slijep rodio, niti je Lazar kriv što je umro. Ne radi se o grijesima, nego o teškim i bolnim činjenicama u kojima se može očitavati Božja slava. U slučaju slijepca od rođenja to se dogodilo tako što mu je Isus darovao vid, a u slučaju mrtvoga Lazara tako što ga je Isus vratio u život. Isus nas poučava da ne očajavamo u teškim situacijama i da prihvaćamo bolne činjenice sa sviješću da se radi o prolaznim stvarima. Bolesti, nesreće i sama smrt stvarnost su našega života, ali nisu izvan Božje vlasti. Pogrešno je stoga uzimati ih kao argumentaciju za to da Boga nema.  Kad bi Bog postojao – često se čuje – ne bi dopustio toliku patnju na zemlji.  Zapravo je to snažan argument za izgubljenu vjeru. Međutim, ako tko izgubi vjeru zbog bolesti, patnje i smrti, znači da toj vjeri nedostaje jedna važna komponenta. Možemo je nazvati eshatološkom, onom koja odgovara na pitanje o konačnoj ljudskoj sudbini. Vjernik koji se pokoleba zbog prolaznih nevolja treba se sjetiti da svako čovjekovo traganje za srećom ima svoj konačni cilj u Bogu. Sreća se ne postiže ispunjenjem ove ili one koliko god dobre i plemenite želje, nego ispunjenjem smisla svojega života u njegovu izvoru.

Isus ne žuri svom bolesnom prijatelju Lazaru ne samo zato što čeka da on umre, pa da njegovim uskrišenjem Isus pokaže da djeluje u snazi Boga koji može i mrtve oživiti. Isus pušta Lazara da umre i zato jer je za Isusa smrt samo san. Kad je rekao svojim učenicima da Lazar spava, oni su mislili da se radi o spavanju u doslovnom smislu riječi i smatrali nepotrebnim da Isus uopće ide u Betaniju. Spavanje je, naime, dobar znak. Ako bolesnik može spavati, to znači da organizam prikuplja snagu za zdrav život. Dok spava, u čovjeku se događaju tjelesni procesi u kojima se obnavlja životna snaga. Dok spava, čovjekovo se tijelo ne raspada, nego naprotiv, razvija se, raste i ozdravlja. Sve to pokazuje nam što je smrt iz Isusove perspektive. To je stanje u kojem njegov prijatelj Lazar neće ostati, niti se neće sam probuditi. Kao što svaka usporedba ‘šepa’ tako je i s ovom između sna i smrti. U uspoređivanju uvijek postoji jedan nedostatak koji može biti silno važan za ispravno shvaćanje usporedbe. Iz prirodnoga tjelesnoga sna, čovjek se po zakonu tijela u svoje vrijeme sam probudi. Ali tako nije sa smrtnim snom. Lazar se neće sam probuditi. Probudit će ga Isus. I to nakon molitve Ocu koja potvrđuje Isusov božanski identitet. Molitvom, u kojoj  se obraća Ocu koji ga uvijek uslišava, Isus nas poučava da uskrsnuće nije ljudsko nego Božje djelo.  Vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u Boga.

Budući da su sva znamenja koja je Isus učinio zapisana da vjerujemo u njega kao Sina Božjega i da vjerujući imamo život u imenu njegovu (usp. Iv 20,31), nije slučajno da finalno znamenje sadrži uskrišenje Isusova bolesna, nemoćna i umrla prijatelja Lazara. Isus je silno volio svoga prijatelja  Lazara. Tu ljubav nije mogla uništiti ni smrt. U tom smislu možemo reći da je uskrsnuće naravna posljedice Isusove ljubavi. U Isusovoj ljubavi jednostavno ne može biti drukčije. Svatko tko sluša njegov glas i odaziva se na njegov poziv oživljava iz mrtvih. A živ čovjek ne može se sakriti. Uskrišeni Lazar postao je živo svjedočanstvo za mnoge koji su vidjevši što je Isus učinio povjerovali u njega.

No nisu svi zbog Lazara povjerovali u Isusa. Neki su pokazali samo znatiželju (usp. Iv 12,9), a glavari svećenički htjeli su ubiti i Isusa i Lazara (usp. Iv 12,10). Premda negativna reakcija na očitovanje Božje slave kod onih koji vjeruju u Isusa izaziva bol, ipak i to je znak da je bitna oznaka vjere sloboda. Isus je učinio mnoga čudesna i moćna Božja djela, ali u svemu tome Bog ostaje dovoljno skrovit da nitko u njega ne mora vjerovati prisilno.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: www.mir.hr