Sablazan križa sablazan je ljudskoga života
„Sablazan si mi …“, kaže Isus Petru. Jednom drugom zgodom rekao je: „Svi ćete se sablazniti“ (Mk 14,27), „I blago onom tko se ne sablazni o mene“ (Mt 11,6). Apostolski prvak, pralik isprepletenosti ljudske vjere i nevjere – Petar, maločas prije nego ga je Isus otjerao kao sablazan ispovjedio je svoju vjeru u Isusa i dobio Isusovo obećanje da će mu dati „ključeve kraljevstva nebeskoga“ (usp. Mt 16, 13 sl.). No, upravo on prednjači i u sablažnjivosti i sablazni. Sablažnjava se kad Isus govori o svojoj muci i smrti koja mu predstoji. Ne samo da se Petar sablaznio, nego je sablaznio i Isusa. Petru nije pomoglo ni iskustvo Isusova preobraženja na Taboru kojim je, kako stoji u predslovlju za blagdan Gospodinova preobraženja, Isus „učenicima pomogao da podnesu sablazan križa“. Isti se Petar ponio doista sablažnjivo za vrijeme Isusova uhićenja, suđenja, muke i smrti.
Što je bilo toliko sablažnjivo Petru a što Isusu? Zašto je Petar Isusu bio sablazan i obrnuto? Evanđelje nam otkriva da je spor očito bio oko života i odnosa prema životu. Sablažnjen Petrovim poimanjem života iz kojeg Petar isključuje patnju, barem za svog Učitelja, Isus učenicima iznosi svoj odnos prema životu: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (r. 25) te u pozivu na nasljedovanje izričito kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (r. 24).
Poziv na takvo nasljedovanje doima se kao poziv na skok u bezdan: „izgubiti život“, „odreći se samoga sebe“! Poziva li nas Isus na takav skok? Da. Odreći se života? Odreći se sebe? Da. Je li to poziv na skok u bezdan? Da. Zar takav poziv nije sablažnjiv? Jest. Sablažnjiv je. Taj je poziv toliko sablažnjiv koliko je „sablažnjiv“ naš život, naša ljudska egzistencija. Sablažnjiv je strah za život, strah od smrti, strah od gubitka, strah od ostavljenosti, osamljenosti, bolesti, neimaštine, neuspjeha, nemoći, strah od nedostatka ugleda, strah od straha, strah od smrti. Zbog „sablazni“ nad životom, Petar odgovara Isusa da ide putem smrti: „Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“
Sablažnjiv je strah. On nam trese tlo pod nogama, trese našim bićem. Jedini način „spasa“ s tih trusnih područja čini se posve apsurdnim – skok u bezdan – u „gubitak života“, u „odricanje samog sebe“. Jednako apsurdnim čini se sredstvo prijelaza preko „bezdana“ – križ: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“.
Što nas može otrgnuti od grčevitog držanja za život, od grča straha za život? Unatoč notornoj i jedino sigurnoj istini u životu – smrti, svatko se od nas zatekne u grčevitom držanju za ono s čim poistovjećujemo svoj život. Jednima je to izgled, uspjeh, slava, užitak, drugima materijalno bogatstvo, znanje, utjecaj, zdravlje, dugovječnost. A sve je to podložno raspadanju kao kula od karata. Dovoljan je mali „potres“. Isus u nama pobuđuje povjerenje u njega kako bi opustio grč koji se pokreće i održava strahom. Isus zna da je skok u „bezdan“ jednako zastrašujući, ali traži da mu vjerujemo da se taj „bezdan“ piše velikom slovom, da taj „bezdan“ ispunja Duh Božji, začetnik i gospodar života, da će Njegov Duh amortizirati naš skok, da će nas Njegova ruka pravovremeno dohvatiti. Petar je Isusa zapravo odgovarao od povjerenja u Oca Nebeskoga i onaj viši red u kojem je naš život u Njegovoj ruci. Zato Isus ljutito reče Petru ono što nije rekao nikom od svojih najvećih neprijatelja – osim zloduhu u pustinji: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“
Ono što Isus nudi kao premosnicu životnih provalija jest križ, jest zagrljaj s mukama života i njegovom patnjom. Naravno to ne znači popuštanje zlu, odobravanje zala niti pasivan odnos prema nepravdi bilo koje vrste. I onaj križ koji je nedjeljiva sastavnica našega života može biti velik, ali ni životne provalije nisu manje. Slikovito rečeno, što veća životna provalija, to veći križ može potreban da je premosti. Veličina toga spasonosnoga križa ovisi o mjeri našeg svjesnog prihvaćanja znači svjesno prihvaćanje Istina, to je „uzak put“, ali Učitelj reče: »Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast…. « (Mt 7,13).
Križ je istovremeno i sebedarje. Isus daruje sebe za nas. Poziva nas da i mi činimo tako, da darujemo život da bismo ga primili kao uzdarje. Kao i u Isusovom slučaju, i naši će se čini sebedarja doživljavati sablažnjivima. Doista, postoje slučajevi u kojima je dobro sablažnjivije od zla. Isus nije odustao!
Kršćanski odnos prema križu često je virtualan, nestvaran. Često je sveden na „ukras“. Može se usporediti s „bavljenjem sportom“ ili „uživanjem u prirodi“ sjedeći pred televizorom. Među ostalim mjestima koja su „urešena“ križem jesu i raskrižja putova. No, prevalit nam je velik i težak put od križa na prometnim raskrižjima do križa kao životnoga smjerokaza. Naše životne provalije ne mogu premostiti križevi s naših crkava, prometnica ili uzvisica pa ma koliki oni bili! Njihova veličina češće je razmjerna odbijanju nego prihvaćanju svoga križa! Tko se hoće osloboditi „sablazni života“, neka uzme „sablazan svoga križa“! U ovom smislu može se primijeniti narodna poslovica da se klin klinom izbija.“ (fbv)
Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/
