Zakopano blago
Svoj veliki govor o kraljevstvu nebeskom u prispodobama Matej nastavlja trima manjim Isusovim prispodobama koje tu temu osvjetljuju s različitih vidika. Prve dvije žele naglasiti kako je kraljevstvo nebesko iznenadan i nezaslužen Božji dar čovjeku, koji bi logično trebao uroditi velikom zahvalnošću, a treća govori o njegovu konačnom dovršetku, o sudu. Može se slobodo reći da dvije ponajmanje prispodobe koje govore o zakopanom blagu i dragocjenom biseru predstavljaju najveće blago i najljepši biser evanđeoskog govora. Malo je Isusovih riječi koje u isto vrijeme tako jednostavno, a opet tako zorno i snažno izražavaju narav njegove Radosne vijesti kao upravo ta priča o iznenada nađenom zakopanom blagu i dragocjenom biseru koji rađaju oduševljenjem u čovjeku i čine ga spremnim odreći se svega drugoga samo da bi njih posjedovao.
Da bismo dobro shvatili poruku ovih prelijepih priča, dobro je obratiti pozornost na njihovu stvarnu pozadinu. Priče o zakopanom blagu stare su vjerojatno koliko i čovječanstvo. Nije to stvar samo naših narodnih priča i junačkih pjesama. U Isusovo vrijeme u Palestini su kuće bile siromašne i vrlo slabo utvrđene. Bilo je, dakle, vrlo opasno zlato i srebro, dakle blago iz ove priče, čuvati u kući. Zato su ga ljudi zakopavali na svojoj njivi, pamteći to mjesto. No moglo se dogoditi da je vlasnik iznenada umro, a nitko od njegovih sinova nije znao za zakopano blago. Tako je unajmljeni orač mogao prilikom oranja iznenada naići na takvo blago. Budući da je židovski zakon branio uzeti bilo što s tuđeg posjeda, on se mogao poslužiti lukavstvom kako bi se dokopao tog iznenada nađenog blaga. Prodao bi svoj posjed, a onda bi nagovorio vlasnika njive da mu je proda, čuvajući tajnu o zakopanom blagu. Kupivši njivu, s njome mu je pripalo i blago, što je za nj bio razlog velike radosti.
Dragocjeni biser
Ista je poruka i druge male prispodobe, one o iznenada nađenom dragocjenom biseru. Na Istoku je u to vrijeme bila vrlo raširena trgovina biserima. Pritom je nuđeno svega i svačega, ali pravi trgovac imao je oko za skupocjen biser koji se isplati kupiti, jer on će mu donijeti višestruku zaradu. Naišavši na takav biser, bio je spreman prodati sve što je posjedovao, samo da bi se dokopao tog bisera. Isus želi time ponovo naglasiti: Evanđelje sa svojom novom slikom o Bogu i čovjeku tako je lijepo da će čovjek koji ga je upoznao biti oduševljen do te mjere da mu je ono važnije od svega drugoga.
I jedna i druga Isusova priča stavljaju slušatelje pred neumoljivo pitanje: Jesam li već našao zakopano blago svoje vjere, jesam li već kupio dragocjeni biser? Jesam li ikad u životu iskreno rekao u srcu: Bože, hvala Ti što sam kršćanin? Bože, kako sam sretan što znam da me Ti ljubiš i da si dobri Otac! Bože, tu spoznaju i sigurnost koja iz nje proizlazi ne bih mijenjao ni za što na svijetu!
Nije teško uočiti kako je danas premalo radosnoga svjedočenja vjere. Zašto je premalo kršćana za koje bi se moglo reći: Taj i taj čovjek je doista našao zakopano blago svoga života i svoj dragocjeni biser. Puno je više onih koji muku muče sa svojom vjerom, u kojih ona umjesto na radosti počiva na nesigurnosti i strahu od Boga. Zašto je to tako?
Baštinjena i stečena vjera
Stečena ili nađena vjera je ona koju je odrastao čovjek našao u osobnom susretu s Evanđeljem. Doživjevši obraćenje, on je osjetio što to znači nezasluženo primiti spasenje od Boga i to je radosno odjeknulo u njegovu životu. Obraćeni su redovito takvi kršćani. Naprotiv, baštinjena vjera je vjera koju kao djeca primamo na krštenju i koju onda u nama odgajaju naši roditelji. Ona je poput zakopanog blaga sve dotle dok je sami osobno ne otkrijemo kao najveću vrednotu svoga života i ne oduševimo se za nju. Mnogi kršćani čitav život sa strahom razmišljaju, hoće li postići spasenje, zaboravljajući da su već spašeni. Zbog manjka svijesti o tome, darovano im spasenje nije ih učinilo sretnima i nije uspjelo potisnuti strah.
Koliko se gubi nesvjesnim življenjem Evanđelja, potvrđuje priča o ribaru Aronu koji je čitav život maštao o tome što bi učinio da iznenada postane bogat. Vraćajući se jednoga dana s ribarenja, prolazio je obalom jezera uronjen u svoje stare snove. Pritom nogom zapne za neku staru kožnu torbu, podigne je, pogleda unutra i pri slabom večernjem svjetlu otkrije u njoj neke sitne kamenčiće. Sjeo je na prvu klupu i počeo te kamenčiće bacati u jezero, razmišljajući i dalje kako bi bilo lijepo postati bogat. Kad je već u ruci držao zadnji kamenčić, učini mu se na tom slabom svjetlu kao da je taj kamenčić zasvjetlucao. Pogleda ga malo bolje i ostane u čudu. U ruci je držao pravi pravcati dragulj. Tog trenutka postade svjestan kako je zbog svoje površnosti čitavo bogatstvo pobacao u jezero.
Život mnogih kršćana sličan je toj priči. Koliki se čitavi život pitaju, je li Bog milosrdan ili strog, hoće li me kazniti ili nagraditi, iako je Isus davno objavio njegovo očinsko lice? Mnogi prožive čitav život, a da se na njima ne vidi ništa od radosti nalaska zakopanog blaga i skupocjenoga bisera. I ove prispodobe nas na svoj način upozoravaju na Isusovu riječ: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu“ (Mt 7,33). To je naše zakopano blago, to je naš dragocjeni biser.
fra Ivan Dugandžić
Preuzeto s: https://franjevci.info/