Sin Čovječji u slavi

Evanđelje koje Crkva naviješta na Svetkovinu Krista Kralja završetak je Isusova velikoga govora o posljednjim stvarima u kojemu je Matej povezao različite tekstove koji govore o znakovima prolaznosti ovoga svijeta (24,1-25), o iznenadnosti dolaska Sina Čovječjega (25,26-44), iz čega proizlazi potreba budnosti koja je izražena u trima prispodobama: budni upravitelj (24,45-51); deset djevica (25,1-13), talenti (25,14-30). Vrhunac tog govora je današnje evanđelje koje govori o dolasku Sina Čovječjega u slavi da sudi svijetu. To je istaknuto već u prvoj rečenici: „Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje“ (25,31). Continue reading →

Dade im svoj imetak

Vjerujem da mnogi kršćani, slušajući ovu Isusovu prispodobu, imaju poteškoća s onako strogom osudom ovog posljednjeg sluge. Teško nam je shvatiti u čemu bi bila njegova krivnja koja bi zasluživala takvu kaznu. Zar nije vjerno sačuvao ono što mu je bilo povjereno i to vratio gospodaru? Razmišljajući o tome, mogli bismo se i ovako pitati: Što bi bilo s tim čovjekom da je pokušao s povjerenim novcem trgovati pa sve izgubio? Što bi bilo da se tim novcem nepravedno obogatio ili da je taj novac potrošio u lošem društvu? Vjerojatno nam ni u jednom od tih slučajeva ne bi smetalo što je oštro kažnjen, ali ovako se teško mirimo s njegovom kaznom, jer ne vidimo što je loše učinio. Continue reading →

LJUBI BOGA I BLIŽNJEGA
Izl 22,20-26; 1Sol 1,5-10; Mt 22,34-40

Da nadovežemo na ono iz protekle nedjelje: Bogu Božje, caru carevo! Novac i sve blago banalni su, jeftini, jednostavni, relativni. A Bogu pripada najljepše: Srce, cijelo biće, ljubav. Novac nije naš život i ne bi smio određivati smjernice ili pak davati koordinate u našemu životu. Ne trošiti svoj život na bezvrijedno, već ga istrošiti u ljubavi, to je temeljna zapovijed Božja. Postoji samo jedna sila sposobna otopiti svaki led, mržnju, okončati pustinju u srcima: ljubav. Continue reading →

ISUSOV POLITIČKI I RELIGIJSKI REALIZAM

Iz 45,1.4-6; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Moramo se prenijeti u povijesni kontekst cjelokupne zgode. Vrijeme je židovske pashe. U to je doba rimski namjesnik redovito znao umarširati sa svojim trupama u tvrđavu Antonia jer su takvi masovni skupovi bili redovito praćeni demonstracijama, provalama mržnje protiv Rimljana, pobunom u narodu. Pri ruci je bio uvijek ‘interventni policijski vod’ koji je redovito u krvi gušio svaku pobunu. Na drugoj strani antipolitičke demonstracije oko Isusova ulaska u grad. Mesija na magaretu, kralj mirotvorac. Za herodovce, lojalne rimskoj vlasti, sumnjiv je on tip, a za farizeje i pismoznance ozloglašeni znani heretik, koji se ne drži Mojsijeva Zakona ni otačkih predaja. Svakomu je Isus trn u oku. Sad je trenutak da ga se riješe pa mu šalju skupno poslanstvo, svoje glasnike. Kolika zapravo ironija sudbine!? Kroz cijelu je povijest Bog slao svoje glasnike s neba, a ovi sad šalju svoje protu-glasnike, protuposlanstvo Božjem jasnom glasu. Proroci i protuproroci! U očima ovih potonjih mora Isus iščeznuti s pozornice. Nepomirljivi protivnici složni su u jednome: Ukloniti, (s)maknuti Isusa. A najbolji je način prokazati ga protivnikom Rimljana, nelojalnim građaninom, buniteljem naroda. Boljeg povoda nema od svakomu mrska poreza. Jer otkad je svijeta i vijeka, nitko nije nikad rado plaćao carine ni poreze. Zavisno od odgovora Isus će dopasti u šake jednoj od struja, herodovcima ili revniteljima za Božji zakon. U oba slučaja omča i vješala su mu zajamčena. Continue reading →