Franjevačke obljetnice. Proslava Božića u Grecciu

Od 2023. do 2026. godine obilježavaju se velike obljetnice s kraja života sv. Franje, od potvrde Franjinog Pravila, preko Božića u Grecciu, primanja rana na La Verni, sastavljanja Pjesme stvorova do Franjinog preminuća. Proslava Božića u Grecciu posljednje je razmišljanje o prvoj godini obilježavanja velikih obljetnica vezanih uz kraj života svetoga Franje, koje je pripremio fra Darko Tepert, tajnik za formaciju i studije u Generalnoj kuriji u Rimu

fra Darko Tepert

Poštovani slušatelji, prošla dva tjedna govorili smo o tome kako je sveti Franjo tražio samotna mjesta pogodna za molitvu i koja je bila njegova nakana kad je u jednom takvom samotnom mjestu htio na poseban način proslaviti Božić. Danas ćemo čuti kako je izgledalo to slavlje koje se odvilo prije osamsto godina. Ovo je, naime, prva u nizu od četiri godine u kojima obilježavamo osamstotu obljetnicu važnih događaja s kraja života svetoga Franje Asiškoga.

Kako bismo osjetili ozračje Franjinoga slavlja u Grecciu, dobro je čuti kako to opisuje fra Toma Čelanski, Franjin suvremenik, u svome Prvom životopisu svetoga Franje. Ondje on kaže: „I približio se dan veselja, došao je dan klicanja. Iz mnogih mjesta pozvana su braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i zublje da bi rasvijetlili noć koja je blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i godine. Napokon je došao svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama. Pristiže narod i novom se radošću raduje novom otajstvu. Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnog ganuća uzdiše, shrvan krotkošću, a ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi svečana misa; u neočekivanoj utjehi uživa svećenik“ (1Čel 85).

Prva stvar koja je odmah vidljiva već s početka ovoga izvještaja jest da je taj dan bio duboko obilježen veseljem. To je onaj temeljni kršćanski stav. Sveti Franjo, kojemu nije manjkalo trpljenja, pogotovo u tim posljednjim godinama njegova života, kad su ga obuzimale i bolesti i kad mu je vid počeo slabiti, pa je zbog toga prolazio i bolne tretmane toga doba, znao je naći radost u Kristu i njegovu otajstvu.

Drugo što je vidljivo, Franjo koji je volio samotna mjesta, znao je ipak svoj doživljaj Boga podijeliti s drugima, ne samo sa svojom braćom franjevcima, nego sa svim ljudima. Doista, takav blizak odnos redovnikâ i svega Božjeg naroda u temelju je franjevačke karizme, što je kroz povijest dolazilo do izražaja u najrazličitijim društvenim okolnostima.

Treće, Franjo je bio čovjek osjetila. Njemu je bilo jasno da Bog ne može biti doživljen samo na intelektualnoj razini, nego je čovjeku, za potpuni doživljaj Boga, potrebno da upotrijebi sva osjetila. Zato je ovdje noć rasvijetljena bakljama, što je simbolika Krista koji svojim dolaskom postaje „mlado sunce s visine“, onaj koji rasvjetljuje tamu grijeha i smrti i donosi bljesak života. Zato su ovdje materijalne, stvarne jaslice sa slamom. Toma Čelanski kaže: „Greccio kao da postade novi Betlehem“. Cijelo je slavlje trebalo putem osjetila, putem izvanjskoga doživljaja, ljude u njihovoj nutrini premjestiti u Betlehem. Umjesto da se samo intelektualno razmatraju riječi evanđelja koje o tome govore, Franjo želi obuhvatiti cjelokupni doživljaj svake osobe. To je razmatranje, ne samo riječi, nego cjelokupne stvarnosti. U tom doživljaju kao da i priroda sudjeluje jer „šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene“.

Četvrto, sve se događa u ozračju molitve jer braća franjevci pjevaju hvale Bogu, vjerojatno po Psalmima. Sveti Franjo, u svome Časoslovu muke Gospodnje, donosi i psalam koji je on sam sastavio, a trebao se moliti uz večernju molitvu u božićno vrijeme. On započinje riječima: „“Kličite Bogu, pomoći našoj (usp. Ps 80,2a), kličite Gospodinu Bogu, živomu i istinitomu, glasom radosnim (usp. Ps 46,2b). Jer Gospodin je svevišnji, strašan, Kralj velik nad zemljom svom (usp. Ps 46,3). Jer presveti otac nebeski, Kralj naš od davnina (usp. Ps 74,12a), posla ljubljenoga Sina svoga s visine; i rodi se od blažene djevice, svete Marije. On njega zazva: Otac moj si ti (usp. Ps 88,27a); i on ga postavi za prvorođenca, uzvišena nad kraljevima zemaljskim (usp. Ps 88,28). U onaj dan Gospodin posla milosrđe svoje, a noću pjesmu svoju (usp. Ps 41,9a–b). Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu (Ps 117,24). Jer presveti nam je ljubljeni dječak darovan; rodi se radi nas (usp. Iz 9,6) na putu i bi položen u jasle, jer nemaše mjesta u svratištu (usp. Lk 2,7). Slava na visinama Gospodinu Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje (usp. Lk 2,14)“ (ČMu 15,1-8).

I u ovoj molitvi što ju je Franjo sastavio od riječi biblijskih Psalama, ali i od evanđeoskih tekstova, sve pršti od radosti. Dapače, Gospodin šalje svoju pjesmu. To je pjesma i klicanje koje i u Grecciu obuzima, ne samo ljude, nego sve stvorenje.

U takvom ozračju započinje sveta misa. Sveti Franjo nije bio svećenik, a budući da nam fra Toma Čelanski kaže da je Franjo obukao „levitsku odjeću“, što je naziv za liturgijsko odijelo đakona, i dodaje da je bio đakon. Osim toga, u liturgiji je upravo đakonova služba navijestiti evanđelje. Čelanski kaže da Franjo „zvonkim glasom pjeva evanđelje“ i nastavlja: „A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom. Nazivao ga je betlehemskim Djetešcem, a ime BETLEHEM izgovarao je poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime ISUS, sve bi oblizivao usne, jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi. Množe se ondje darovi Svemogućega, a neki kreposni čovjek imao je viđenje. Vidio je naime kako u jaslama leži prestrašeno Djetešce i Božjeg sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoće oda sna probuditi. To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje. Konačno je dovršeno svečano bdjenje i svi se radosni povratiše kući“ (1Čel 86).

Vidimo najprije Franjin odnos prema Božjoj riječi. Ona ga duboko dotiče. On je doživljava ne samo kao informaciju, nego kao istinu koja prodire u čovjekov život i mijenja ga. Kad navješćuje evanđelje, Franjo kao da ga proživljava i pomaže drugima da ga dožive i prožive. Riječ Božja ne ostavlja ni njega ni one koji ga slušaju ravnodušnima.

Franjo i propovijeda, a njegov životopisac na poseban način ističe kako izgovara ime Isus i riječ Betlehem. U franjevačkoj tradiciji upravo je ime Isus prepoznato, kao što to piše i u Djelima apostolskim, kao ono jedino ime pod nebom po kojem se ljudi mogu spasiti. Uostalom, u hebrejskom jeziku, to ime – Jehošua – i znači „Gospodin spasava“. Tako Isusovo ime postaje znak njegova poslanja, znak spasenja i znak Božjeg milosrđa. U kasnijim razdobljima, upravo će franjevac, sv. Bernardin Sijenski, proširiti katoličkim svijetom pobožnost prema presvetom Imenu Isusovu.

Opčinjenost nazivom Betlehem, kod svetoga je Franje zasigurno bila povezana s njegovom snažnom ljubavlju prema Svetoj zemlji i njegovoj davnoj želji da pohodi krajeve koje je Gospodin posvetio svojom prisutnošću. Ne možemo sa sigurnošću znati je li mu uspjelo stići do Nazareta, do Betlehema ili do Jeruzalema. Njegovi životopisci govore o njegovim putovanjima prema Svetoj zemlji, o njegovu susretu sa sultanom kod Damiete u Egiptu, ali nemamo drugih vijesti. Kasnije se samo govori o njegovu povratku iz Svete zemlje. Ipak, tradicija franjevaca u Svetoj zemlji želi vidjeti svetoga Franju ondje. Ako je doista ondje bio, onda i ova ljubav kojom izgovara riječ Betlehem mora biti ispunjena sjećanjima na ono što je u Svetoj zemlji vidio i na mogućnost da vidi i dotakne mjesto Isusova rođenja. Ako li mu pak nije uspjelo doći do Betlehema, onda je morao u tim trenucima imati na umu ovu svoju tako snažnu, a neispunjenu želju. I ova želja da sâm pohodi Svetu zemlju proizlazi iz Franjina uvjerenja da osjetila itekako mogu pomoći čovjekovoj, pa i njegovoj osobnoj vjeri. Svaki hodočasnik koji je jednom posjetio Svetu zemlju reći će da više ne čita evanđelje na isti način, i da mu se uvijek iznova u pamet vraćaju slike mjesta, krajolici koje je ondje vidio, klima koju je ondje osjetio, susreti koje je ondje doživio.

Toma Čelanski opisuje i kako je neki čovjek imao viđenje i kako je u jaslama, u sijenu vidio Djetešce Isusa i Franju koji kao da ga hoće probuditi. Iz ovoga saznajemo da Franjo, premda je uprizorio prve jaslice, premda se potrudio da donese sijeno, da budu dovedeni vol i magarac, ipak nije u jasle postavio i lik Isusa. On je htio da Isus bude živo prisutan, a ne samo predstavljen nekim likom. Viđenje govori upravo o tome. Premda se nije fizički mogao vidjeti, Isus je bio prisutan. Osim toga, rečeno je da je to dijete bilo prestrašeno. Ovaj strah i nesigurnost objašnjeni su činjenicom da su mnogi ljudi na njega zaboravili. Tako trpljenje Kristova tijela – Crkve – postaje Isusovo osobno trpljenje. Franjin je zadatak, u ovom viđenju, da Isusa probudi, to jest da probudi svijest o njemu u srcima ljudi. To je ono što je Franjo i htio učiniti ovako osobitom proslavom Božića u Grecciu.

Izvještaj o Grecciu u Prvom životopisu svetoga Franje što ga je napisao fra Toma Čelanski završava riječima: „Sačuvano je sijeno koje je bilo prostrto u jaslama, da bi Gospodin sačuvao domaće životinje kao što je umnožio svoje sveto milosrđe. I tako se postupalo. Mnoge životinje u onome kraju koje su imale različite bolesti, ako su jele od ovoga sijena, bile su oslobođene od svojih bolesti. Štoviše, i žene koje bi imale težak porod, kad bi na se stavile nešto od ovoga sijena, sretno bi rodile. Ondje bi vjernici obaju spolova, pogođeni kakvom bolešću, zadobivali zdravlje. Mjesto jaslica posvećeno je time što je ondje podignut hram Gospodnji, a na čast blaženoga oca Franje povrh jaslica je načinjen oltar i posvećena crkva da bi ondje gdje su jednoć životinje jele sijeno ubuduće ljudi za zdravlje duše i tijela blagovali tijelo neokaljanog i netaknutoga Jaganjca, Gospodina našega Isusa Krista, koji nam se s najvećom i neizrecivom ljubavlju dao za hranu, on koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog uvijek i slavan kroz sve vijeke vjekova. Amen“ (1Čel 87).

Opisano je, dakle, kako sijeno iz ovih Franjinih jaslica dobiva čudotvornu moć. Moglo bi se činiti kao da je riječ o kakvoj magiji, no sve je objašnjeno onim prethodnim viđenjem: to je bio živi Isus. Nije stoga sijeno to što čini čuda, nego je Isus jedini pravi čudotvorac. On je davao zdravlje životinjama koje su ljudima značile život. On je pratio žene u teškom porodu. On je svim ljudima vraćao zdravlje, baš kao što je to toliko puta opisano u evanđeljima.

I danas se franjevačkom samostanu kod Greccia nalazi mjesto gdje su bile jaslice. Kao što Toma Čelanski i kaže, ondje se nalazi hram Gospodnji. Mala udubina u stijeni pretvorena je u bogoslužni prostor. Iznad nje podignuta je crkvica, a uz nju i maleno boravište za braću franjevce. Kasnije će ovaj samostan biti proširen te se i danas uzdiže na stijeni kao znak Božje blizine i ljudske želje da ga prepoznamo i da ga probudimo u svojim srcima.

Franjin životopisac dobro završava cijeli izvještaj podsjećanjem da je izvor svega dobra, izvor zdravlja i svakoga blagoslova sâm Gospodin koji nam se daje za hranu u euharistiji.

Poštovani slušatelji, kao što smo vam veći više puta spomenuli, cijela obitelj franjevačkih redovnika, redovnica i svjetovnjaka ove godine obilježava osamstotu obljetnicu objavljivanja Franjinog Pravila što ga je potvrdio papa Honorije i osamstotu obljetnicu proslave Božića kod Greccia. Sve je to bilo tri godine prije Franjina svetog preminuća.

Zbog toga će se svi franjevci, franjevke, pripadnici različitih franjevačkih redova i svi simpatizeri svetoga Franje koji se nalaze u Rimu i okolici, 29. studenoga ove godine, na dan kad je prije osamsto godina papa potvrdio Pravilo, naći u bazilici sv. Ivana na Lateranu, kako bi obilježili ovu veliku obljetnicu i u molitvenom raspoloženju zajedno promišljali o Franjinom pozivu da živimo evanđelje i tako nasljedujemo stope Gospodina našega Isusa Krista. Slični događaji bit će organizirani u svim dijelovima svijeta gdje je živa franjevačka karizma.

Prenijeto s: https://www.vaticannews.va/

link

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA B

Gaudete-pregate!

Evo nas u trećoj nedjelji adventa. Ova je nedjelja prožeta temom radosti,  zato se u prošlosti zvala Gaudete – nedjelja radosti zbog početnih riječi ulazne pjesme: „Radujte se u Gospodinu uvijek.“ Naveden je i razlog radosti: ”Gospodin je blizu.” Baš to advent i želi reći i tebi i meni i svakome od nas: Gospodin dolazi! On je blizu! Onaj tko ima otvorene uši i otvoreno srce, k njemu će doći i taj će imati razloga da bude sretan i radostan. Continue reading

POČETAK POČETKA

Druga nedjelja došašća u godini B

Iz 40,1-5.9-11; 2 Pt 3,8-14; Mk 1,1-8

               Sa svakim danom nešto svršava, sa svakim novim jutrom nešto novo dolazi, započinje. Nama je to teško definirati, ali to je svakodnevno životno iskustvo. I gotovo svakoga dana smo suočeni s toliko razočaranja, osobnih, zajedničkih, jer nam se želje ne ispunjavaju, jer su ciljevi nedostižni, a prema svršetku hodimo. I skupno i osobno. Naprijed moramo, osuđeni smo na neprestani rast i u proizvodnji, i u potrošnji. Sanjali smo ili još uvijek sanjamo o predivnom novom svijetu, o besklasnom društvu, planiramo društvo blagostanja, zdravlja, napretka o kome krasnozbore mediji, reklame, cjelokupna promidžba.

                Živimo u procesu neprestanoga: imati više, htjeti više, morati ići pod svaku cijenu naprijed. Trpimo stoga od stresa, u trajnoj smo brizi za sebe i svoju budućnost, u strahu da moramo odstupiti svoje mjesto i prepustiti pozornicu mlađima ili sposobnijima. Borba svih protiv sviju vlada posvuda. Zavist truje međuodnose. Srčane kljenuti, slomovi živaca, depresije, samoubojstva, bijeg u drogu, alkohol, svakodnevna su pojava. Postali smo svi žrtve svojih neumjerenih prohtjeva. Neprestance raste potrošnja smirujućih sredstava, a istodobno nam reklama nudi sredstva koja pospješuju našu vitalnost, aktivnost, radnu sposobnost. Pitamo se, gdje je prava mjera svemu tome.

                Nismo svjesni da kemija i kemijska industrija (ta svi naši lijekovi su u biti proizvodi kemijske industrije) nema ama nikakva interesa da se u nama bilo što promijeni ili stavi na svoje pravo mjesto, jer inače ne bi imala što sutra prodavati. Naprotiv, što nas je više bolesnih, njezina je zarada sigurnija. Dnevna politika izbacuje svakodnevno nove idole namjesto starih otrcanih i olinjalih. U biti se malo ili ništa ne mijenja. Ni znanost nema šta bitna ili nova ponuditi.

                U takvu duhovnom vakuumu doživljavaju procvat kojekakvi novi mesije. Ima ih na sve strane, u svakom obliku, svake boje. Od najmračnijih, okultnih, crnomagijskih, satanističkih, do krajnje religijskih izfanatiziranih. Svi prizivlju novi obrat, novu epohu, novo doba, New-Age. Čekaju nešto novo, ili nekoga novoga na pozornici. Ponajmanje Boga povijesti. Možda nekakva Godota (u smislu pisca agnostika Samuela Becketta), ali ni taj nikako da se pojavi. Tako ljudi prerastaju u statične likove, promatrače. Na kraju se pitamo: Pa je li to smisao i ispunjenje života, je li to sreća o kojoj su nam toliki toliko desetljeća punili uši? Očekivanoga i obećavanoga nikako na obzorju, ni života a ni povijesti.

                Mi u Crkvi znamo što čekamo i koga čekamo, iščekkujemo. I tko je Očekivani. Koji je došao i koji će doći. Samo što se na početku 21. stoljeća premještamo u poziciju jednoga novog početka o kojemu se neprestance govori: Nalazimo se u vremenu novog Adventa koji će prerasti u novo tisućljeće. U znaku Isusa Krista. To nas upravo sili svrnuti pogled na početke Radosnog navještaja. Jer započeti ne može nikako drukčije nego je onda započelo, prije dvije tisuće godina. To nam može uvelike pomoći da danas pripravimo put Gospodinu koji dolazi.

                Ivan je shvatio što je i tko je on. Njegovo nije navijestiti nikakav novi mesijanski nauk, nikakvo novo spasenje. Njegovo je samo urpijeti prstom i svojim životom se usmjeriti prema onome koji dolazi. Ne ja, nego On. On dolazi krštavati Duhom Svetim i ognjem.

                Ivan zna: Moje je biti cijelim bićem u službi dolazećega. Zanesen je posvema Bogom, i Bog je sadržaj njegova života. Cjelokupni Ivanov život je prstokaz prema Isusu Kristu. Njegov je život jedno veliko svjedočanstvo i svjedočenje, a ujedno i poziv na obraćenje. Ne samo riječima nego svojim primjerom. On postaje velikim upitnikom suvremenicima, i onda ali i danas:            

                Vjernička egzistencija, naime, mora biti upitna. Mora postavljati pred ljude znak pitanja, mora izazivati na razmišljanje te poticati na obraćenje, na promjenu životnih stavova. Ivan je pokrenuo mase jer bijaše svjedok i jer je ono što je propovijedao životom pokazivao. Nije zastirao svojom pojavom, nego je otkrivao. Nije bacao sjenu, nego svjetlo. Nije krivotvorio, iskrivljivao, nego stavljao na pravo mjesto, u pravi odnos prema Bogu i dolazećem Mesiji. Živio je svoje poslanje, zanesen, potresen, oduševljen jer Bog bijaše sadržaj njegova života i njegovo žarište.

                Ivan je živio iz osobne jezgrenice koja za njega bijaše Bog i samo Bog. On mu je bio sve i zato je živio obraćeničkim životom, životom obraćenja. Posvemašnjom okrenutošću prema Bogu. Sve je svoje (u)središtio u Bogu, ne u sebi. Promatrao je i prelamao sve kroz Božu prizmu, iz Božje perspektive, s Božjih zrenika.

                Predugo su nas učili i poučavali kako je naša prava sloboda što dalje od Boga, koji prema njihovu naukovanju kao da Bog navodno sputava, zarobljuje, osiromašuje. Vrijeme u kome živimo, pandemija koja nas je zadesila, uče nas upravo suprotnome. Naša je šansa u povratu k Bogu, u obraćenju. Jer Bog je ljubav koja prašta. Onaj tko istinski ljubi, ne zarobljuje, nego oslobađa. Svjedoci smo svi što nam je donio rat u svojim tragičnim posljedicama, koje još osjećamo. Vodio se u ime ideja koje se protive čovjeku i njegovu oslobođenju. Ljudi su još uvijek ostali zatočenici ideja nacionalizma, mita o vlastitoj veličini, vlastitom mesijanizmu, i zbog toga brišu s lica zemlje toliko povijesnih znamena.

                Predugo su nam govorili kako je taj Bog naš konkurent, onaj koji nas otuđuje od nas samih. Zapravo je on jedina istinska sloboda. O njoj je govorio Ivan, nastavio govoriti Isus, a živjeli su toliki svetci. Na nama je to izreći današnjem svijetu, proročkim glasom, a još više svojim životom upravo u pokršćanskoj, postmodernoj epohi i eri koja treba i očekuje ponovni dolazak Isusa Krista na pozornicu ovog svijeta. Mnogi su nas vodili i zavodili i ništa dobra nisu donijeli. Zato je jedini spas osobni i zajednički u obratu prema Bogu koji nam dolazi u Isusu Kristu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

GOSPODIN DOLAZI

Prva nedjelja došašća u godini B

Iz 63,16-17.19;64,3-7; 1 Kor 1,3-9; Mk 13,33-37

                Riječi današnjeg evanđeoskog čitanja završne su Gospodinove riječi prije vremena njegove muke prema Markovu Evanđelju. U njima sažimlje sve što je imao i ima reći te njima ujedno kruni svoj cjelokupni navještaj koji je započeo s proročkim pozivom i zovom: „Obratite se! Vjerujte u Radosnu vijest! Kraljevstvo je Božje blizu!“ (usp. Mk 1,15). Prvi redci Markova Evanđelja nešto su kao podsjetnik na prve redke Biblije, kad Gospodin stvara nebo i zemlju. Svi su čimbenici jednako na djelu, u pradoba i sada u Isusu te njegovu preteči Ivanu, na Jordanu.

                Neposredno prije riječi koje maločas čusmo zbori Isus o tome kako ni kamen na kamenu ne ostaje u Jeruzalemu i velebnom Hramu (usp. Mk 13,2), dok Bog svoj plan do kraja ne ozbilji. Božji se plan mora provesti, Boga se ne može zaustaviti u provedbi njegove namisli. Makar se to zbilo i u znaku posvemašnjeg prevrata. Na samom početku svog djelovanja govori Isus o obratu, osobnom obraćenju svakoga pojedinca, a na kraju o prevratu svega postojećeg. I pitamo se nehotice, zašto to, čemu toliki obrat u njegovu navještaju?

                Isus je imao jasnu sliku o čovjeku kao djetetu Božjemu. On je svednevice hodio u Božjem ozračju, s Bogom kao s Ocem ophodio, promatrao je sve Božjim očima, njegov način ophođenja s ljudima imao je značajke silne ljubavi i sućuti, empatije i simpatije sa svakim živim bićem. Htio je jednostavno da svatko od nas ima udjela u njegovoj slici i njegovu ophođenju s Bogom, htio je da svatko od nas dopusti Bogu da ga prihvatimo u svoj život, svoje srce.

                Htio je dozvati u pamet svakomu od nas koje je naše dostojanstvo, što nosimo u sebi, kakvu sliku i čast, s kolikim počitanjem i ljubavlju moramo jedni druge susretati, da bismo svi uživali u Božjem kraljevstvu i ozračju slobode, mira, razumijevanja, praštanja, gdje nestaje straha jednih pred drugima, i gdje se sve predaje u posvemašnjem povjerenju nebeskome Ocu.

                Međutim, situacija s kojom se suočio, govorila je o suprotnom. Suočio se s pragmatičarima i oportunistima, ljudima koji su sve svoje sigurnosti i cjelokupni svoj život i djelovanje polagali u novac i moć, vlastiti probitak, karijeru, koristoljublje te prividnu sigurnost od vanjskih neprijatelja. Vjerojatno su ti i takvi, kojima je Isus govorio (a među tima smo i svi mi, bez razlike) odveć realisti, odveć na terenu krute zbilje i zemlje natopljene krvlju nevinih, ubijenih. Previše je nepravde i zlosilja u povijesti, previše je okrutnosti, a da bi se čovjek mogao zanijeti Isusovim riječima.

                Zacijelo su mu upućivali prigovore na osnovi vlastita gorka iskustva, a ti isti prigovori provlače se kroz cijelu bogovjetnu povijest. Prisjetimo se razgovora Velikog inkvizitora i Isusa u romanu “Braća Karamazovi” od Dostojevskog: Kojim riječima Veliki inkvizitor ‘otprema’ Isusa u ropotarnicu, kao sanjara, fantasta, koji puni uši običnom svijetu nekakvim nezbiljskim obećanjima.

                Obećaje naime ljudima slobodu, odgovorno djelovanje, a ljudi neće slobode ni odgovornosti. Oni hoće kruha i igara. Za šaku novca i komad kruha, za malo vlasti i karijere, prodaje čovjek sebe, svoje dostojanstvo, slobodu i sve što bi kao čovjek morao staviti na prvo mjesto.        

                Međutim, čovjek ostaje uvijek sluga ili rob nekoga ili nečega, osoba ili stvari, odnosa i vlastitih probitaka. Svi vele: Živi se na tvrdom tlu zbilje, u ratu sviju protiv svih i protiv toga se nemoguće boriti. Isus svojom pojavom i svojim riječima smeta, narušava mir utemeljen na gore navedenim nosivim stupovima moći, novca, bogatstva, karijere, podčinjavanja i dodvaranja. A to što Isus zbori obična je zamamna opsjena, utopija, i ima se osjećaj kao da se Isus prerano rodio. Uostalom, imamo svoj mir, dobro se snalazimo i bez Isusa, i čemu još uznemirivanje nekakvim porukama, proroštvima, eshatološkim ili apokaliptičkim slikama ili objavama o kojima zbori taj Nazarenac?!

                Isus je upravo to i slutio te zato upozorava da nam srca ne otupe u razuzdanosti, pijanstvima, tjeskobnim brigama za život (usp. Lk 21,34). Bog sigurno dolazi, on svoj plan i svoja obećanja ozbiljuje i ispunjava. Prije negoli je Isusa samljeo mlin povijesti, neminovnost križa i Golgote, upućuje svima posljednju riječ: “Bdijte!” Bog dolazi! I zato je na nama kršćanima upravo danas zadaća pokazati svijetu, komu se nadamo i koga, odnosno, što u životu i od života očekujemo.

                Rana je Crkva živjela u očekivanju dolaska Gospodnjega. ‘Parusija’, njegov ponovni dolazak bijaše u ustima i molitvama svih vjernika. Dođi, Gospodine Isuse, o ponoći: Tama te očekuje da je rastjeraš! Dođi podvečer, da te noć prihvati! Dođi o ranim pijetlovima, da te dočeka zora! Dođi, i nek s tobom dođe novi svijet! Tako je molila rana Crkva, u tome duhu slavili su svoje euharistije.

                Neka nestane ovaj postojeći svijet rasula, nereda, pustošenja, rata, mržnje, nepodnošljivosti, sebičnosti, bešćutnosti. Promjene nam treba. Nade nam treba, da bi svako ljudsko biće na ovom svijetu a i ono koje će se roditi i ugledati svjetlo ovoga svijeta uistinu ugledalo svjetlo, živjelo u svjetlu, hodilo u svjetlu, ne u tami. Zato nam treba klijališta nade koja može podariti svijetu budućnost. Stoga upravo mi kršćani moramo računati s Isusom i Bogom kao čimbenicima u tijekovima svijeta i povijesti.

                Tko prepušta svijet samomu sebi, djeluje neodgovorno. Tko prebacuje sve u maglovitu budućnost, ne računa s mogućnošću bilo kakve promjene u njemu ovdje i sada. Nada u Gospodinov dolazak treba hraniti našu sadašnjicu i svaki naš životni korak i potez. Jer i današnje nam evanđelje jasno zbori da je Isus Krist veličina o kojoj sve ovisi, koja drži povijesne konce u svojoj ruci.

                Gospodin dolazi. On je žarište prema kome sve smjera, on je cilj prema kome sve teži. On je smisao opstojanja nas i cjelokupnog svemira. Ne idemo u prazninu i ništavilo, već hodimo prema njemu. I sve što se zbiva u svijetu, stoji u znaku njegova ponovnog dolaska. Zato: Dođi, Gospodine Isuse!

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Kralj i sudac svega stvorenja (34. nedjelja kroz god. – A)

ČITANJA: Ez 34,11-12.15-17; Ps 23,1-3.5-6; 1Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46

Prispododoba o posljednjem sudu u Mt 25,31-46 razlikuje se od drugih prispodoba po tome što je njezina poruka otprve jasna svakomu tko je čuje ili pročita. Naša djela su kriterij po kojem ćemo biti suđeni na kraju života. Bili toga svjesni ili ne, u našem odnosu prema bližnjemu zrcali se naš odnos s Bogom.

Pa ipak, uza svu svoju jasnoću prispodoba o posljednjem sudu toliko je bogata da svaki put u njoj možemo otkriti neki novi detalj. I to važan. Sveti apostol Pavao u Poslanici Rimljanima kaže na jednom mjestu kako će svatko od nas za sebe Bogu dati račun (Rim 14,11). To je točno. Stoga u tom svjetlu obično i prispodobu o posljednjem sudu iz evanđelja po Mateju doživljavamo na takav način. Svatko sebe prepoznaje u onomu tko jest ili nije nahranio gladnoga, napojio žednoga, odjenuo gologa i pohodio bolesnoga ili utamničenoga. Doista je dobro da čovjek polazi od sebe i riječi evanđelja primjenjuje na sebe. Svatko i može najviše učiniti ako radi na vlastitoj duhovnoj i moralnoj izgradnji.

Međutim, zanimljivo je da se u prispodobi o posljednjem sudu kralj sudac ne obraća pojedincima, nego svim narodima. Već je na početku rečeno kako će se pred Sinom čovječjim sabrati svi narodi.

Koju poruku i pouku možemo iz toga izvući?

Pođimo prvo od lika samoga kralja. Kralj nije ničiji privatni vladar. Kralj može biti vladar barem jednoga naroda. Gdje je kralj tu se podrazumijeva zajednica. Kralj ne može biti kralj samo jednoj osobi. Bez naroda nema ni kralja. Stoga ni Krist nije kralj samo jednoga stvorenja. On je kralj svega stvorenja, a to znači da je kralj svih ljudi. Prema tome, kralj i sudac iz ove prispodobe sudi svim ljudima zajedno, ali tako da svakom čovjeku sudi kao članu određenoga naroda. Zašto bi inače bilo rečeno da će se oko njega sabrati svi narodi, i zašto bi se on sa svoga kraljevskoga i sudačkoga prijestolja obraćao svima govoreći u množini? Kralj ne kaže „što god učiniš…“ nego „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“

Polazeći od toga da nam se kralj obraća kao članovima određenoga naroda, a to možemo primijeniti i na svaku drugu zajednicu kojoj pripadamo, ova nam prispodoba posvješćuje da djela koja činimo nisu samo naša. Ona se ubrajaju čitavom narodu. Zato je naša životna odgovornost veća. Ako sam učinio nešto dobro to se pripisuje i zajednici kojoj pripadam, a isto tako ako sam učinio nešto loše.  Iskustvo nam to potvrđuje i u pozitivnom i u negativnom smislu.

Sadržaj prispodobe o posljednjem sudu već je sam po sebi takav da stavlja u prvi plan naše međusobne ljudske odnose. Sadržaj prispodobe po sebi je također takav da govori o djelima ljubavi prema bližnjemu u onim općim ljudskim potrebama koje svi imamo bez obzira na to pripadamo li ovom ili onom  narodu. Svakom čovjeku bez razlike treba činiti dobro. Ali forma prispodobe takva je da nas podsjeća kako kao ljudi nismo izolirana individualna bića bez ikakve pripadnosti nekoj ljudskoj zajednici. Stoga uz onaj otprve vidljivi kriterij koji jasno poručuje da ćemo biti suđeni prema svojim djelima treba primijetiti i drugi, koji nije svakom odmah vidljiv, a to je da djela koja činimo ili ne činimo nisu samo naša stvar. Ona se itekako tiču naroda ili zajednice kojoj pripadamo. Bit ćemo, dakle, suđeni  i prema tome koliko smo pred Bogom i ljudima osvjetlali lice svoga naroda.

Kralj svega stvorenja  i sudac pred čijim će se prijestoljem sabrati svi narodi već nam je otkrio da neće suditi samo ono što je učinio čovjek čovjeku, nego i što je učinio narod narodu.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU A

ČITANJA: Izr 31,10-13.19-20.30-31; Ps 128,1-5; 1Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

Gospodar talenata

U prispodobi o talentima gospodar prije odlaska na put dijeli svojim slugama talente prma njihovim sposobnostima. Jednomu daje pet talenata, drugomu dva, trećemu jedan. Prema tomu, ovaj treći sluga najmanje je sposoban. Prvi je upotrijebio onih pet dobivenih talenata i stekao još pet. Drugi je s dva talenata stekao još dva. A onaj s jednim talentom nije s tim talentom stekao ništa. Na kraju gospodar pohvaljuje i nagrađuje prvu dvojicu, a trećega grdi i kažnjava.

U svemu tome lebdi u zraku jedno pitanje. Nije li gospodar ipak bio prestrog? Budući da mu je treći sluga vratio talent, gospodar nije pretrpio nikakvu štetu. Uz to, treći sluga bio je manje sposoban od ostale dvojice i ne možemo ga kriviti zbog njegove nesposobnosti.

Ali gospodar ni ne naziva trećega slugu nesposobnim. On mu kaže: „Slugo zli i lijeni!“. Gospodar ne kori slugu zbog manjka njegove sposobnosti nego zbog zloće i lijenosti. Zapravo, već na početku prispodobe vidimo da gospodar ima obzira prema sposobnostima svojih slugu. On trećega sluge ne opterećuje zahtjevima koje ne može ispuniti. Daje mu samo jedan talenat, a za uzvrat očekuje barem malo više. Treći sluga je manje sposoban od prve dvojice, ali nije potpuno nesposoban. On je zao i lijen. U čemu se sastoji njegova zloća i lijenosti?

Sluga je zao jer zlim okom gleda na svoga gospodara. On zna da je njegov gospodar strog i da žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao, a sve to vrijeme u ruci drži talenat koji mu je dao upravo taj strogi gospodar. Drugim riječima, optužba protiv gospodara je lažna. On jest strog i kažnjava oštro, ali ne žanje gdje nije sijao i ne kupi gdje nije vjao.

On je, a ne netko drugi, u ruke svojih slugi posijao talente i ima pravo očekivati da će u svoje vrijeme žeti. Ali gospodar iz ove prispodobe je čak i bolji. Pri kraju čitave priče gotovo uzgredno doznajemo da je onaj prvi sluga koji je dobio pet talenata i njima stekao još pet nazvan onim „koji ih ima deset“. Pretpostavljamo da je i onaj s dva talenta zadržao i druga dva da ih i dalje umnaža. Gospodar prema tome ne oduzima slugama stečene talente nego im svaki put povjerava sve više i dovodi ih sve bliže sebi kako svjedoče riječi: „Uđi u radost goospodara svoga“. Zato gospodareve riječi trećem sluzi „Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao“ treba čitati kao ciničan prijekor čovjeku koji svoju lijenost opravdava tobožnjim poznavanjem svoga zločestoga gospodara.

Što se više puta pročita ova prispodoba to se više stječe dojam kako oštri postupak gospodara prema trećem sluzi nije prvenstveno izazvan time što on nije ništa stekao dobivenim talentom, nego time što preuzetno tvrdi da svoga gospodara poznaje. Riječi „Gospodaru! Znadoh te…“ veća su uvreda od onoga što slijedi, jer se time zli i lijeni sluga uzdiže iznad svoga gospodara svodeći ga na sliku koju je sam o njemu stvorio.

To nam pomaže bolje shvatiti gospodarevu rečenicu „Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“. U širem kontekstu evanđelja te riječi zapravo se odnose na rast u vjerničkoj spoznaji Boga. Onaj tko ima još će mu se dati zapravo je onaj tko je svjestan svoga neznanja. On samo zna da Boga ne može ograničiti ni na jednu sliku i zato je otvoren procesu u kojem se talenti umnažaju i vjernička spoznaja Boga raste. Onaj tko nemaa oduzet će mu se i ono što ima, jest onaj koji u spoznaji ne raste. Zatvorio se. Zakopao je svoj talent u zemlju kamo ne dopire svjetlo te ostaje u tami koju je sam proizveo i u kojoj ne vidi pravo lice svoga gospodara.

Prispodoba o talentima ne govori samo o odnosu slugu prema dobivenim talentima. Ona još više govori o njihovu odnosu prema gospodaru koji im je talente dao. Stoga zakopati talente ne znači samo propustiti mogućnost da se oni umnože, nego i prezreti pravoga gospodara talenata. Prispodoba završava žalosnim ishodom zloga i lijenoga sluge, ali utješno je i nadobudno primijetiti da je dobrih i vjernih slugu koji su ušli u radost svoga gospodara dvotrećinski više.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU A

Varljiva sigurnost

Isus uspoređuje kraljevstvo nebesko s ponašanjem ludih i mudrih djevica i završava vrlo jasnim upozorenjem: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“ (Mt 25,13). On ne želi da ljudi žive u trajnom strahu zbog neizvjesnosti glede njegova ponovnog dolaska, već da se ne zavaravaju lažnom sigurnošću svijeta. Zahvaljujući brzini prenošenja vijesti na radiju, televiziji i novinama, svaki dan smo svjedoci različitih nesreća u svijetu. Jednom je to pad zrakoplova sa stotinama mrtvih, drugi put sudar vlakova ili autobusa punih putnika, pa opet potresi, poplave, požari. U svakom od tih slučajeva smrt uzima svoje žrtve i ostavlja mnoge otvorene rane. Najčešće je to popraćeno jadikovanjem nad manjkavošću tehnike koja je opet zakazala ili nad manjkom ljudske budnosti i pažnje. To je i razumljivo. Od onih koji o tome izvješćuju ne možemo očekivati upozorenja slična ovom Isusovu. Continue reading

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU A

Dosljednost života

Evanđelist Matej poznat je po smislu i ljubavi za veće govorne cjeline. On od srodnih Isusovih riječi oblikuje prave govore iz kojih progovara Isus kao učitelj svoje Crkve za sva vremena. Tako su nastali Govor na gori (Mt 5 – 7), govor o poslanju učenika (Mt 10), govor o kraljevstvu nebeskom u prispodobama (Mt 13), govor o odnosu u zajednici Isusovih učenika (Mt 18). Prije zadnjeg velikog govora, onog o posljednjim stvarima (Mt 24 – 25), on cijelo jedno poglavlje (Mt 23) posvećuje Isusovu obračunu s pismoznancima i farizejima. Zapravo bolje bi bilo reći, on polazi od nedosljednosti njihova života kako bi „mnoštvo i svoje učenike“ (23,1) upozorio da ih ne nasljeduju. Kao da je namjerno Isusove najoštrije riječi čuvao za kraj. Doista, taj njegov sedmerostruki „jao vama, pismoznanci i farizeji“ sadrži daleko najoštrije sudove koje je Isus ikad izrekao o nekoj skupini ljudi. Continue reading

Ljubi Boga čitavim srcem, dušom i snagom

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Izl 22,20-26; Ps 18,2-4.47.51ab; 1Sol 1,5c-10; Mt 22,34-40

Ljubiti Boga prva je i najveća zapovijed, ali Isus uz nju spominje i zapovijed ljubavi prema bližnjemu jer su to dvije nerazdvojive zapovijedi o kojima visi sav Zakon i Proroci. Što znači ljubiti?

Različiti ljudi shvaćaju ljubav na različite načine. To vrijedi i za različiti skupine ljude, za različite narode i naraštaje; ljude koji su živjeli u različitim povijesnim razdobljima i koji žive na različitim krajevima svijeta. Pa ipak, u svim tim različitostima uvijek se radi o istim odnosima. O odnosu prema Bogu i o odnosu prema bližnjemu. Nedavno sam imamo prigodu razgovarati s jednim Afrikancem koji je pokušao objasniti što u njegovoj domovini, kulturi i jeziku znače riječi „Ja te volim“. Za njega te riječi zapravo znače izjednačenje subjekta i objekta kao da kažemo ne samo „Ja tebe volim“, nego: „Ja znam da ti mene voliš i prihvaćam i uzvraćam ti svoju ljubav“. Takvo izražavanje ljubavi u teološkom smislu čini se da pogađa srž ljubavi Božje.

Bog nas je prvi ljubio pa naša ljubav prema Bogu nije ništa drugo nego prihvaćanje njegove ljubavi prema nama. Isus u svom odgovoru farizejima kaže kako se ta prihvaćena ljubav uzvraća. Budući da gu pitali koja je zapovijed najveća u Zakonu on i odgovara navodeći riječi Zakona koji je Bog objavio Mosjiju: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svim umom svojim.“ Jednostavnije to bi se moglo reći: „Ljubi Gospodina Boga svojega čitavim svojim bićem“. Pa ipak, Isus odgovara navodeći čitavi tekst iz Pnz 6,5 u kojem se govori o ljubavi prema Bogu čitavim srcem, dušom i snagom, a mi ćemo primijetiti da prema Mt 22,37 Isus snagu s razlogom naziva umom.

Ljubiti Boga čitavim svojim srcem znači ljubiti Boga čitavom svojom voljom. To je ljubav koja govori hoću! Ljubiti Boga čitavim svojim srce znači i biti hrabar. U životu je puno razloga zbog kojih naš osjećaj ljubavi splasne, ali onaj tko ljubi srcem ljubi neprestano. Sigurno ne uvijek istim intenzitetom i ne na isti način, ali uvijek s istim ciljem da ta ljubav bude pokretačka snaga života kao što srce svojom snagom pokreće krv koja oživljava sve udove tijela.

Ljubiti Boga čitavom svojom dušom znači ljubiti Boga svjesno. Duša je svjesna svojega postojanja i ljubiti Boga čitavom svojom dušom znači znati tko mi je udahnuo dah života. Čovjek koji ljubi Boga čitavom svojom dušom jest čovjek koji vjeruje u Božju stvaralačku ljubav. Kažu da se filozofskim jezikom rečenica „ja te volim“ kaže „drago mi je što postojiš.“, a to nam otkriva da nas je Bog dozvao u postojanje upravo i jedino iz ljubavi.

Ljubiti Boga čitavim svojim umom isto je što i ljubiti Boga čitavom svojom snagom kao što stoji u Pnz 6,5. Snaga je sila koja izlazi iz nas. Jedna od njih je snaga uma. U ovom kontkekstu čini se da je ta snaga najvažnija. Ljubiti Boga svojom snagom znači vršiti njegove zapovijedi tako da činimo dobro. Ali da bismo srcem i dušom izvršili Božje zapovijedi trebamo ih naučiti svojim umom. Snaga uma koji uči Božje zapovijedi temeljni je stupanj vršenja Božje volje. Onaj tko ljubi Boga svojim umom to je onaj koji uči Božje zapovijedi i na Božju ljubav odgovara svojom djelatnom ljubavlju u svijetu koji je Bog stvorio.

Tako smo došli do ispita koji se zove moj bližnji. Ljubav prema bližnjemu provjera je vjerodostojnosti naše ljubavi prema Bogu. Ali ne samo to. Kad Isus kaže „Ljubi bližnjega kao samoga sebe“ iz tih riječ izvire poziv za upoznavanje istine o sebi i drugima. To je ona istina koja nam otkriva koliko smo ja i moj bližnji slični. Neizrecivo je koliko mi ljudi uza sve različitosti imamo još više toga zajedničkoga. Ali da bismo to otkrili potrebno je najprije ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom.

Ljubav prema Bogu svim svojim srcem otkriva nam Božju volju da se svi ljudi spase. Ljubav prema Bogu čitavom svojom dušom otkriva nam da svi udišemo isti životni dah. Ljubav prema Bogu čitavim svojim umom otkriva nam da stalno trebamo učiti kako ljubiti.

Na pitanje o tome koja je zapovijed najveća u Zakonu Isus nije odgovorio protupitanjem, premda obično tako čini u ostalim slučajevima kada ga iskušavaju. Na pitanje o najvećoj zapovijedi Isus je odmah dao izravan odgovor jer se radi o pitanju na koje se s odgovorom ne smije odugovlačiti. Bio bi to nedostatak ljubavi, a Isus je sama Božja ljubav koja svakom čovjeku u prvom udahnutom dahu kaže: „Volim te“. U duhu onoga afričkoga jezika, kada nam Bog kaže „Volim te“, onda bi to značilo: „Znam da u tebi ima ljubavi za mene.“ Božje povjerenje u našu ljubav vjerno je i strpljivo. Premda smo puni nedostaka i u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema bližnjemu, Bog nam ne bi zapovijedio ljubav kada mi tu zapovijed ne bismo mogli naučiti i izvršiti.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Podajte caru carevo, a Bogu Božje

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5-7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Jedno od najvećih razočaranja u Isusa koje su doživjeli narodne starješine, glavari svećenički, saduceji, farizeji i ostale sljedbe onoga vremena vjerojatno je bilo u trenutku  kad su shvatili da Isus,  koji se zvao Mesija, nije ima nakanu mijenjati vanjske političke strukture niti je pokazao naznaku da se želi boriti protiv tuđinske rimske vlasti u Judeji i Galileji. Njihova očekivanja od Mesije bila su današnjim rječnikom rečeno izrazito političke naravi. Nadali su se da će Mesija sloboditi svoj narod rimske vlasti i ponovno uspostaviti Davidovo Kraljevstvo. Isus je međutim propovijedio o Kraljevstvu Božjem i nije ispunio njihova očekivanja.

U tom razočaranju tražili su prigodu kako da se Isusa riješe, jer je on ipak uživao ugled u narodu, a to je smetalo ostvarenju njihovih ciljeva. Podlost kojom se ljudi u takvim situacijama rješavaju nepoželjnih osoba nije ništa novo. Farizeji se sastaju da smisle kako će Isusa uhvatiti u riječi, to jest, dovesti ga u zamku u kojoj će svaki njegov odgovor na njihovo pitanje  biti dovoljan da ga osude. Na kraju su smislili pitanje koje glasi: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“.

Čini se da je svaki odgovor na to pitanje poguban. Ako Isus kaže da nije dopušteno dati caru porez,  svidjet će se mnogima, ali će ga ti isti optužiti Rimljanima da ne poštuje carevu vlast i zakone. Ako li Isus kaže da je dopušteno dati caru porez, bit će omražen kao onaj koji se pokorava tuđinskoj vlasti, a neće dobro proći ni na religioznom području jer tako priznaje cara za vladara Izraelova, a vladar Izraelov samo je Bog.

Međutim, Isus je vješt komunikator. On na pitanje odmah ne odgovara, nego ga analizira. Pri tome polazi od nakane samoga pitanja. Često u pitanju nije na prvom mjestu njegov sadržaj, nego nakana s kojom se to pitanje postavlja. Isus prepoznaje nakanu farizeja i herodovaca koji ga žele iskušati i prekorava ih zbog njhova licemjerja. Pitanje koje su postavili nije besmisleno i kao takvo ono zaslužuje odgovor. Ali prije toga potrebno je pročistiti komunikaciju. U svakom razgovoru nakane govornika moraju biti jasne. One mogu biti i negativne kao što je u ovom slučaju i mogu takve ostati do samoga kraja. Ali moraju biti otvorene i iskrene. Zato se prije odgovora na pitanje mora raskrstiti s licemjerjem. Farizeji i herodovci mogu i dalje imati negativan stav prema Isusu, htjeti ga uhvatiti u riječi, optužiti ga i osuditi. U svemu tome moguće je čak konstruktivno komunicirati. Međutim, kad takve svoje nakane oblače u ruho prijetvornih pohvala, onda je komunikacija blokirana.

Isus je otvorenim prijekorom otvorio put prema odgovoru na postavljeno pitanje. On u najkraćem obliku glasi „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“  Otprve te se riječi shvaćaju kao potrebno razlikovanje između cara i Boga, između careve i Božje vlasti, između dužnosti prema caru i dužnosti prema Bogu. No to razlikovanje istodobno podrazumijeva opstojnost, ili možemo čak reći potrebu i za vremenitim i za vječnim vladarom. Car i Bog jedan drugoga ne zamjenjuju. Ne radi se o dvije paralelne ili sukobljene  vlasti. Radi se o različitim razinama vlasti.

Carska ili neka druga politička vlast označava vremenitu strukturu koja omogućuje uredan, a onda i dobar društveni, obiteljski i osobni život. Svaki pojedinac dio je te strukture i svojim doprinosom može učiniti da ona ispunja svoju svrhu na opće i osobno dobro. Bez toga potrebnoga doprinosa nijedna struktura ne može biti dobra. Bez plaćanja poreza, a porez nije ništa drugo nego osobni doprinos zajedničkom dobru, ne postoje sredstva koja su potreban za ostvarenje bilo kojega infrastrukturalnoga cilja. A na ‘cara’ spada to da se brine i odgovara za ispravnu i pravednu upotrebu poreznoga novca.

Drugi dio Isusova odgovora („Bogu Božje“) pokazuje jedini način na koji se može ispravno upravljati dobrima. Pitanje je li dopušteno dati porez caru ili nije u svojoj biti utemeljeno je na stavu da plaćanje poreza caru može biti otpad od Boga, to jest davanje prvenstva caru, a ne Bogu. Svojim odgovorm Isus riješava upravo taj problem. On cara podvrgava Bogu. Ono što jamči uredan i sretan zemaljski život jednome narodu, nije samo to da bude poslušan svome caru i da vrši carske zakon. Potrebno je da i narod i car budu poslušni Zakonu Božjem. Prvenstvo Božjega zakona vrijednost je koje se nijedan čovjek vjernik ne može i ne smije odreći. U sukobu između cara i Boga nema nikakve dvojbe na koju stranu treba stati i komu se podvrći. Samo Bogu, a ne nekoj političkoj strukturi, dugujemo apsolutnu poslušnost. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da se vršenje Božjega zakona ne osigurava automatski promjenom ovoga ili onoga političkoga sustava. Ono se osigurava unutarnjim obraćenjem Bogu koje svaku ljudsku zajednicu čini ugodnim mjestom za život svakom čovjeku.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr