U današnjem evanđeoskom odlomku (Mk 2, 23 – 3, 6) sveti Marko je zapisao kako je Isus došao u sukob s farizejima koji su njegovim učenicima predbacivali što subotom trgaju klasje i jedu. Kao tumači Zakona uzimali su sebi za pravo tvrditi da takvo što nije bilo dopušteno činiti subotom, te su onda kritizirali Isusa koji im je kao učitelj to dopustio. Isus im jasno i nedvosmisleno uzvraća kritizirajući njihov stav i dajući ispravno tumačenje smisla kako židovskog Zakona, ali time i svih zakona koje i ljudi propisuju. Njegovo tumačenje sažeto je ju jednoj snažnoj rečenici: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Ovu njegovu izjavu možemo proširiti na cijeli zakon te reći: Zakon je dan radi čovjeka, a ne čovjek radi zakona.

No ustvrdivši ovako što, Isus je bio daleko od slobodnjačkog tumačenja zakona, kao što je bio dijametralno suprotan i farizejskom legalizmu. Naime, time što je stao u obranu čovjeka, to jest njegovih osnovnih potreba i njegova dostojanstva, Isus je time htio dati za pravo da se zakoni propisuju po mjeri čovjeka. No ipak ovu njegovu tvrdnju da se zakoni pišu i daju po mjeri čovjeka i za dobro čovjeka, valja protumačiti i istaknuti u njegovu duhu. Jer ukoliko zakonodavac shvaća tko je zapravo čovjek i da se njegovo dostojanstvo mjeri uzvišenom mjerom spasenja i vječnoga života, onda će donositi zakone u skladu s tom nebeskom i božanskom mjerom čovjeka. No, na žalost, zakonodavci to vrlo rijetko rade, jer počesto ne znaju i ne žele shvatiti tko je čovjek i koja je njegova uzvišena veličina. Nakon toga propisuju zakone po mjeri niskih strasti, slabosti ili nastranosti koje postoje u čovjeku. Štoviše, to sve pravdaju potrebom da donesu zakone koji su ‘za čovjeka’. No zakoni koji neće imati u vidu čovjeka u njegovoj cjelovitosti, te također koji neće voditi računa da je on obdaren vječnim životom, loši su zakoni i u biti nisu ‘za čovjeka’, već su protiv čovjeka.

ČITANJA:
Izl 24,3-8; Ps 116,12-13.15.16bc-18; Heb 9,11-15; Mk 14,12-16.22-26

Danas stojimo pred vjerskom tajnom Presvetog oltarskog Sakramenta ili Euharistije.
Slaviti Euharistiji znači biti zaljubljenik bratstva, darivanja, zajedništva, sjedinjenja, pomirenja, pravednosti. Samo nas Euharistija može osposobiti za oproštenje, solidarnost, toleranciju, prihvaćanje različitosti. Pobožnik Euharistije je ljubomorni čuvar dostojanstva i svetosti brata i sestre, koji ih nikada ne profanira ni gestama ni riječima.

Iz Evanđelja po Marku (Mk 14,12-16.22-26)
Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: „Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?“ On pošalje dvojicu učenika i rekne im: „Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.“
Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.
I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: „Uzmite, ovo je tijelo moje.“ I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.“
Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.

Euharistija – središte kršćanskoga života

Otajstvo što ga danas slavimo, u kojem je na poseban način s nama prisutan Gospodin Isus u liku kruha i vina, nešto je izuzetno: ovo je tipično kršćansko, i u nikakvoj drugoj religiji nema nešto slično ovome. Otajstvo euharistije u središtu je svega kršćanskoga života.

Već 2000 godina kršćani se okupljaju u ime Sina Božjega: zajedno čitaju i slušaju svete tekstove iz Biblije koji nas poučavaju kako treba živjeti. Božja riječ je hrana za našu dušu, za naš život, i Bog je prisutan u svojoj riječi. Kad bismo ostali samo na slušanju riječi, bilo bi to premalo, možda previše teoretski. A ovako u kruhu i vinu, Isus nam je na dohvat ruke! Skroz opipljiv i prepoznatljiv! Ovo je uistinu čudesno otajstvo! Ovo je sakramenat prisutne ljubavi! Biti s nama na ovakav način, to čovjeku nikad ne bi palo na pamet. To je moglo pasti na pamet samo Bogu našemu koji ima Srce puno ljubavi prema nama ljudima.

ČITANJA:
Pnz 4,32-34.39-40; Ps 33,4-6.9.18-20.22; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20

Tajna Božjeg bića

«Najveće dostojanstvo čovjeka kao misaonog bića jest da istražuje što se dade istražiti i da se pokloni pred Neistraživim» (Kant). Za svakog vjernika svetkovina Presvetog Trojstva je najbolja prilika za takvo poklonstvo. Jer, o Bogu doduše možemo razmišljati, možemo i raspravljati o onom što su drugi o njemu rekli ili napisali, ali u konačnici on za čovjeka uvijek ostaje neistraživa i nedokučiva Tajna. Već je davno Mojsije uzalud želio da vidi Božje lice (usp. Izl 33,18-23). No to ga nije udaljilo od Boga, jer Bog mu je sam govorio isred ognja i objavio mu se kao onaj koji je ušao u ljudsku povijest i koji je objavio svoju volju u svom Zakonu. Otada čovjek ne treba tražiti Boga ni visoko na nebu, ni daleko preko mora, već u njegovoj riječi koja mu je blizu (usp. Pnz 30,11-14). Bog se sam pobrinuo kako premostiti za čovjeka nepremostivu udaljenost između sebe i Boga. Continue reading →

ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

Blagdan Pedesetnice slavi se pedeset dana nakon svetkovine Pashe i beskvasnih kruhova. Izvorno je ta svetkovina povezana s prinosom prvina ljetine, ali je kasnije teološki povezana sa spomenom na Sinajski savez.  Tako se danas slavi dan kad je u trećem mjesecu nakon izlaska iz Egipta Bog objavio svoj Zakon, izgovorivši najprije Deset zapovijedi tako da ga čitav narod čuje, a potom je sve ostale propise govorio Mojsiju koji ih je onda prenosio narodu. Jedna od važnih značajki ove svetkovine jest da se u starini slavila isključivo u hramu, a ne po obiteljima. Na taj se način zapravo htjelo posvijestiti kako je čitav narod jedna Božja obitelj koja se okuplja u njegovoj kući, i gdje za sve vrijede isti Božji zakon.

Čitanja:
Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Učenici u neprijateljskom svijetu

Ivanovo evanđelje ima poseban i neobičan, najčešće negativno obojen pojam svijeta. To je svijet koji je stvoren po utjelovljenoj Riječi (Iv 1,3), ali je nije upoznao (1,10) i zato ne prima ni Isusa nego ga mrzi (7,7). Svijet jednako mrzi i Isusove učenike kao što je njega mrzio (15,18). A mrzi ih samo zato što nisu od ovoga svijeta (17,14). Unatoč tome Isus ostaje uporan u svojoj namjeri da taj svijet spasi, da mu donese svoje svjetlo (3,16-19) pa zato i učenike ostavlja u tom svijetu da nastave njegovo djelo. Svjestan opasnosti kojoj će učenici biti izloženi, on moli za njih. «Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga» (17,15). Continue reading →

Boga se spoznaje u ljubavi

ČITANJA: Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

U prvom čitanju iz Djela apostolskih evanđelist Luka navodi jedan zanimljiv detalj: vjernici koji  su zajedno s Petrom došli u kuću rimskog satnika Kornelija začudili su se kad su vidjeli da se i na pogane izlio dar Duha Svetoga, a taj dar su prepoznali jer su Kornelije i njegovi ukućani govorili drugim jezicima i veličali Boga. Sam apostol Petar iznenađeno i oduševljeno otkriva: „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ Tom rečenicom Petar otkriva kako su mu se u susretu s Kornelijom razbile predrasude o poganima kao o ljudima koji kao da se Boga ne tiču, i kako su se rastvorila vrata njegove religiozne zatvorenosti te je spoznao kako Bog svim ljudima otvara vrata vjere (usp. Dj 14,27).