ČITANJA: Post 18,20-32; Ps 138,1-3.6-8; Kol 2,12-14; Lk 11,1-13
U današnjem prvom čitanju biblijski pisac navodi kako je do Boga stigla vika zbog njihovih grijeha te Bog odlučuje sići i vidjeti odgovara li vika istini. O tome kako je i do koga ta vika stigla do Boga biblijski tekst šuti, ali je istaknuto to da Bog ne žele donijeti nikakvu odluku dok se sam na uvjeri u grijehe Sodome i Gomore. Neimenovani tužitelji na Sodomu i Gomoru bili su u pravu, ali Bog u slučaju optužbe koristi ‘metodologiju sumnje’. Kad netko o drugomu svjedoči dobrotu i ljubav, Bog to ne provjerava, ali kad se netko na nekoga tuži Bog se spušta da vidi je li to doista tako. Iz toga proizlazi jasan zaključak da je Bogu stalo do toga da spasi, a ne da uništi.
To vidimo i u njegovu napetom dijalogu s Abrahamom. Abraham postavlja Bogu pitanje može li zahvaljujući jednoj skupini nevinih poštedjeti od kazne čitav grad. Božji je odgovor potvrdan, samo je pitanje koliko velika treba biti skupina pravednih da bi se svi spasili. Abrahamova zagovornička molitva počinje s pedeset ljudi i spušta se sve do deset. Božji je odgovor svaki put potvrdan. I zbog deset pravednika Bog će spasiti čitav grad. No u Sodomi i Gomori nije se našlo toliko pravednika. Ipak, premda zbog nedostatna broja pravednih Bog neće poštedjeti čitav grad, ipak će spasiti nevine pojedince. To je Abrahamov sinovac Lot sa svojim dvjema kćerima i ženom koja će se pretvoriti u stup soli jer se unatoč uputi anđela obazrela natrag prema Sodomi i Gomori. U svakom slučaju Abrahamovo zagovaranje pred Bogom pokazuje kako Bog nikad neće uništiti pravednike zajedno sa zlima, a grešnike će poštedjeti radi pravednika koji čuvaju njegovu riječ.
ČITANJA: Zah 12,10-11; 13,1; Ps 63,2-6.8-9; Gal 3,26-29; Lk 9,18-24
U ozračju molitve koja se temelji na njegovu odnosu s Ocem Isus svojim učenicima postavlja pitanje „Što govori svijet, tko sam ja?. Potrebno se zaustaviti već nad samom činjenicom da Isus postavlja to pitanje. Naime, u čitavoj Bibliji nema lika o čijem bi se identitetu postavljalo takvo pitanje. Ovdje se ne radi samo o tome što ljudi misle o Isusu iz Nazareta čiji je identitet poznat, nego što kažu tko je on uopće. Pa ipak, iz odgovora učenika vidimo da svijet o Isusu prvenstveno izražava svoje mišljenje.
Čitanja: Jš 24,1-2a.15-18b; Ps 34,2-3.16-23; Ef 5,21-32; Iv 6,60-69
Mnogi kršćani su se navikli, pa i duhovno razmazili, jer su zaboravili ili zanemarili činjenicu da je Bog zahtijevan. Gotovo redovito očekujemo da Bog udovoljava naše prohtjeve, te da ima logiku i sklop razmišljanja poput našega. Pretpostavljamo da nam on treba govoriti ono što želimo čuti, te da od nas ne iziskuje nikakav napor kako bismo shvatili ono što govori. Čak i ne mislimo da trebamo rasti i odrasti kako bismo ga razumjeli bolje i dublje, uvjereni da se duhovni rast događa sam po sebi. Da bismo se to predočili, možemo usporediti s jednom slikom: misliti da je Bog tek tako po sebi shvatljiv, ma koliko je jednostavan i sveo se na mjeru čovjeka, isto je kao zamisliti da je malo neuko dijete kadro slušati i razumjeti sveučilišnog profesora. U životu dobro znamo da se treba mučiti i učiti kako bi se došlo do većih spoznaja, te nam je sasvim normalno da treba savladati niže razine znanja kako bi se pristupilo onim višima i dobro ih razumjelo.
ČITANJA: Izr 9,1-6; Ps 34,2-3.10-15; Ef 5,15-20; Iv 6,51-58
Današnje prvo čitanje (Izr 9,1-6) govori o personificiranoj mudrosti i personificiranoj ludosti. Mudrost se prikazuje kao bogata i plemenita žena koja je sagradila kuću i priredila gozbu te poslala svoje sluškinje da s gradskih zidina pozivaju goste. Pri tome se obraćaju dvjema vrstama ljudi. To su prije svega oni koji ne posjeduju dovoljno mudrosti jer su mladi i neiskusni, a drugi su oni koji su bez obzira na životnu dob i bez svoje krivice ostali neuki i nepoučeni. Poziv na traženje mudrosti upućen je svima koji su neuki, ali su jednostavna i otvorena srca. To znači da će na gozbu koju je mudrost priredila doći oni koji mudrost traže i nisu prema njoj neprijateljski raspoloženi.
Tko istinski vjeruje u Boga ne može se protiviti Isusu Kristu
ČITANJA: 1Kr 19,4-8; Ps 34,2-9; Ef 4,30 – 5,2; Iv 6,41-51
Nakon što je kralj Ahab ispričao svojoj ženi Izabeli kako je Ilija poubijao Baalove proroke koje je ona štitila, uplašen za goli život Ilija bježi. Do Beer Šebe u Judeji je s njime išao njegova mladi sluga, a onda je sam nastavio hod kroz pustinju.
Tu se događa trenutak koja bi se psihologijskim rječnikom mogao nazvati nečim nalik depresiji koja slijedi nakon nekog trenutno uspješnog posla. Naime, Ilijina borba s Baalovim prorocima na brdu Karmelu zasigurno se s Ilijine točke gledišta može smatrati uspješnom. Još je nakon toga poslije trogodišnje suše pala kiša. Međutim, ništa od toga nije pomogla da se obrati kralj Ahab i njegova kraljevska kuća. Dapače, njegova žena Izabela postala je još gorljivija u svome gnjevu protiv Ilije. Nasilje koje je Ilija učinio nad Baalovim svećenicima okrenulo se protiv njega. Žrtvu koju je prinio na gori Karmelu, prinio je Ilija po Božjoj zapovijedi, ali poubijati protivnike nije spadalo u Božju zapovijed. Razlog Ilijine potištenosti može se stoga opisati ovako: Poubijavši Baalove proroke Ilija nije pobijedio neprijatelje vjere, jer im nije očitovao pravo lice milosrdnoga Boga koji poziva na život, a ne smrt. Napravio je veliku pogrešku u svome, inače dobrom i Bogu vjernom, proročkom djelovanju. Uspjeh u dvoboju s Baalovim svećenicima bio je prividan. Izgleda da se nitko nije obratio, i Iliju mori proročka bol zbog ljudske tvrdokornosti.
ČITANJA: Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35
Središnje pitanje koje prožima čitavu Knjigu Izlaska jest pitanje Božje vlasti nad Izraelom. Tko je pravi vladar Izraela: Faraon ili Jahve Bog? Nakon deset egipatskih zala i prelaska preko Crvenoga mora, odgovor na to pitanje je jasan. Kralj Izraela je Bog koji je izveo narod iz egipatskog ropstva, a faraon je sa svojom vojskom potopljen u more. No, odmah nakon prelaska preko Crvenoga mora kada započinje dugotrajni put kroz pustinju pojavljuju se nova pitanja koja se također tiču Božjeg kraljevanja nad Izraelom. Narod je gladan i traži jesti. O tome govori odlomak današnjeg prvog čitanja.
Našavši se u pustinji narod mrmlja protiv Mojsija i Arona što su ih onamo doveli. No, mrmljanje protiv Mojsija i Arona zapravo je mrmljanje protiv Boga, jer poziva na slobodu i izlazak iz ropstva je Božji poziv. Stoga Bog odmah reagira. Kao što se pokazao kraljem svoga naroda pokazavši svoju moć nad faraonom, tako se sada kao kralj brine za svoj narod. U Izl 15,22-27, tekstu koji neposredno prethodi našem odlomku, Bog je već riješio problem s gorkom vodom, a sada rješava i pitanje gladi.
Presveto Trojstvo nije apstraktna istina, nije samo dogma, nego ono potresa srce. Jedina božanska bit u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti, to je Presveto Trojstvo. Nije lako shvatiti to otajstvo. Grgur Nazijanski je svojim tumačenjem Presvetog Trojstva pripravio put sv. Augustinu koji Boga imenuje Ljubavlju, stoga je Bog Trojstvo. Continue reading →
Starozavjetni patnik Job i Petrova punica imaju nešto zajedničko, ali među njima je i puno razlike. Job, čovjek koji je po svom vlastitom uvjerenju u svemu bio vjeran Bogu, iznenada je udaren teškom bolešću za koju ne nalazi nikakvo opravdanje. Ona je potpuno pomutila njegovu sliku o Bogu kojemu je Job vjerno služio i on ne vidi čime je zaslužio da ga Bog tako teško kazni. Zato on zadnjim silama zdvojno govori: «život moj samo je lahor, i oko mi neće više vidjeti sreće» (Job 7,7). On zapravo i ne očekuje ozdravljenje, čime je Job dodirnuo samo dno ljudske nemoći u patnji. Continue reading →
ČITANJA: Ez 18,25-28; Ps 25,4b-6.7b-9; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32
Prispodoba o dvojici braće koju otac šalje u vinograd neodoljivo podsjeća na završni dio Isusova govora na gori kada je rekao: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt 7,21). No u ovoj prispodobi imamo jednu dodatnu notu. Ovdje se, naime, ne radi o dvojici braće, koja su oba pozitivno odgovorila na očevu zapovijed da idu u vinograd, a onda jedan to izvršio, a drugi ne. Ovdje se radi o bratu koje je najprije rekao „neću“, a onda se predomislio i ipak otišao u vinograd, i o bratu koji je rekao „Evo me, gospodaru“, ali na kraju nije otišao raditi u vinograd.
Kada Isus govori u prispodobama, on želi svoje slušatelje potaknuti na razmišljanje. Prispodobe spadaju u vrstu mudrosne literature i tko ih pripovijeda želi da se u njegovim slušateljima započnu i odvijaju procesi koji će ih dovesti do razumijevanja poruke. Ova prispodoba ima tu mudrosnu svrhu na poseban način. Naime, upitamo li se koja je bitna razlika između dvojice braće, zapažamo da se u jednomu od njih dogodio proces koji je doveo da razumijevanja i promjene, a kod drugoga se to nije dogodilo.
Promotrimo najprije sina koji je rekao ocu „Evo me, gospodaru“, ali nije otišao u vinograd. Što se tu zapravo dogodilo? Je li izražena spremnost da se izvrši očeva zapovijed bila iskrena? Je li u trenutku kad je odgovorio ocu, ovaj njegov sin stvarno bio spreman otići u vinograd, a onda se zbog nekog nepoznatog možda čak i opravdanoga razloga dogodilo to da nije izvršio ni očevu zapovijed ni održao svoju riječ? Iz konteksta se čini da to nije bilo tako. Jednostavan tijek propvijedanja izražen u rečenici: „A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru’, i ne ode“, sugerira da između pozitivnog odgovora ocu i ne-odlaska u vinograd nije bilo nikakva unutarnjeg procesa. Čini se da se dotični sin nije predomislio, nego da je njegov odgovor ocu od početka bio lažan. U tom slučaju ovaj sin svojim se odgovorom zapravo samo htio oca riješiti, a ne izvršiti njegovu volju. Premda bismo mogli reći da ovaj sin iz strahopoštovanja nije imao hrabrosti ocu reći ne, njegov lažni odgovor ocu na kraju ispada drskiji od odgovora njegova brata koji je na početku ocu rekao „neću“
Reći ocu „neću“ nije lijepo. U patrijarhalnom društvu to je posebno nepoželjno jer se tako narušava očev autoritet. No s druge strane reći nekomu „neću“ može biti znak posebne bliskosti. Dok se njegov brat ne usuđujući se reći ocu ne pred njim zatvara, ovaj sin ocu iskreno i slobodno govori ono što osjeća i misli. Njegov odnos s ocem zapravo je kvalitetniji. On ocu može slobodno reći ne, ali se time od oca ne distancira. Naprotiv, nakon što je ocu rekao „neću“ ovaj sin oca se ne može riješiti. U njemu započinje proces u kojem postiže sve veće razumijevanje očeve zapovijedi. Pa ako u početku zbog bilo kojege razloga nije htio ići u vinograd, on pomalo shvaća da se ovdje ne radi samo o vinogradu. Radi se o njegovu odnosu s ocem. Upravo zato što nije želio raditi u vinogradu, jasno je da je u vinograd otišao upravo zbog oca.
Isusovi slušatelji – glavari svećenički i starješine narodne – brzo su shvatili koji je sin na kraju izvšio očevu volju, a Isus onda ovu prispodobu primjenjuje na njih. Oni su nominalno po statusu povezaniji s Božjim zapovijedima od bludnica i carinika. Ali u njima se ne događa unutarnji proces koji dovodi do boljega razumijevanja Božje riječi. Oni su se zatvorili mogućnosti da se predomisle i povjeruju Ivanu Krstitelju, kojega Isus ovdje spominje kao propovjednika koji je došao putem pravednosti. Tako su narodne starješine i glavari svećenički premda ‘profesionalno’ povezani s Bogom zapravo daleko od njega. Bliže su mu bludnice i carinici.
Bludnice i carinici po svom statusu mogu se opisati kao oni koji kažu ne Očevim zapovijedima. Živjeti kao bludnica ili carinik znači izravno i javno kršiti neke Božje zapovijedi. No bludnice i carinici u ovoj prispodobi nisu osobe koje to čini tvrdokorno i bez otvorenosti prema promjeni života. Oni su povjerovali Ivanu Krstitelju, a to u kontekstu ove prispodobe znači da nisu samo promijenili mišljenje nego i način života. Poput sina koji je ocu rekao „neću“, a onda ipak otišao raditi u vinograd bludnice i carinici pretekli su glavare svećenićke u starješine narodne u kraljevstvo Božje.
Poznato je da evanđelist Matej umjesto izraza kraljevstvo Božje zbog tradicionalnoga židovskoga poštovanja prema Božjem imenu radije kaže kraljevstvo nebesko. Pa ipak u ovoj prispodobi upotrebljava pojam kraljevstvo Božje, jer u prvom planu nije odnos sinova prema vinogradu, nego prema Ocu.
Sve što jest, što na bilo koji način opstoji, jest tajna, velika. Fizičari ne mogu dokučiti tajnu materije, tvari. Pa ni svjetla. Je li svjetlo zraka ili čestica? Bog je tajna, stvorenje je tajna, čovjek također. Tajna ostaje nerješiva, o-tajna. Problemi se mogu rješavati, zagonetke također, ali tajne ne. Tajni se može samo pristupiti. Nježno, s osjećajem odgovornosti. Zato uvijek kad čovjek pokušava dosegnuti Boga, svijet ili sebe, dotiče u biti jednu veliku tajnu. Continue reading →
