Iz 62,1-5
1 Kor 12,4-11
Iv 2,1-12

SVE JE SLIKA I PRETKAZIVANJE

Današnja su čitanja bliza (ili već daleka?) jeka božićnih prizora. Zapravo je cijeli božićni ciklus tako zacrtan da su slike koje nam nudi zbunjujuće i prividno neporedane. Očekivali bismo u svojoj podsvijesti Gospodinov rast i razvoj, slijed njegova života od Betlehema do javnog nastupa. Pred nama su Hram i zbivanja ondje, ‘magoi’ s Istoka s darovima, Herod, krštenje na Jordanu, Kana Galilejska. Međutim, moramo imati u zreniku da Crkvi nije stalo do Isusove biografije, do redanja pojedinih scena iz njegova života u kronološkom smislu, nego joj je stalo u što snažnijem koloritu prikazati dolazak, utjelovljenje Boga među ljudima. Potrebno je tu Tajnu produbljivati, zahvaćati dublje i dublje, tražiti Boga u velikim kao i u malim stvarima života i svemira, Boga koji se očituje u naravnim životnim datostima, u jelu i piću (u Kani imamo čak i pretkazivanje euharistijske zbiljnosti). Bog je nazočan u životnim darovima. Život je u svim svojim protegama svet, i bračni i nebračni, a svadba u Kani samo je znakovitost ponovnog ženidbenog saveza između Jahve i Izraela, njegova naroda. Ponovno se odvija hieros gamos, svete zaruke Neba i Zemlje, gdje nas obasjava svjetlo s Visine. Continue reading →

Iz 43,1-4.6-7
Dj 10,34-38
Lk 3,15-16.21-22

Krštenje Gospodinovo je jedan vidik bogojavljenja, teofanije. U Isusovu liku ponazočuje se među nama Božji miljenik, vidljivom postaje Slava Gospodnja-Kabod Jahve. Duh se na nj spušta, ne da bi ga uveo u službu, poput starozavjetnih proroka, nego da bi ga pred svim ljudima potvrdio, podario mu ‘vlast i moć’ nad svim silama. Ovdje se može navesti usporedba sa starozavjetnim prorocima. Na po­četku Isusova djelovanja nemamo nikakvu posebnu vizi­ju, nikakav specifični događaj ili doživljaj koji bi upućivao na neki posebni Božji zahvat u Isusovu životu, kao u životu starozavjetnih proroka, koji su — milom ili silom — bili istrgnuti iz uhodanosti života.  Prisjetimo se samo mnogih opiranja, rezervi, zatezanja, prigovora, odbijanja te teške službe koja je mnogima postala ‘kobna sudbina’, svrša­vajući redovito nasilno. Riječi koje se nad Isusom izgo­varaju u trenutku kad se on svrstava u povorku grješnih ljudi, koji žele primiti Ivanovo krštenje obraćenja, riječi su samo potvrde na eventualni Isusov upit za sebe, nakon što je trideset godina proveo u skrovitosti Nazareta, tko je i što te koja mu je misija u svijetu. Dolazi nebeski autentični od­govor. Makar je ona scena s dvanaestogodišnjim dječakom u Hramu bila do­voljna da i njemu i nama dadne jasni odgovor, da Isus od svog početka živi pod ‘Božjom zvijezdom’, ipak on prema Poslanici Hebrejima mora slušati, osluškivati, čeka­ti Očev nalog. Odgovor dolazi s Neba, a artikulirat će ga poslije sam Isus, zanosno pozivajući sve pod svoje okrilje, jer ‘sve mu je predao Otac njegov’ (usp. Lk 10,22). Continue reading →

Božja prisutnost među ljudima

Danja misa: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

Prije nekoliko godina imao sam priliku gledati jedan kratki film koji prepričavam po sjećanju. Možda se potkrade i pokoja pogreška, ali se nadam da će poruka biti jasna.

Radnja filma odvija se u Japanu za vrijeme i netom poslije Drugoga svjetskoga rata.
U nekom selu oženio se jedan mladić i vrlo brzo nakon vjenčanja regrutiran je u carsku vojsku. U ratu je doživio, vidio, pa i sam činio svašta: ubojstva, mučenja, silovanja, paleži, protjerivanja ljudi iz njihovih domova itd. Sve je to doživio i preživio, ali se nakon rata nije vratio kući. Budući da ga nitko nije vidio ni mrtva ni živa smatrali su ga nestalim. Continue reading →

Susret Marije i Elizabete

Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac.3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45

Prorok Mihej živio je u vrijeme judejskih kraljeva Jotama, Ahaza i Ezekije. Vladanje tih kraljeva pokriva razdoblje od 740. do 687. god. pr. Kr. To je vrijeme kada je asirski kralj Tiglat-pileser III. 732. godine sa svojom vojskom osvojio Damask, a deset godina kasnije (722.) i Samariju, prijestolnicu Sjevernog izraelskog kraljevstva. Pad Samarije bila je velika opomena za Judeju i Jeruzalem. No opasnost koja je Judeji i Jeruzalemu prijetila izvana nije bila jedina nevolja na koju upozorava prorok Mihej. U narodu je bilo lažnih proroka te sudaca i svećenika koji su primali mito, a uz štovanje jedinoga pravoga Boga sve više su se prakticirali i kanaanski poganski kultovi.
U takvu lošem ozračju prorok Mihej upozorava na sve negativnosti u društvu. Ali, njegova oštra proročka riječ isto tako naviješta bolju budućnost koja je povezana s dolaskom tajanstvenog idealnog vladara koji će donijeti mir.
Betlehem kao mjesto njegova rođenja označuje da on dolazi iz loze kralja Davida čiji je otac bio Betlehemac Jišaj. Međutim, njegovo podrijetlo starije je od čitave Davidove loze. On potječe od vječnosti, a žena koja ga treba roditi, također je prikazana kao osoba unaprijed određena za tu ulogu.
Bibličari pokušavaju odgonetnuti na koju se povijesnu osobu odnosi ovo proroštvo. Mnogi misle da se odnosi na dobrog kralja Ezekiju koji je živio i vladao pošteno. Možemo reći da se ovo proroštvo u kralju Ezekiji djelomično i ispunilo. Međutim, kad je Ezekiju naslijedio njegov sin Manaše koji je bio prava suprotnost svom dobrom ocu postalo je jasno da proroštvo proroka Miheja još treba čekati svoje konačno ispunjenje.
To se događa u Novom zavjetu kada evanđelist Matej (2,6) u Isusovu rođenju u Betlehemu od Djevice Marije vidi puno i konačno ispunjenje proroka Miheja koji je navijestio dolazak istinskog vladara čitavog svijeta koji se brine za spasenje svoga naroda.
*** Continue reading →

Učitelju, što nam je činiti?

Sef 3,14-18a; Iz 12,2-4bcd.5-6; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18

Tri puta postavljeno pitanje „Što nam je činiti?“ i Ivanovi odgovori na to pitanje posebnost je Lukina opisa djelovanja Ivana Krstitelja.

Prvi put to pitanje Ivanu postavlja mnoštvo. Pojam mnoštvo u ovom slučaju odnosi se na obični narod koji se, za razliku od svojih civilnih i religijskih vođa pokazao otvorenim prema Ivanovu, a kasnije i Isusovu propovijedanju. Tako u Lk 7,29-30 čitamo “Sav narod koji ga je slušao, pa i carinici, uvidješe pravednost Božju: pokrstiše se Ivanovim krstom. Naprotiv, farizeji i zakonoznanci ometoše što je Bog s njima naumio jer ne htjedoše da ih Ivan krsti.“ Continue reading →

Poziv na aktivnu promjenu života

Bar 5,1-9; Ps 126,1-6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6

Knjiga proroka Baruha djelo je nepoznata autora, a pripisana je poznatoj osobi, suradniku proroka Jeremije koji je živio i djelovao u vrijeme razorenja Jeruzalema i početka babilonskog sužanjstva. Raspon mogućeg nastanka Baruhove knjige jest od 300. god. pr. Kr. pa čak sve do 70. god. poslije Krista. No događaji o kojima se govori smještaju se u kontekst babilonskog sužanjstva, najsnažnijeg iskustva koje je poslije izlaska iz Egipta obilježilo povijest Izraela i odrazilo se na njegovu budućnost. Tako su događaji vezani uz babilonsko sužanjstvo i oslobođenje iz sužanjstva postali paradigma za mnoge događaje u kasnijoj povijesti Izraela. U tome smislu i pisac Knjige proroka Baruha događaje o kojima piše smješta u prošlost, ali za to da bi iz toga izvukao pouku za vrijeme u kojemu živi. Continue reading →

Post 3,9-15.20; Ps 98,1-4; Ef 1,3-6.11-12; Lk 1,26-38

Dok se pripremamo za slavlje Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, u nama se javljaju pitanja: Kako je moguće da jedan čovjek može biti začet bez grijeha od grješnih roditelja? Kako je moguće da je Marija ostala sačuvana od grijeha susrećući se s grešnim ljudima? Nadalje, što nama, koji nismo začeti bez grijeha, ta svetkovina poručuje? U čemu nam može pomoći?

Takva pitanja su opravdana, ali je važno da ih postavljamo osluškujući vjeru da Bogu ništa nije nemoguće, jer bismo inače samo tapkali u mjestu. Tom otajstvu, u čije dubine naš razum može prodrijeti tek donekle, približimo se s druge strane – meditirajući nad riječima «milosti puna» koje je anđeo uputio Mariji. Jer u Mariji nije bio samo nedostatak (bez grijeha) nego ispunjenost – Bogom. Stanje bez grijeha omogućavalo joj je da dopusti Bogu kako bi je potpuno ispunio svojom milošću. Continue reading →

Bdijte i molite

Jr 33,14-16; Ps 25,4bc-5.8-10.14; 1Sol 3,12 – 4,2; Lk 21,25-28.34-36

Na prvu nedjelju došašća nastavljamo u crkvi slušati biblijske odlomke koji govore o drugom Kristovu dolasku. U prvom čitanju iz proroka Jeremije govori se o Davidovu izdanku koji će uspostaviti konačnu pravdu. Kao kršćani možemo taj tekst čitati već i u odnosu na Kristov prvi dolazak, to jest njegovo utjelovljenje i čitav njegov zemaljski život u kojem je propovijedao blizinu Kraljevstva Božjega. No konačna pravda nastupa s njegovim drugim dolaskom kada će kako to kaže evanđelist Luka doći na oblacima nebeskim, a mi se trebamo truditi da mognemo uzdignute glave stati pred njega. Continue reading →