Bdijte i molite
Jr 33,14-16; Ps 25,4bc-5.8-10.14; 1Sol 3,12 – 4,2; Lk 21,25-28.34-36
Na prvu nedjelju došašća nastavljamo u crkvi slušati biblijske odlomke koji govore o drugom Kristovu dolasku. U prvom čitanju iz proroka Jeremije govori se o Davidovu izdanku koji će uspostaviti konačnu pravdu. Kao kršćani možemo taj tekst čitati već i u odnosu na Kristov prvi dolazak, to jest njegovo utjelovljenje i čitav njegov zemaljski život u kojem je propovijedao blizinu Kraljevstva Božjega. No konačna pravda nastupa s njegovim drugim dolaskom kada će kako to kaže evanđelist Luka doći na oblacima nebeskim, a mi se trebamo truditi da mognemo uzdignute glave stati pred njega.
Kako ćemo to postići objašnjeno je već u otpjevnom psalmu (Ps 25) gdje molimo Gospodina da nam pokaže svoje putove. Naime, glavna tema ovoga psalma su putovi Božji koji vode prema istini i ljubavi. Psalmist okružen neprijateljskim ambijentom moli za spoznaju pravoga puta koji se otkriva poniznima i malenima. Treba primijetiti da tu nije riječ o spoznaji koja bi se postigla nekim iznenadnim i nadnaravnim prosvjetljenjem, nego o spoznaji koja se stječe učenjem. Do spoznaje Božjih putova, to jest njegove volje, dolazi se učenjem i vršenjem njegovih zapovijedi koje su nam objavljene u Svetome pismu.
U drugom čitanju iz Prve poslanice Solunjanima apostol Pavao predstavlja drugi Kristov dolazak kao uporišnu točku za mjerilo ispravnog života. U obliku molitve Pavao potiče Solunjane na međusobnu ljubav i unutar zajednice i u odnosu prema vani, to jest prema svim ljudima. Kao primjer takve ljubavi navodi svoju ljubav prema njima, Solunjanima, koje je poučio i dao im zapovijedi po kojima trebaju živjeti da bi ugodili Bogu. O čemu se radi Pavao je naveo prethodno u 2,1-13 gdje govori o svome propovijedanju evanđelja koje nije bilo samo prenošenje informacija, nego predanje samoga sebe iz ljubavi. Ta njegova ljubav živi je primjer suobličenosti Kristu na koju, bez lažne skromnosti, Pavao potiče Solunjane kako bi se o Kristovu dolasku pridružili procesiji svetih. Izraz „o Dolasku Gospodina našega Isusa Krista i svih svetih njegovi s njime“ treba, naime čitati u svjetlu Pavlova tumačenja uskrsnuća mrtvih u 5,13-18 gdje kaže kako „mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli.“ (5,15). Proces uključenja u zajedništvo s Kristom o njegovu dolasku na neki način poštuje kronološku razliku i slijed ljudskih naraštaja. Ali kriterij toga uključenja nije kronos, vrijeme koje nepovratno prolazi, nego dobro iskorišteni kairos, vrijeme ispunjeno življenjem prema evanđelju. Kao i sam Krist, tako i njegov apostol Pavao podsjeća nas da vrijeme ne trebamo mjeriti, nego ga trebamo ispuniti.
Konačno, evanđelje današnje nedjelje sastoji se od dva odlomka Isusove eshatološke besjede prema Evanđelju po Luki (21,25-28. 34-36) koju smo već slušali kroz protekli tjedan.
U prvom odlomku opisuju se kozmički znakovi koji će prethoditi svršetku svijeta i Dolasku Sina Čovječjega. Ti znakovi obilježeni su efektom straha i tjeskobe koju će izazivati kod ljudi. Poslije tih znakova dolazi Sin Čovječji koji je iznad svih sila. Stoga je zaključak ovoga odlomka, unatoč strahoti znakova koji će se događati, veoma optimističan. U tom smislu evanđelist Luka u Isusovoj eshatološkoj besjedi bilježi jedan detalj koji ne nalazimo kod ostalih sinoptika. Naime, Isus svoje učenike poziva da u svim tim događajima budu uzdignute glave. Za razliku oni koji će izdisati od onoga što prijeti svijetu, Isusovi učenici i u strahotama ovoga svijeta svoj pogled usmjeruju prema Onomu koji dolazi s velikom moći i slavom.
U drugom odlomku Isus donosi konkretne opomene s obzirom na stvari kojih se učenici trebaju čuvati. To su s jedne strane proždrljivost i pijanstvo, a s druge strane životne brige. I jedno i drugo može čovjeku prouzrokovati zaborav Boga i zamračiti pogled prema budućem dolasku Sinu Čovječjeg. Stoga učenici trebaju bdjeti i moliti. To povezivanje budnosti s molitvom opet je Lukina specifičnost koja određuje narav i kvalitetu same budnosti. Naime, nakon opomena o proždrljivosti i pijanstvu, budnost o kojoj se odmah zatim govori jasno se odnosi na disciplinu i kontrolu nad tjelesnim nagonima. Budući da se takva budnost može ostvarivati i iz nereligioznih pobuda, Lukino povezivanje budnosti s molitvom ističe da se radi o stavu neprestane okrenutosti Bogu. Bdjeti i moliti znači biti u stalnoj pripravnosti za izravan susret sa Sinom Čovječjim. Oni koji imaju takav stav prema drugom Kristovu dolasku bit će sačuvani od svih nevolja i tjeskoba koje će zadesiti one koji u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama nemaju vremena posvetiti se budnosti i molitvi.
Fra Domagoj Runje
prenijeto s: http://www.mir.hr/