TREĆA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B

ČITANJA: Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25

O važnosti Deset zapovijedi u Svetom pismu svjedoči i sama činjenica da se one u gotovo istovjetnom obliku navode na dva mjesta u Petoknjižju. Prvi put deset zapovijedi nabrojeno je u knjizi Izlaska (20,1-17), a drugi put u knjizi Ponovljenog zakona (5,6-21). U knjizi Izlaska deset zapovijedi ‘događa se’ tri mjeseca nakon Izlaska iz Egipta. Izraelci dolaze do Sinaja. Mojsije se penje na brdo i Bog mu daje Zakon u kojem je sadržano sve što je njegovu narodu potrebno za život. Međutim, u mnoštvu različitih propisa koji se tiču svakodnevnog osobnog, obiteljskog, vjerskog i društvenog života, deset zapovijedi ima posebno mjesto. To je izraženo dvjema činjenicama. Prvo, deset zapovijedi stoji na samom početku Sinajskog zakona, te su svi daljnji propisi zapravo samo njihova detaljnija razrada. I drugo, dok ostale propise Bog govori Mojsiju koji ih onda prenosi narodu, deset zapovijedi Bog je izrekao tako da ih čitav narod čuje (usp. Izl 19,9).

U Ponovljenom zakonu, posljednjoj knjizi Petoknjižja koja se ‘događa’ četrdeset godina nakon izlaska iz Egipta, kontekst u kojme se donosi deset zapovijedi bitno je različit.

Izraelci se nalaze neposredno pred ulaskom u obećanu zemlju i Mojsije, koji će umrijeti prije prelaska Jordana, izgovara četiri velika govora u kojima podsjeća narod na Zakon koji im je Bog dao na Sinaju . Tako, u svom prvom govoru Mojsije ponovno navodi deset zapovijedi, i u uvodu kaže:

“Čuj, Izraele, naredbe i zapovijedi što ih danas izričem u tvoje uši! Naučite ih, držite i vršite. Jahve, Bog naš, sklopio je s nama Savez na Horebu. Nije Jahve sklopio taj Savez s našim očevima, nego baš s nama svima koji smo danas ovdje živi. Licem je u lice Jahve govorio s vama na brdu isred ognja.“ (Pnz 5,1-4)

No, jasno je da u trenutku kada izgovara rečenicu „Nije Jahve sklopio taj Savez s našim očevima, nego baš s nama svima koji smo danas ovdje živi“ Mojsije ima pred sobom ljude od kojih je velika većina rođena u pustinju, to jest tek poslije objave na Sinaju, dok će sav narod koji je izišao iz Egipta, uključujući i Mojsija, pomrijeti prije ulaska u Obećanu zemlju.

Ljudi koji će ući u Obećanu zemlju, nisu, dakle, bilo doslovno prisutni u trenutku kad je Bog govorio narodu na Sinaju, i upravo zato Mojsije ističe kao se Božje zapovijedi ne odnose samo na onaj prošli naraštaj, od prije četrdeset godina nego „na sve nas danas“. Taj „danas“ ima neprolaznu vrijednost i tiče se svakoga čovjeka u njegovu vremenu, te deset Božjih zapovijedi i nama danas daje temeljna usmjerenja za skladan i sretan život na zemlji.

U Evanđelju po Ivanu izgon trgovaca iz hrama stoji na početku Isusova javnoga djelovanja. Isus nastupa kao prorok čije riječi i geste trebaju potresti njegove sugovornike i potaknuti ih na pozitivnu promjenu. Istjerivanjem trgovaca iz hrama Isus želi obnoviti autentični duh vjere, i poručiti kako hram nije ničija poslovnica, nego mjesto susreta s Bogom – Očeva kuća. Na tu Isusovu gestu nalazimo dvije reakcije. Prva je sa strane njegovih učenika koji su se prisjetili riječi Psalma 69,10: „Izjeda me revnost za Dom tvoj“, te tako za Isusov čin nalaze opravdanje u riječima Pisma. Druga reakcija dolazi sa strane onih Židova koji za opravdanje Isusove geste traže znak, a traženje znaka tipičan je za one koji nemaju vjere. Isus ih ovdje tako reći stavlja na još veću kušnju tražeći od njih da povjeruju nešto što je u ljudskim očima nemoguće: „Razvalite ovaj hram, i ja ću ga u ti dana podići.“ (r. 19).

Na tu se rečenicu opet nastavljaju dvije reakcije. Sada su na redu najprije Židovi koji izražavaju svoju nevjericu u takvu mogućnost i time se pokazuju nesposobnima shvatiti pravi smisao Isusovih riječi. Potom Ivan govori o reakciji Isusovih učenika, ali na neobičan način. Zapravo uopće ne kaže kako su učenici reagirali u trenutku kad su čuli navedene Isusove riječi, nego je njihova reakcija premještena u budućnost. Naime, tek nakon Isusova uskrsnuća, njegovi učenici su se prisjetili da je on govorio u hramu svoga tijela.

Tako je evanđelist Ivan već u opisu Isusova prvog boravka u Jeruzalemu za vrijeme pashe događaj uskrsnuća, postavio kao interpretativni ključ ili svjetlo u kojem treba razumijevati svaku njegovu riječ i gestu.  A Isusove riječi i djela nisu ni bez moralne poruke. Njegove istjerivanje trgovaca iz hrama, koji je slika njegova tijela, poziv je svakom kršćaninu da istjera trgovce iz hrama svoga vlastitog tijela, tako da ono doista bude hram Božji (usp. 1 Kor 2,16-17)

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr

Druga korizmena nedjelja

Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10

                Tekst se doima poput savršene ikone. Bitno se razlikuje od svih drugih tekstova u evanđeljima u kojima se prikazuje Isusov lik. Ovdje, u samom središtu evanđelja (kod sve trojice sinoptika) očituje se Bog u Isusu kao nekoć Mojsiju na Sinaju u pustinji. Protulik onomu događaju. Savršena sličnost. Brdo Objave, Sinaj, silazak u tutnju gromova i trešnji brda.

                Ovdje toga nema, ali se pojavljuje Mojsije s Ilijom. Ovdje, u samoći brda događa se objava na dohvat ruke. More ili bezdan svjetla, uronjenost u tajanstvenost, od koje se čovjek jezi, prestaje bilo kakva vremenska dijakroničnost. Sve se stapa u istodobnost, povijest, sadašnjost, sutrašnjost. Nestaje vremena, nastupa vječno „sada“, Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju. Susret Boga i čovjeka kakav je moguće samo zamisliti. Trenutak krajnje blizine Boga i ovoga svijeta u Isusovoj osobi. Dodiruju se dvije zbiljnosti, nebeska i zemaljska u Isusovoj osobi. Sve nadmašuje bilo koji oblik ekstaze. Točka kad je Božji glas jasan i zamjetljiv, trenutak u kome se sve stapa u Božju blizinu i nazočnost.

                Brdo blaženstava i Brdo preobraženja: Dva brda u kojima nastupa ista osoba. Isus. Jednako zahtjevan u Govoru na gori kao i ovdje. Nastupa kao završni i konačni objavitelj, donositelj Objave od samog Boga. Očituje se kao Sin Božji. Učenici reagiraju sa strahom i nerazumijevanjem. A glas iz oblaka veli jasno, koga ubuduće treba slušati, tko ima riječi života. Nitko drugi osim Isusa. U sebi on stapa Proroka koji ima doći, novoga Mojsija, i Iliju koji se ima pojaviti. Ovdje se kao u zrcalu i žarištu (fokusu) stapa cjelokupna objava. Odsada vrijedi samo On, Isus. U njemu se užarištuje cjelokupna Objava, sva povijest.

                Isus u svojoj osobi prihvaća ulogu obojice, i Mojsija i Ilije. Započeo je to djelo na Jordanu, nastavio kroz kušnju u pustinji, u galilejskom proljeću, da bi ga dovršio u Jeruzalemu, na Golgoti. Da bi Mojsije izveo svoje djelo, potreban je razgovor s Jahvom, licem u lice. Isto je bilo potrebno i Iliji. Snažno iskustvo Jahvine nazočnosti u njegovu životu i djelu. Isusu se isto zbiva na Taboru.

                Da bi mogao podnijeti Golgotu, potreban je Tabor. Da bi izdržao dubinu krize u Getsemaniju, potrebna je visina Tabora. Sad je posve siguran da Nebo stoji iza njega. I da predstoji odlučna bitka i pobjeda. Uronjen u svjetlo, žareći svjetlo, progutat će Tamu ovog svijeta. Svatko od nas treba upravo ovakvih trenutaka da bi mogao izdržati svoj život. Od ovakvih se trenutaka živi, za ove se trenutke isplati živjeti. Boga je moguće iskusiti. Potrebno se samo upustiti u tu pustolovinu traženja. Uz Isusovu ruku vodilju.

                Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj! Božja objava prelijeva se ne u katastrofu, prijetnju, ne u potres kao na Sinaju, već se slijeva u savršenu ljubav. Nema ječanja sinajske trublje, nema strašnog ni prijetećeg Boga, nema tvrdoće ni oporosti starozavjetnih proroka, već se sve stapa u savršeni izričaj: Isus je ljubljeni Sin Božji. Njega treba slušati i slijediti!

                Učenici su prestrašeni, čak ih prožima jeza, ali se njihov grč i tjeskoba gube pred ovim izričajem. Središnji izričaj cjelokupnog Evanđelja: Bog je ljubav. Čovjek je ljubljen i prihvaćen u Isusu Kristu. Starozavjetna se sinajska objava ne dokida, već dopunja. Uvijek se Bog očituje kao onaj koji traži, koji ljubi, koji svoje ne zaboravlja niti odbacuje. To nadmašuje sve poznato i sve pojmljivo. Brdo i svjetlo, oblak i sunce, preobraženje i nebeski glas: to su jasni i nadmoćni znaci i odražaji (refleksi) evanđeoske poruke.

                Stari Sinaj i Stari zavjet. Novo brdo – Tabor, Novi zavjet. U Isusu Kristu. Za Posljednje večere reći će Isus da se taj Savez sklapa u njegovoj krvi, ali da vino predočava taj novi Savez koji on sklapa s nama svima. Silaskom s Brda preobraženja započinje Isusova muka, njegov hod i uspon prema Golgoti. Put u Jeruzalem kao put u sigurnu i neminovnu smrt.

                Čudesnim preobraženjem unaprijed se stavlja izvan snage svaki strah i jeza pred smrću. Isus mora umrijeti, ali prethodno doživljava jedinstvo s Ocem. Stari san o preobrazbi bez smrti doživljava se ovdje u Isusovoj osobi. Prvi Savez i Novi Savez. Bog se odvažuje na savršenu ljubav prema nama, i ono čovjekovo bit ćete kao Bog doživljava ovdje svoje ispunjenje. Nije to više san, već je to smisao i cilj svake preobrazbe.

                A Bog, temelj, smisao i cilj svega postojećega, jest u biti savršena ljubav. Svaka promjena i preobrazba je zapravo samo prozračnost, transparentnost za tu ljubav. Ono u čemu su Adam i Eva promašili i pogriješili, postaje zbiljom u Isusu. Stoga je nemoguće Isusovu osobu dijeliti od njegove božanske naravi. On ostaje jedinstvo dviju naravi u jednoj osobi, ma koliko se trudili tumačitelji ili teolozi dokazati suprotno ili demontirati tu jedinstvenu i jedincatu pojavu.

Fra Tomislav Pervan

Međugorje

Prva korizmena nedjelja

Post 9,8-15; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

                Korizma, pokorničko vrijeme uvijek je vrijeme temeljita raščišćavanja terena u vlastitom srcu i duši, vrijeme razračunavanja sa silama zla, tim parazitima i nametnicima koji poput imele odnosno bršljana sišu naše životne sokove, oduzimaju nam imunitet te nas umrtvljuju. U svome glasovitom romanu “Istočno od Raja” američki pisac John Steinbeck spominje zlo koje postoji u svakome od nas. To je zlo poput kužne močvare koja je u nama, koja je tu kao istočni grijeh našeg postojanja. Ako ne postoji volja da se močvara isuši, ako se neprestance ne ulaže truda da se održavaju ustave i nasipi te močvare, ona se prelije preko rubova i zalije nas, zapljusne svojim smradnim i kužnim dahom. Koliko to zlo može u ljudima nabujati, koliko mogu biti duboke njegove mutne vode, nismo ni slutili dok nismo svi zapljusnuti Domovinskim obrambenim ratom koji je bjelodano pokazao koliko zla nosi čovjek u sebi i s čime je sve u sebi suočen. I danas, nakon četvrt stoljeća, nosimo njegove posljedice.

                Zlo je trajno iskušenje naše ljudskosti, naše slobode. Ono to bijaše od početka, od postanka, od onih slika iz Raja. Svaki je rat trijumf zla nad dobrom, on je poništenje slobode i ljudskosti, a napose je u našem minulom ratu ljudskost posve zgažena i uništena. Onaj rat, najprije u Hrvatskoj a potom u Bosni i Hercegovini, očitovao je jasno odsutnost svake samilosti, sućuti, čovječnosti, dobročinstva. U mnogima je močvara preplavila razum i srce, smradni zadah smrti širio se iz pojedinaca. Čovjek se do te mjere srozao moralno da nema više nikakva obzira ni prema kome ni prema čemu.

                Tko živi moralno i etično, on se osjeća odgovornim za svoj život i život bližnjih. Toga u sukobima i ratovima, velikim, ali i malim, nema. Nestanak morala, gubitak etičnosti ima za posljedicu da se čovjek i pojedinac pretvara u klan i lišava svake moguće odgovornosti, ne samo za sebe već i za pripadnike vlastitog klana ili nacije. Gdje nestaje osjećaja grijeha, zla, krivnje, nema ni grižnje savjesti ni kajanja. Kad nestane toga, nestaje i čovjeka. Ne vidi se više susjed. U susjeda se ubuduće upire ne više prstom nego puščanom cijevi. A prst je već na otponcu, okidaču… Nije tek navlas rekao veliki i umni Dostojevski: “Ako je Bog mrtav, sve je dopušteno”. Za mnoge je Bog davno već umro. Pedeset godina ubijali su komunisti Boga u ljudskim dušama pa su stvorili moralne bogalje i ostavili pustoš u dušama nakon sebe.

                Između dva velika rata rekao je kršćanski egzistencijalist Nikolaj Berdjajev, suočen sa zlom u svijetu: “U predosjećaju noći treba se duhovno naoružati za borbu sa zlom, izoštriti sposobnost njegova razlikovanja, izgrađivati plemenito viteštvo.” Još uvijek te plemenitosti nema. Na pozornici su mrzitelji, huškači, koji putem medija truju zrak koji udišemo.

                Korizma je vrijeme raščišćavanje terena u vlastitom srcu i duši. Upravo kao što to čine u proljeće ratari sa svojim njivama. Čiste ih i pale korov te spremaju teren za novu sjetvu. Duh tjera Isusa u pustinju nakon krštenja na Jordanu, kad je iskusio snagu Duha Svetoga i čuo Očev glas kako je ljubljeno Božje Dijete, Sin. Započinje svoje djelovanje Isus onako kako će ga i dovršiti: u osamljenosti, bez svjedoka i suputnika. Četrdeset je dana sam samcat, društvo su mu divlje životinje. Izložen je svim mogućim silama zla i napasnika. Tekst nam jasno kaže kako je otišao u pustinju da bude ondje od đavla kušan (Mt 4,1). Naime, nije ga odveo Duh u pustinju da moli.                  Molio je Isus u svakoj prigodi, uvijek. Molitvom je nadvladao napasnika. Molitva i kontemplacija nisu tema pustinje za Isusa. Isus se uspinje na Tabor da ondje moli (Lk 9,28) i ondje je sa sobom uzeo trojicu učenika kao i kasnije u Getsemaniju: u odlučnim trenucima molitve Isus nije htio biti sam, trebao je svjedoka.

                “Isus je bio s divljim zvjerima” naglašava Marko značenje Isusova boravka u pustinji, imajući pred očima Adama u Edenu prije pada. Adam čeka da Gospodin rekne kako nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18 sl.). Dokle god čovjek nema mogućnosti da bude s drugima, da izraste u suživotu s drugima, nije pravi čovjek. Ako proigra šansu da postane zbiljski čovjek, zna se izroditi u nečovjeka. Izolacija je velika kušnja koja može dovesti do nečovječna ponašanja.

                Stoga se Isus upušta u situacije osamljenih, napuštenih, siromašnih, odbačenih da bi njihovu situaciju proživio, otkupio je na križu i prinio Ocu. Hoće da svatko iskusi kako ga Otac ljubi, kako je prihvaćen. Zato živi kao siromah među siromasima, odbačenik među odbačenicima gubavac među gubavcima, svim svojim bićem. Stoga je pustinja ishodište njegova poslanja. Ona je znakovita.

                Želi se naime Isus solidarizirati i poistovjetiti u svome životu, ljubavlju koja ni pred čim ne preza, s najsiromašnijima i najostavljenijima, s migrantima i progonjenima, zatočenima i razapetima, sa svima koji žive u pustinji ovog svijeta i svoga života, sa svima koji su gladni i žedni, goli i bosi, bolesni i u karanteni, koji su ostavljeni i na umoru. Puninu svoga Božjeg sinovstva zamjenjuje prazninom svih koje su ljudi ostavili, koji niti ljube niti mogu biti ljubljeni. On, živa Božja objava, ne ostavlja nikoga po strani. Trpi što oni trpe, podnosi što oni podnose, osjeća što oni osjećaju, patnik među patnicima, siromah među siromasima. Solidarizira se sa svima da bi svima postao uzorom u svome patničkom posluhu.

                Na Golgoti će ispustiti Duha da bi za sva vremena postao sličan, postao jednak sa siromasima i patnicima u snazi Duha Svetoga. Odsada će svaki Lazar, bijednik i siromah u čirevima, biti Isus Krist, a za bogataše ovoga svijeta bit će razlikovni znak i test, prepoznaju li u siromahu i bijedniku samog Isusa Krista.

                Kako svršava Isusov boravak u pustinji? Isus osjeća glad i žeđ. Dolazi napasnik i pojačava želju, daje svoje ponude. Sve će svršiti u onoj golgotskoj: “Ako si Sin Božji, pomozi i sebi i nama” (Lk 23,39). Što će to reći? Treba ostaviti, tako misli Napasnik, položaj siromašnoga, prezrenoga, bijednoga, zaputiti se u tabor moćnika, bogataša. Izdati svoje poslanje i prihvatiti ponudu karijere, vlasti, moći i časti. Izdati sebe i Boga. Time bi izdao križ i patnju, time ne bi mogao postati ono što zapravo jest, najsiromašniji među siromasima, najostavljeniji među ostavljenim. Prestao bi biti vjerodostojan, i za nj nitko ne bi više znao niti bi pitao.

                Međutim, smjelim i odlučnim riječima Isus je otklonio svaku mogućnost vlastite izdaje i izdaje svoga poslanja. Time je ostavio svima primjer kako se čovjek suočava s Napasnikom i kako ga pobjeđuje u bitnim, odlučnim trenutcima vlastitog života. Napasnik poznaje odlično čovjekovu narav, što se u njoj zbiva, kad se stvorenje suoči s ekstremnim izazovima vlastite stvorenosti. Poznate su nam slike iz koncentracijskih logora gdje se ljudi u krajnjoj nevolji distanciraju od supatnika samo s jednim ciljem, spasiti vlastiti goli život. Krajnja nevolja stvara od čovjeka životinju, prestaju ljudski obziri i norme. U svemu okrenut leđima subratu u nevolji.

                Ni jednom gestom Isus ne želi biti iznad braće ljudi. Ne želi biti ni njihov dobrotvor. A obično se bogataši koji su svoje bogatstvo stekli na račun siromašnih razmeću novcem i darovima kad se upriličuje kakva dobrotvorna akcija, čineći to vjerojatno iz vlastite nečiste savjesti: Prozreo je to i sam Isus kad je davao naputke apostolima u dvorani Posljednje večere govoreći im kako se veličine ovoga svijeta vole zvati dobrotvorima, humanistima (usp. Lk 22,23).

                Ne želi Isus biti ni zabavljač čineći čudesa (nije to nikakav hokus-pokus), niti gospodariti nad njima. Hoće samo jedno: biti u svemu i uvijek sa svakim samo brat. Da se upustio u napasnikovu igru i ponude, ne bi bio sposoban sagledati ljudsku bijedu u njezinoj izvornosti na vlastitom tijelu, ne bi mogao preobraziti ljudsko bijedno tijelo u proslavljeno, ne bi navijestio svijetu novo doba ljubavi i čovjekoljublja. Nema više ni za nas nemogućih situacija u koje nije unio svoju dušu i biće Gospodin Isus.

                Kušnja s kojom se suočio Isus u pustinji svakodnevna je čovjekova kušnja. Tu je kušnju dramatično oslikao engleski pisac, filozof i obraćenik C. S. Lewis riječima: “Daj mi svoju dušu, a zauzvrat ćeš dobiti silnu moć. Međutim, jesmo li jednom prodali svoju dušu za moć, ni ta moć koju smo dobili u zamjenu za to, neće više biti naša. Postat ćemo obični instrumenti u rukama onoga tko nam tu moć podaruje.”

                Čovjek postaje gradivom ili sirovinom za neke nove planove, projekte, nečovječna djela i prakse. Tko jednom proda svoju dušu poput Fausta Mefistu, taj će namjesto mudrosti, moći i ugleda, postati rob nagona, rob svoga gospodara, bez ikakva utjecaja na daljnji tijek stvari. I tako se prepustiti nesretnom usudu namjesto Bogu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Šesta nedjelja kroz godinu B

Lev 13,1-2.45-46;

1 Kor 10,31-11,1;

Mk 1,40-45

               Matej smješta ovu zgodu s gubavcem odmah nakon što je Isus dovršio svoj Govor na gori. Možemo samo predočiti toga bijednika kome je zakon zabranjivao pojaviti se u društvu. Morao je biti na udaljenosti od drugih, skupina ili pojedinaca, jedan dobačaj kamena, a ako bi se slučajno približavao kojem naseljenom mjestu, morao je biti u dronjcima, raščupanih kosa i brade, nositi čegrtaljke i izvikivati da bi svatko čuo: “Nečist, nečist”. Nije li to činio, mogao je biti na mjestu kamenovan. Shvatimo stoga ovu scenu u svoj njezinoj dramatičnosti i napetosti. Čovjek stavlja sve na jednu jedinu kartu, a ta se zove: Isus.

               Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe. Vidi sklupčanu bijedu koja samo jedno ponavlja: “Gospodine, ako hoćeš, a tebi je to moguće, možeš me očistiti. Vidim izdaleka da govoriš Božje riječi. Nitko kao ti ne bi mogao ako Bog nije s njime izgovarati takve riječi, davati takve naputke. Sad je u tvojoj ruci sve moje. Ljudi će me kamenovati jer sam prekoračio zakon i propise. Stoga mi se smiluj”.

               Isus kratko odgovara: “Hoću. Budi čist!” Služi se riječima nevoljnika. Ono što bijednik točno očekuje, to mu se i događa. Isus ide i dalje. Čak se dotiče bijednika pružajući u smjeru njega svoju ruku. Prema Zakonu odsada je i Isus nečist jer je dotaknuo nečista čovjeka. Naime, sve dok ne dobije potvrdu od svećenika kako je čist, dotle ostaje nečist za židovsku zajednicu, ne smije sudjelovati u hramskom bogoštovlju niti se smije integrirati u društvo.

               Da pak Isusu nije stalo do takvih propisa, vidimo jednako iz druge scene kad ga rimski stotnik moli da mu izliječi momka. “Kao nežidov nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, makar je tvoja nakana da se zaputiš. Ne želim da kršiš propise svojeg Zakona”. Vjerojatno je očekivao da će mu Isus reći kako bi bilo poželjno da iznese momka na put kao što to čine i drugi, da ga se dotakne te da ozdravi. Međutim, Isus mu veli: “Doći ću i izliječiti ga”. Isus se divi vjeri tog čovjeka i hvali ga pred svim slušateljstvom.

               Da Isusu nije stalo što će mu reći slušateljstvo vidi se i na primjeru jednog Zakeja. Također izopćenik iz židovske zajednice zbog svog lihvarenja i kolaboracije s okupacijskom silom. Možda se pokušava riješiti svih tih nevoljnih spona koje ga vežu uz novac, ali to više nije moguće. Poput ovisnika o drogi ili alkoholu, i on je ovisan o svome novcu i poslu. Traži spas pod svaku cijenu. Traži odnos s osobom koja će ga razumjeti, shvatiti, izvući iz gliba i izopćenosti. Dolaskom Isusovim u njegovu kuću sve se naglavačke mijenja. Svladan je ljubavlju i dobrotom te ustaje onako velikodušno za stolom i rasipno dijeli na sve četiri strane…

               Što možemo zaključiti iz tih Isusovih postupaka? Do čega je Isusu stalo? Jednom riječju: Do čovjeka! Čovjek je biće koje ne može živjeti izvan zajednice, bez odnosa s ljudima, s bližnjima. Kategorija relacije, veze, odnosa bitna je u Isusovu poimanju čovjekova zdravlja. Isus se do kraja okreće čovjeku, pruža mu ruku, ali mu je prethodno pružio svoje srce i biće, svoju ljubav. Ta ljubav liječi i podiže, ozdravlja odnose i veze.

               Zamislimo samo što bi se dogodilo da se Isus nije ponizio, dodirnuo onog bijednog gubavca, da nije odgovorio stotniku, da nije svratio Zakeju. Po židovskom Zakonu sasvim normalan postupak i stav prezira prema takvim tipovima. Međutim, u dušama tih ljudi dalje bi se srušio svijet, bili bi prikraćeni za bitno, ostali bi u svojoj propasti i grijehu, u svojoj smrti i izolaciji. Isključeni od spasenja i milosti, sve bi otišlo uzalud. Isus svojim postupkom stvara nove odnose, novi Savez, u svojoj osobi i krvi.

               U čemu se to sastoji? Bog nas naime ne otpisuje, već upisuje u nas i naša srca nove riječi, neizbrisivi pečat Isusa Krista. Ono što je na Golgoti dovršeno samo je zadnji dokaz do koje mjere Bog misli s čovjekom ozbiljno i kako mu nitko nije nebitan. Svatko nosi na sebi njegov biljeg i ljubav. Stoga će Isus reći svojim učenicima: “Liječite bolesne i navješćujte, tj. dajte im živo iskustvo kako je kraljevstvo Božje među vama, kako je već započelo i ubire svoje plodove”. To će reći, svatko tko se s vama susretne, mora iskusiti na sebi kako spadaju lanci i okovi staroga, kako se novo rađa, kako je sloboda koju Isus donosi divni Božji dar. Nitko nije niti smije biti više ovisnik o silama zla i tame, već svatko treba da se ponovno uključi u krvotok Božje ljubavi. Spoznati svoje ljudsko dostojanstvo i živjeti ga u novini života. Pokazati mu ljudsko lice, čovjekoljublje, u svemu što činimo.

               Većina je ljudi zauzeta osnovnim brigama za život i preživljavanje. Što jesti, što piti, u što se odjenuti, tko će nam ublažiti boli, skinuti nevolju ove pandemije i izolacije s naših leđa i sudbina? Sve su to legitimna prava koja današnji čovjek stavlja pred vjernika koji kuša živjeti Evanđelje. Nemoguće je riješiti probleme novcem, karitativnom pomoći, materijalnim zbrinjavanjem. Potrebno je uložiti srce i svoje biće, prihvatiti čovjeka, izvući ga iz izolacije i vegetiranja. Upravo kao što su učinili apostoli pred Hramom: “Srebra i zlata nemam, ali što imam, to ti nudimo: U ime Isusa Krista ustani i hodaj”. Tvoja smo braća. Siromašni i bijedni kao i ti.

               Ti čovječe i prosjače pored puta, nisi za nas škrabica za milostinju u koju treba ubaciti novčić pa mislimo kako smo učinili sve što smo mogli ili morali. Ti nisi medicinski slučaj, ti nisi stvar koja se gura s mjesta na mjesto, koja se premješta, već si osoba kao i mi koja treba koracati, hodati, slaviti Gospodina. Podigni svoj pogled gore, ne obaraj ga na zemlju. Stvoren si da gledaš prema nebesima. Zašto ti je duša u prašini kad je moguće da imaš udjela u životu koji nudi Isus Krist? On je sloboda i osloboditelj, oslobodit će te i podariti novo ime, budućnost koja nosi njegov predznak. Što nam pak više treba u ovakvim prilikama?

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Peta nedjelja kroz godinu B

Job 7,1-4.6-7;

1 Kor 9,16-19.22-23;

Mk 1,29-39

                Čime bi se dao ili mogao usporediti naš život? Redovito s krhotinama ili fragmentima od kojih smo sazdani, odnosno u koje smo razbacani. Površno živimo, površno gledamo, površno slušamo. Slušamo odasvud samo fraze, nerazumljive i nejasne. Uvijek nešto dira ili pogađa naš život, ali ne u bitnoj mjeri. Prepuni smo informacija, raspoloženja, mišljenja, pogotovo slika. Mladi nam satima bulje u mobitele, a ništa bolje nije ni sa starijima, pa čak i u društvu. Sve nas to puni, svime se tim hranimo, gotovo smo nemoćni obraniti se protiv svih tih vanjskih utjecaja koji bitno utječu na naše duševno i tjelesno zdravlje. Prodire to u naš život sa svojim sadržajem i naš život poprima upravo sadržaje onoga što u sebe primamo.

                Dobro je to znao Isus. Znao je da je čovjek uvjetovan svojom okolinom, da je čovjek poput velike antene koja prima u sebe sve što se oko njega zbiva, a da to istinski ne filtrira. Jednako kao što je čovjek primatelj, on je i odašiljatelj, uvijek imamo pred sobom zakon akcije i reakcije, u govoru, ponašanju, ali je i to sve fragmentarno, istrgano, nerijetko nesuvislo. Tako se stvara nezdravo ozračje, čovjek odrasta u nezdravoj okolini, i postaje onečišćivač.

                Za razliku od nas, Isus kao integralna osoba, postaje savršeni odašiljač. Iz njega izlaze pozitivne energije koje sve liječe, koje prelaze na druge ljude i svojom pojavom širi oko sebe pozitivnost. On jest i ostaje zrcalo Riječi koja se u njemu utjelovila, nazočna Božja sveprisutnost i otvorenost za Nebo kao i za čovjeka. On svojom pojavom postaje zdravljem bolesnih, utočištem grješnika, pomoćnikom u nevolji. On ne izgovara samo riječ, on jest Riječ, neponovljiva, autohtona, samosvojna, nezamjenljiva, jedinstvena. Osoba utkana u jednu jedincatu i jedinstvenu riječ, egzistencija formulirana jednom riječju.

                Osoba koja je pronašla riječ i nju živjela, nije se dala nikim i ničim smesti ili odvratiti od svog poslanja. Riječ koja je postala likom u osobi, u sebi je nadišao sve klišeje i kalupe. Riječ koja nije bila ni veća ni manja od njega samoga. Jer, u našem su životu riječi obično veće od nas, one nas nadrastaju, dočim se u Isusovoj osobi riječi srastaju, postaju jedno veliko Jedno i Jedan! On je u službi jedne jedinstvene misije.

                A mi ćemo postati ono što jesmo tek po tome kad se prepustimo do kraja riječi, poruci, kad se stavimo na raspolaganje onomu što od nas iziskuje ovaj što stoji naspram meni! Kad se utjelovi riječ i mome životu i postane moje poslanje, moja životna obveza i poruka onima s kojima živim i koji su mi kao osobe povjereni. Kad riječ dadne pečat svemu momu i oko mene, kad riječ počne mijenjati mene i ljude oko mene. Upravo kao što se to zbivalo s Isusom i oko Isusa.

                Tu onda postoji realna opasnost da čovjek ne postane, kad u sebe prihvati riječ, fanatik riječi, zanesenjak, da ga riječ ne sažeže. U tome vidimo opasnost ideologija, fundamentalista, fanatika, svih onih koji iz čistog angažmana za veće i bolje prekorače granice. Nu, i tu zavisi sve od toga s kakvom i kojom se osobom susretnem, koju riječ puštam u sebe, i kome dopuštam da prodre u moje biće. Kome dopuštam da postane sadržaj mog života, da probije moje začarane krugove. Ljudi koji su se susreli s Isusom mogu nam jasno posvjedočiti kako postoji netko naspram nas tko nam može podariti životnu riječ i po njoj preobrazbenu snagu.

                Uz Isusovu snažnu riječ imamo u čitanju također i tematiku Isusove molitve. Isus je, jasno, kao i svaki vjerni Židov u njegovo vrijeme molio. Koji je bio sadržaj Isusovih molitava? Zacijelo ono što je naučio u obiteljskoj kući u Nazaretu, ali isto tako i molitve, odnosno poniranje u zbiljnost samoga Oca, koju je učio i naučio rastući u dobi, mudrosti i znanju u Nazaretu. Isusov stil molitve bio je zacijelo zagonetan i za same učenike koji su ga višekrat molili ne bi li ih naučio moliti kao što je i Ivan učio svoje učenike (usporedi Lk 11,1).

                Prije svoje muke moli za svoje (usporedi Lk 22,32, Iv 17), moli za narod (usporedi Lk 13,619), za djecu (Mt 19,13-15), pa čak i za same svoje krvnike (usporedi Lk 23,34). Isusova molitva u Getsemaniju jasno nam kaže da to bijaše borba s Ocem i Očevom voljom (usp. Mk 14,32-42). Molitva mu i na križu bijaše prožeta molitvom psalama, te konačnim predanjem u Očevu volju. Pa ipak njegova molitva posjeduje i stanovitu posebitost, napose onaj hvalospjev Ocu što ga prenose i Matej i Luka (Lk 10,21 sl; Mt 11,25 sl). Imamo jasni odnos Oca i Sina pri čemu Isus na sebe primjenjuje atribut Sina, isključivost u odnosu na spoznaju Oca i njegove volje te kao konačnog Objavitelja, donositelja Božje Objave i Riječi.

                Spram Isusove molitve i odnosa prema Ocu imamo uvijek pred sobom jednostavnost, pouzdanje, povjerenje, neposrednost kojom govori samomu Ocu i o Ocu. Matej prenosi molitvu Očenaša u kontekstu Govora na gori: Apsolutno prvenstvo koje treba da ima Bog u našem životu. Sve treba podrediti Božjem kraljevstvu i njegovoj pravednosti. Ta se pak pravednost ne očituje u proroštvima, čudesima, izgonjenju nečistih sila, već u jednostavnom činjenju volje Očeve (usporedi Mt 7,21sl.). Kao što smo gore istaknuli jedinstvo Isusove osobe i riječi tako možemo naglasiti i ovdje jedinstvo Isusove osobe i molitve. To tvori jedno veliko jedno. Sve se stapa u jedinstveno i jedincato izgovaranje Očeva imena s Abba, Tatice!

                Znakovito je ono apostolsko „svi te traže“! Zašto ga traže? Ljudi žele odgovor na svoja temeljna životna pitanja jer je čovjekov život i njegova psiha u biti uvijek ista. Netko je rekao kako je cijeli svijet za jednu znamenku ili veličinu manji od svih naših životnih upitnika. Problem diktature počinje upravo ondje kad više ne mogu pitati, već mi se rješenja nameću sa svih strana. Ljudi su dolazili Isusu s raznim pitanjima, upitnicima, problemima, bolestima. Tražili su rješenja koja im je velikodušno nudio.

                Prisjetimo se samo njegovih poučaka, njegovih riječi i govora. Većina ljudi nikad nije naviknula pravilno pitati, pravilno se zapitati spram temeljnih životnih problema. Čovjek koji pita istresa ili prazni vreću vlastitih samostvorenih odgovora i stavlja se pod sud i pred sud drugoga koji ima bolja rješenja. Najgore je kad čovjek ima rješenje za sve i kad mu drugi ne treba u životu. Jer i vjera je put do Boga, put, a ne kuća u kojoj se može mirno i udobno stanovati. Čovjekov život je putovanje. Vjera je hod kroz život.

                Svijet je dolazio Isusu sa sasvim konkretnim pitanjima. Sjetimo se onoga mladića koji je htio biti savršen i imati život vječni. Preko upitnika dolazi jasnoća i bistrina u moj život. Tek kad postavljam pitanja biva mi jasno tko je Isus u mome životu. Ako mislim da na sve imam prave odgovore, tada upravo odgovora nemam. Isus veli svojima kad ih odašilje: „Ne uzimajte sa sobom ništa“. Ama baš ništa. Zaboravite sve svoje teologije, filozofije, knjige, znanje. Sve ono što ste naučili ili tobože učili. Dat će vam se u tome trenutku što ćete govoriti!

                Toliko puta Isus pita: Što ti hoćeš od mene? Ili pak: Vjeruješ li da to mogu učiniti? Ili pak: Što vele ljudi, tko sam ja? Ili jednom drugom zgodom: Kad vas ono poslah bez igdje išta, je li vam išta uzmanjkalo? (usp. Lk 22,35) Na drugom mjestu pita Isus Petra: Ljubiš li me, voliš li me? (usp. Iv 21,17). Već sama Isusova pitanja upućena pojedincima daju nam znati i naslutiti kako je on veći od svih naših odgovora.

                Isus je istodobno i onaj koji je tražen, koga ljudi traže, ali i onaj koji postavlja pitanja. Čovjek se mora spram njega odrediti. Isus je cijeli život bio i ostao veliki upitnik, velika zagonetka, živo pitanje, pa čak i u trenutku vlastite smrti. Ljudi su tražili Isusa. I danas ga traže. Traže ga jer imaju mnoga pitanja. Nemoguće je na njih odgovoriti i zato će biti i ostati čovjekov najveći problem dok opstoji na svijetu: Zašto moram živjeti s pitanjima i neodgovorenim od-govorima na vlastita pitanja. Osim jasno, ako se prepustim Isusu u njegovu vodstvu. Jer, on ima i imao je odgovor na svaki naš upit.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

3. nedjelja kroz godinu B (Jona 3,1-5.10; 1 Kor 7,29-31, Mk 1, 14-20)

Često se susrećemo s pitanjem: Tko je čovjek? Tko je čovjek sa svojim rađanjem na koje nije mogao utjecati i umiranjem koje bi želio izbjeći? Tko je čovjek sa svojim uspjesima i neuspjesima? Tko je čovjek koji u sebi ujedinjuje i ljubav i mržnju, i očaj i nadu?

Sveto pismo ističe da ga je Bog stvorio na svoju sliku. Psalmist se zbog te sličnosti s Bogom divi čovjeku kao Božjem stvorenju: „Ti ga učini malo manjim od anđela…“ tako stoji u psalmu osmom (Ps 8,6). To je jedna strana istine o čovjeku. Druga je ovoj suprotna. Proroci stalno upozoravaju kako se čovjek odmetnuo od Stvoritelja. Oni slikovito govore kako je njegovo srce otvrdnulo, a Jeremija će zapisati: „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?“ (Jr 17,9). To je ta tamna strana istine o čovjeku.

Danas smo počeli čitati Markovo evanđelje koje će nas najviše pratiti u ovoj liturgijskoj godini. Ovo što smo danas čuli prvi je Isusov javni nastup kako ga je zapisao sveti Marko. Isus počinje s pozivom na obraćenje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“

Ispunilo se vrijeme! Nešto se već dogodilo što je neovisno od ljudi. Prošlo je vrijeme čekanja Spasitelja. On je već tu! S njim je započelo vrijeme spasenja. To je prva stvar. Druga je: “Obratite se!“ Prihvatite to ponuđeno spasenje! Ovo je vaše vrijeme. – Za nas je važno i prevažno da je Isus postao čovjek, ušao u naše vrijeme. On nam je darovao vrijeme, dao nam je život. Bilo je vrijeme kad nas nije bilo, sad jesmo, i Isus želi da u ovom vremenu, koje nam je dano na raspolaganje, zaslužimo ući u vječnost. A put koji vodi u vječnost jest: da upoznamo njega, da slušamo njega.

Apostol Pavao poručuje danas Korinćanima, a i nama ovdje okupljenima: „Braćo, vrijeme je kratko… prolazi obličje ovoga svijeta“ (transit figura huius mundi). Kad Pavao kaže vrijeme je kratko, on misli na kratkoću ljudskoga života. I kad se to ima u vidu, onda sve što se na zemlji događa, sve ono na čemu ljudi grade, sve je drugotno u usporedbi s novim svijetom koji očekujemo, a što je s Isusom započelo. Zato je Pavlov savjet na mjestu da se ovdje sjedinimo s Gospodinom, da živimo od njegove blizine i prijateljstva s njim. To uključuje da se ne damo zaplesti u ovozemne brige. Treba više vjerovati Isusu treba čuti glas s neba, čuti što nam Bog govori. Potrebno je imati pažljivo uho, treba imati unutarnju antenu koja hvata Božje valove. Ako toga nemamo, onda smo izgubljeni, onda lutamo.

Obraćenje znači biti Bogu blizu, živjeti od njegove dobrote i milosti, a Božja dobrota prema nama je besplatna: ne može se ničim kupiti ni zaraditi. Ona nam se daje i daruje. To je evanđelje, to je radosna vijest! Bog je takav, on se ne da od nikoga nadvisiti u dobroti i velikodušnosti. Tko mu povjeruje, tko mu se prepusti s povjerenjem, nad njim će počivati Božji pogled, Bog će se u njemu nastaniti. Taj čovjek tada postaje drugi čovjek: radostan je, ničeg se ne boji, svemu se nada, zna da je u sigurnim Božjim rukama. To je plod prave vjere.

Osvrnimo se kratko na Isusovu riječ iz današnjeg evanđelja: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ Isus nam s tim želi reći što je najvažnije, u što najviše treba ulagati: u čovjeka, u ljude! Od svega stvorenoga, čovjek je najveća vrijednost, čovjek je neprocjenjiva vrijednost, jer ima neumrlu dušu. I zato sve treba činiti za čovjeka.

Apostoli, koje je Isus pozvao da krenu za njim, bili su zapleteni u mreže, u stvari, u materijalnu uspješnost. On ih zove da ostave sigurnost svijeta, a da se više oslanjaju na sigurnost koja od Boga dolazi, da, po Isusovu primjeru, više pažnje i ljubavi posvete čovjeku.

I mi danas znamo biti previše zapleteni u zemaljsko, u materijalno. Previše smo okrenuti sebi, a zaboravljamo ljude oko sebe. Nemamo za njih vremena, nemamo vremena za vlastitu obitelj i odatle izviru mnogi problemi, nesporazumi i velike krize.

Isus je „ribar ljudi.“ On nam je i u tome učitelj. Zato učimo od njega kako se voli čovjeka, kako se ima vremena za čovjeka, jer čovjek je uvijek najvažniji. U ovom kontekstu, Isusova riječ iz današnjeg evanđelja „obratite se“ znači: okrenuti se od stvari i predmeta k živom čovjeku koji zaslužuje više naše pažnje, više poštovanja, više ljubavi, više našeg vremena. To znači hod za Isusom. Kad smo takvi Bog nas nagrađuje; on nas ispunja sigurnošću, uvodi nas u veću slobodu prema životu, prema poslu, prema ljudima. Služenje Kristu oslobađa nas za novi odnos prema životu. Tada se ne živi u grču, u tjeskobi, u strahu, već slobodno, s povjerenjem u Boga. Svima nam treba takve sigurnosti, takve slobode.

Molitve Crkve, koje u misi molimo, mudro su sročene i uvijek upućuju na ono što je važno. Zato ću i završiti sa Zbornom molitve današnje nedjelje: „Svemogući vječni Bože, ravnaj našim životom da vršimo tvoju volju: da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima.“ Amen! 

Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/

DRUGA NEDJELJA U GODINI B

1Sam 3,3-10.19;1 Kor 6,13-15; Iv 1,35-42

Prva riječ iz Isusovih usta u Ivanovu evanđelju glasi: “Što tražite”? Što želite vas dvojica, koja vas sila tjera da ostavite Krstitelja i zaputite se za mnom? I tako bismo mogli u nedogled kušati uprisutniti sebi taj prvi, pomislili bismo slučajni, susret Ivanovih učenika s budućim Učiteljem. Istu ćemo riječ čuti iz Isusovih usta u Getsemaniju onima koji su ga došli uhititi: „Koga tražite?“ (Iv 18,5), ali i upit Mariji Magdaleni na uskrsno jutro: „Ženo, koga tražiš?“ (Iv 20,15).  Odgovor one dvojice je glasio: “Učitelju, (rabbi), gdje stanuješ?” Gdje boraviš, gdje je tvoj dom. Vidimo da nam mnogo toga imaš reći. Kao da im je Ivanova ‘kuća’ postala pretijesna, kao da se nisu mogli s njime ili kod njega do kraja obiknuti. Kao da nisu posve bili zadovoljni s onim što Ivan nudi. Traže više i šire, traže nova prostranstva za svoje duše. Jer čovjek se negdje mora nastaniti, smjestiti i udomiti. Oduvijek je postojala tzv. ‘stambena kriza’ u svijetu. Pogotovo jer je čovjekov duh nemiran. Traži gdje bi se smjestio, udomio, traži svoj zavičaj. Imati kuću ne znači imati i dom. Mnogi imaju velike kuće, silna zdanja, ali nisu u njima doma. Ne osjećaju se ‘udomljeni’. Jer koja korist od velikih stanova, vila ili palača, bogatstva, standarda, ako je čovjek u duši nesretan, ako se brak raspao, djeca odlutala? Sav mogući ugođaj koji čovjek sebi može priuštiti ne može mu podariti osjećaj toplog doma, pravog prebivališta, ako je duh nesretan, ako čovjek nije pronašao svoje prave temelje, svoje stožište, oko koga se cijeli njegov život mora okretati i odvijati.

BOGOJAVLJENJE

Mudraci koji nisu bili Židovi i nisu vjerovali u Boga Izraelova, odvažili su se slijediti zvijezdu koja ih je dovela do Jeruzalema. Ondje se raspituju: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Vidjeli su zvijezdu i razumjeli su da se rodio neki kralj. No o pravoj naravi toga kralja nisu znali ništa. Jedino što su shvatili bilo je da mu se moraju pokloniti.

Od najranijih vremena Crkve ovi mudraci, i pod nazivom Sveta tri kralja, promatrani su kao preteče brojnih naroda koji će prihvatiti Krista kao svoga kralja. Tako se svi koji nismo pripadnici židovskoga naroda na neki način možemo prepoznati u ovim mudracima. Pritom ne smijemo zaboraviti da i danas ima mnogo ljudi koji ne vjeruju u jednoga Boga. Ima ih u dalekim krajevima i narodima, na drugim kontinentima. Ima ih, međutim, i ovdje među nama.

Kao što su trojica mudraca s istoka nekoć ugledala zvijezdu, tako i ljudi našega vremena i naših krajeva, koji nisu upoznali Boga, mogu vidjeti na svodovima svojih života poneku zvijezdu. Možemo li reći da je zvijezda iz evanđelja odmah bila i jasna objava Boga? Ne, to uopće nije bilo jasno. Za mudrace je zvijezda bila još jedan znak koji su im nudili njihovi poganski bogovi. Mogli bismo čak reći da su na put krenuli zbog svoga praznovjerja. Pa ipak ih je taj put na kraju doveo do pravoga Kralja, do Krista Gospodina.

U našem vremenu brojni su ljudi koji traže neki svoj put i vjeruju da su ga našli u različitim religijama, životnim filozofijama, idolima i praznovjerjima. Možda su taj put našli i u ateizmu ili pak, poput agnostika, priznaju tek da traže i ne nalaze. Svi ovi, i mnogi drugi putovi mogu se poistovjetiti sa zvijezdom iz evanđelja. Ta zvijezda ne mora biti jasna slika Boga ili njegova objava. Najčešće to neće ni biti, no može postati putokaz koji će čovjeka dovesti do Isusa Krista. U svemu tome, mi kršćani, ako već nismo u stanju pomoći, barem nemojmo podizati zapreke.

U svojoj Apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, papa Franjo naglašava: »Evangelizacija je bitno povezana s navještajem evanđelja onima koji ne poznaju Isusa Krista ili su ga uvijek odbijali. Mnogi od njih traže Boga potajno, pokretani nostalgijom za njegovim licem, pa i u zemljama duge kršćanske tradicije. Svi imaju pravo primiti evanđelje. Kršćani imaju dužnost naviještati ga tako da nikoga ne isključe. Ne poput nekoga tko nameće dužnost, nego kao netko tko s drugima dijeli radost, ukazuje na lijepo obzorje, nudi željenu gozbu. Crkva ne raste prozelitizmom, nego privlačnošću« (EG 14).

Mudrace je zvijezda dovela do Krista i njegove Majke. Ondje su ugledali lice Božje. Dozvolimo da svi koji traže svoj put, jednom kad ih taj put, kakav god on bio, dovede do nas, u nama prepoznaju lice Božje. Bez osude, bez nasilna preodgajanja, bez nametanja vrednota. Dozvolimo im da najprije otkriju ljepotu kršćanskoga obzorja, radost života u Kristovoj prisutnosti, slast ponuđene gozbe. Pokušajmo ne biti odbojni fanatici, nego budimo privlačni Kristovi učenici.

Da bismo u tome mogli uspjeti, potrebno je da i sami krenemo za onom zvijezdom koju Gospodin stavlja na naš životni put, da dozvolimo da nas on vodi, kako, kuda i kamo hoće. Predani do kraja u njegove ruke, moći ćemo i sami otkriti ljepotu, radost, slast i privlačnost vlastite vjere.

Fra Darko Tepert

DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

ČITANJA: Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu. i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju prvo čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.
Često se postavlja pitanje zašto je Jakov tj. Izrael tako povezan s Bogom i zašto je baš on Božji izabrani narod. Talmudska predaja na to odgovara veoma jednostavno. Bog je svoju mudrost objavljenu u Zakonu ponudio svim narodima, ali je samo Izrael pokazao spremnost da s punim povjerenjem prihvati Božji Zakon i prije nego što je upoznao njegov sadržaj. Drugim riječima Božja mudrost nastanjuje se ondje gdje je primljena. Isti princip susrest ćemo i u Ivanovu proslovu kada se govori o utjelovljenoj Riječi. I ona se nastanjuje i djeluje ondje gdje je primljena.
Proslov Ivanova evanđelja inače zauzima povlašteno mjesto među liturgijskim čitanjima božićnog vremena. U njemu su kao u jednom dahu izgovoreni svi temeljni pojmovi koji se nadalje razvijaju kroz čitavo evanđelje. Zaustavit ćemo se na pojmovima riječ i svjetlo te milost i istina.
Riječ (Logos) jedinstven je pojam koji se u tom obliku, tj. bez dodatnih pridjeva i objašnjenja u Ivanovu proslovu odnosi na Isusa Krista, dok u drugim ivanovskim spisima u istoj primjeni imamo izraze poput „Riječ-Život“ (1 Iv 1,1) i „Riječ Božja“ (Otk 19,13).
Već u prvome retku ističu se tri karakteristike Riječi. Prva rečenica „U početku bijaše Riječ“ očita je aluzija na Post 1,1 kao i na neke mudrosne tekstove koji govore o stvaranju svijeta (Izr 8,30; Mudr 7,25). Sve što je postalo postalo je po toj Riječi, ali za razliku od navedenih mudrosnih tekstova ovdje Riječ ne predstavlja onu mudrost koja je „stvorena kao počelo svega“ (Mudr 7,22) nego je izjednačena s Bogom: „I riječ bijaše Bog“.
Dalje se o toj Riječi kaže se da je „postala tijelom i nastanila se među nama“. To opet nadilazi sve starozavjetne slike o Božjem prebivanju među ljudima. Slava koja je na koncu knjige Izlaska ispunila Šator sastanka (Izl 40,34) postala je vidljiva u tijelu, o čemu u Ivanovu proslovu svjedoči jedna skupina ljudi koja za sebe kaže „i vidjesmo slavu njegovu“. Očigledno se radi o užem krugu Isusovih učenika.
O Svjetlu se pak govori u odnosu na sve ljude. Ona je Život utjelovljene Riječi i nije pridržana samo nekoj zatvorenoj grupi nego je došla svima. Rečenica „svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze“ ima dva moguća značenja. S jedne se strane može se shvatiti kako se ovdje radi o svjetlu kojemu ne može nauditi nikakva tama, a, s druge strane može se shvatiti u smislu da tama nije primila svjetlo, jer jedino tako tama može ostati tamom. Stoga primanje svjetla tj. prosvjetljenje označava promjenu života, a tko se ne mijenja ostaje u tami.
U svakom slučaju, dolazak Svjetla najavljen je svjedočanstvom koje iziskuje vjeru i prihvaćanje sa strane svakog pojedinog čovjeka. Istaknuti svjedok svjetla je Ivan. On je došao od Boga kao onaj koji viče. On sam nije svjetlo, ali je njegov prethodnik, te povjerovati Ivanovu glasu već na svoj način znači primiti svjetlo. Onima koji prime to svjetlo Bog daje moć da postanu djeca Božja, to jest da imaju dioništvo u njegovu životu, kao što djeca imaju dioništvo u životu svojih roditelja. No dok su nam naši roditelji mogli dati samo tjelesni i prolazni život, Bog daje ono što samo on može dati, a to je punina i vječnost života u zajedništvu s Njime.
Izraz „pun milosti i istine“ ne može a da nas ne podsjeti na hebrejske riječi rab hesed we’ĕmet koje se nalaze u Izl 34,6 u kontekstu objave na brdu Sinaju gdje je Bog Mojsiju dao Zakon. Naime, među atributima kojima Bog sama sebe predstavlja u objavi Mojsiju stoje i te riječi koje se na hrvatski mogu prevesti upravo izrazom „pun milosti i istine“.
Ako je prema tome evanđelist Ivan govoreći o Isus Kristu kao punini milosti i istine imao na pameti tekst iz Izl 34,6 onda je njegova poruka jednostavna: Kao što treba razlikovati između Boga puna milosti i istine i Zakona kojeg je dao Mojsiju, tako treba razlikovati i Isusa od Mojsija. Mojsijev Zakon jest od Boga, ali sam Zakon nije Bog. U Isus Kristu nije pak objavljen neki novi zakon koji bi zamijenio stari, nego se objavila sama punina milosti i istine. Drugim riječima u Sinajskoj objavi Bog je Mojsiju dao Zakon, a u Isusu Kristu, punu milosti i istine, objavio je i dao samoga sebe. Da Ivanov proslov vodi upravo prema takvom zaključku vidi se iz njegove posljednje rečenice koja glasi: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“
Prema tome konačni zaključak Ivanova proslova mogao bi se u duhu današnjega vremena reći i na sljedeći način: postoji puno putova koji vode Bogu i puno načina da ga se štuje, ali jedini način da se Boga upozna jest u Isusu Kristu.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Svetkovina Marije Bogorodice

ČITANJA: Br 6,22-27; Ps 67,2-3.5-8; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21

U opisu Isusova rođenja evanđelist Luka veliku ulogu daje pastirima. Njima je prvima naviješteno Isusovo rođenje. On su prvi pohitali u Betlehem da vide novorođeno dijete u štalici s Marijom i Josipom. Oni su prvi svima pripovijedali sve što su čuli i vidjeli o djetetu. Pa ipak, ti pastiri u Evanđelju po Luki više se nikada izrijekom ne spominju za vrijeme Isusova djelovanja. Njihov prvi susret s Isusom bio je veoma entuzijastičan, ali ne znamo ništa više o njihovu daljnjem odnosu s Isusom.

Slično je i s drugim likovima iz Isusova djetinjstva, pa čak i sa samim Josipom, koji mu je bio zakoniti otac jer su svi Isusa smatrali njegovim sinom. Jedina osoba iz Isusova djetinjstva koju u Evanđelju po Luki susrećemo i kasnije u Isusovu životu jest njegova majka Marija (Lk 8,19-21). Jedino njezin odnos s Isusom ne oganičava se na jedno razdoblje, nego obuhvaća čitav njegov i njezin život. U tome je Marija, kao od Boga izabrana i od ljage istočnoga grijeha oslobođena, jedinstvena osoba u povijesti spasenja. Ali, istovremeno, ona je svakomu od nas velika učiteljica života s Kristom.

U odlomku današjega evanđelja koje govori o poklonstvu pastira Marija je predstavljena kao ona koja „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“ Nema ništa čudno u tome što jedna majka tako dojmljivo i pojmljivo razmišlja o svemu što se tiče njezina tek rođena djeteta. Ali su sadržaji Marijina prebiranja u srcu ipak posebni.

Anđeo joj je navijestio da će začeti po Duhu Svetomu. Rodit će sina koji će se zvati Sin Svevišnjega. Nadjenut će mu ime Isus, što znači Spasitelj i njemu će Bog dati Davidovo prijestolje…. Sada je rodila dijete koje posjećuju pastiri, dive se i svima govore o djetetu. Obična Marija ipak nije obična majka. Ona sama morat će rasti u spoznaji identiteta vlastitoga sina. U toj spoznaji neprestano će rasti Isusovi učenici, i do dana današnjega Crkva.

Proći će puno godina od trenutka Isusova rođenja dok Crkva njegovu majku Mariju jasno nazove Bogorodicom. Još i danas tko pri punoj svijesti izgovara tu riječi, osjeća stanoviti pobožni strah. Nije li presmiono reći da je jedna žena rodila Boga? Kakav je to Bog koji se rađa od žene? Zar „biti rođen od žene“ nije definicija čovjeka, a ne Boga? Ta pitanja neodvojivo su povezana s otajstvom Božjega utjelovljenja, u kojem majčinsku ulogu ima jedna konkretna žena. Mnogi ne vjeruju u otajstvo Božjega utjelovljenja upravo zbog toga jer im se čini neprikladnim i nedostojnim Boga da se na takav način spušta na zemlju. Međutim, Božje rođenje od Djevice Marije nije ukrasni nego temeljni element kršćanske vjere. Stoga o njemu treba govoriti i neprestano razmišljati u svome srcu. Tu nam je Marija izvrsna učiteljica.

Na dan građanske Nove godine koji se poklapa s Božićnom osminom slavimo svetkovinu Svete Marije Bogorodice. Kako stoji u prvom božićnom predslovlju, mi “u božićnom djetetu spoznajemo Boga”, a ta spoznaja dovodi nas do spoznaje o njegovoj majci kao Bogorodici. Bilo bi zaista zanimljivo znati što je o sebi mislila sama Blažena Djevica Marija kada je rodila Isusa. Bilo bi pretjerano reći da bi ona samu sebe nazvala i smatrala Bogorodicom. Ali ona je ipak znala da dijete koje je rodila ima jedinstven odnos s Bogom i da ona u tome ima jedinstvenu i neponovljivu ulogu. O tome je razmišljala u svome srcu, i sadržaj njezina razmišljanja je, kako rekosmo, jedinstven. Ne da se s ničim usporediti. Pa ipak, upravo ta Marijina jedinstvenost potiče nas da razmišljamo o jedinstvenosti svoga vlastitoga odnosa s Bogom.  Bog nas ne promatra kao bezobličnu masu, nego ima plan sa svakim pojedinim čovjekom.

Slavlje Nove godine, trenutak ja kada ljudi obično donose odluke i planove za godinu koja započinje. Nadamo se da ćemo u novoj godini ispuniti i doživjeti ono što nismo u staroj. Čak ako smo malo i skeptični prema ispunjenja svojih odluka i želja, ipak i dalje želimo i odlučujemo. I to je dobro. Međutim, postoji i nešto bolje, a to je ono što nas uči Marija. I ona je sigurno imala svoje ljudske planove i želje. Ali u trenutku naviještenja Isusova rođenja ona se potpuno predala Bogu i odgovorila anđelu Gabrijelu „Neka mi bude po riječi tvojoj“. Marija je shvatila da ona ne može svoj život isplanirati bolje od onoga što je za nju isplanirao Bog. Stoga potaknuti Marijinim primjerom donesimo odluku da ćemo u novoj godini svoje putove prepustiti Bogu, tražiti njegovu volju i otkrivati plan koji ima za svakoga od nas.

Učinivši to Marija je postala Bogorodicom. Premda je za to odvijeka određena, ona je postala Bogorodicom ipak tek onda kada je doista rodila Isusa. Tako i mi. Premda smo određeni za spasenje, možemo svijetu rađati Boga tek ako slušamo i vršimo njegovu volju. U kasnijem susretu s Marijom koji evanđelist Luka opisuje za vrijeme Isusova javnoga djelovanja, majka i braća njegova žele  ga vidjeti, a Isus onima koji su mu to javili odgovara: »Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.« (Lk 8,21). Tim Isusovim riječima svetkovina Svete njegove Majke Marije Bogorodice dobiva smisao za praktični život svakoga kršćanina. Isusovim začećem i rođenjem Marija je dala prostora Bogu ne samo u svom životu, nego u životu svega svijeta. I mi možemo sudjelovati u njezinu majčinstvu na taj način da primamo Boga u svoj život, i dajemo mu prostor očigledne prisutnosti u svijetu po slušanju i vršenju njegove volje.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/