SEDMA VAZMENA NEDJELJA – Godina A

ČITANJA: Dj 1,12-14; Ps 27,1.4.7-8a; 1Pt 4,13-16; Iv 17,1-11a

U nedjelju prije blagdana Pedesetnice odlomak prvog čitanja prikazuje nam skupinu Isusovih učenika koji su se nakon Isusova uzašašća vratili s Maslinskog brda u Jeruzalem kako bi ondje čekali ispunjenje obećanja da će primiti Duha Svetoga. U toj skupini bila su jedanaestorica učenika, ali i žene od kojih se poimence spominje samo Marija, Isusova majka. Uz njih tu su i osobe koje se nazivaju Isusovom braćom.

Premda se tradicionalno među apostolima na dan Pedesetnice prikazuje samo Marija, nema razloga da iz te zajednice isključimo i ostale koje su spomenuti u današnjem odlomku. Štoviše postoji dobar razlog da istaknemo njihovu prisutnost jer to znači da Duhom nisu ispunjeni samo oni imenom poznati apostoli koji u zajednicu imaju prominentnu služni nego i anonimni pregaoci – žene  i muškarci – koji u svim aspektima života svjedoče svoju vjeru u Isusa Krista. Continue reading →

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA – Godina A

ČITANJA: Dj 8,5-8.14-17; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3,15-18; Iv 14,15-21

Premda je đakonat u Crkvi ustanovljen za služenje kod stolova (Dj 6,2) kako bi se apostoli mogli više posvetiti molitvi i posluživanju Riječi  (Dj 6, 4), u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih susrećemo jednog od sedmorice prvih đakona, imenom Filipa, kako propovijeda Krista u Samariji. Đakonska se služba prema tome već od samoga početka nije zamislila samo kao služba ‘tehničkoga’ služenja u smislu karitativnoga djelovanja ili osiguranja potrebne materijalne infrastrukture ili logistike za propovijedanje evanđelja. Đakonska služba uključuje navještaj evanđelja i djelima i riječima. Tako je Filip propovijedao Krista. Mnoštvo ga je slušalo, gledalo i prihvaćalo. Da je Filip samo govorio, a ne činio, autentičnost njegovih riječi ne bi se mogla potvrditi. Riječi bi ostale prazne i nepoticajne. A da je činio dobra djela bez navještaja Riječi, ostao bi nejasan izvor i motiv njegova djelovanja. Riječi i djela zajedno postižu najbolji uspjeh. Upravo tako prikazan je u Djelima apostolskim plod Filipova djelovanja koji je urodio velikom radošću. Continue reading →

PETA VAZMENA NEDJELJA – Godina A

ČITANJA: Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; 1Pt 2,4-9; Iv 14,1-12

Nakon odlomka iz Djela apostolskih koji se čitao prošle nedjelje i u kojem doznajemo kako se u jednom danu kršćanska zajednica povećala za oko tri tisuće duša (usp. Dj 2, 41), u današnjem se prvom čitanju susrećemo s određenim problemima u funkcioniranju bratskog života. U tom kontekstu pojavljuje se potreba za određenim strukturama i službama unutar zajednice, te se govori o ustanovi đakonata koji će u kasnijem razdoblju crkvene hijerarhije postati prvim stupnjem svećeničkog reda.

Tijekom crkvene povijesti đakonat je postao sve više ritualiziran i u najvećem broju slučajeva prijelaznom stepenicom kandidata za prezbiterat. Tek u novije vrijeme obnavlja se svijest o važnosti đakonata kao trajnog životnog zvanja. Današnji nas odlomak iz Djela apostoskih podsjeća na dvije bitne okolnosti koje se prethodile ustanovi đakonata kao posebne službe u kršćanskoj zajednici. Prvo, navještaj evanđelja u posluživanju Riječi podrazumijeva i služenje ljudima u njihovim osnovnim životnim potrebama; i drugo, u tom posluživanju treba paziti na to da se prema svakomu postupa sukladno njegovim potrebama te da se nikoga zbog bilo kojega razloga ne zanemaruje. Da bi se to postiglo potrebno je da u zajednici postoji prepoznatljiva institucija služenja. Upravo u tu svrhu ustanovljen je đakonat i novozavjetna nam tradicija donosi imena sedmorice prvih đakona. Prvi koji se navodi jest Stjepan, muž pun vjere i Duha svetoga, koji će postati i prvi mučenik za Kristovo ime. Upravo svojim mučeništvom učinio je najveće djelo svoga životnoga služenja, po uzoru na samoga Isusa koji svoju muku, smrt i uskrsnuće predstavlja kao najveći oblik služenja čovjeku (usp. Mk 10,45). Continue reading →

4. USKRSNA NEDJELJA – GODINA A

Dj 2,14a.36-41; 1Pt 2,20b-25; Iv 10,1-10

Misaoni i veliki pisac Franz Kafka napisao je jednu kratku pripovijest u kojoj opisuje čovjeka sa sela koji u dubini svog bića traži smisao života i ne pronalazi ga. Zapućuje se taj čovjek u potrazi za ‘zakonom’, dolazi na prava vrata, ali ga stražar ne pušta unutra. Čuvar ga odvraća strašeći ga kako iza njegovih vrata slijede mnoga druga vrata s još strašnijim čuvarima od kojih se i on sam straši. Jadni čovjek nije računao s takvim poteškoćama. Vjeruje da je zakon svakom dostupan, nutarnji mu glas govori da stoji pred pravim ulazom, boji se unići, sjeda pred vrata i provodi tu svoje dane i godine. Sva nastojanja i podmićivanja ne pomažu. Stražar mu iznovice govori kako ga ne može pustiti. Bijednik je usredotočen samo na tog prvog stražara i misli da je on jedina zapreka. Na kraju osljepljuje, bliži se čas smrti i nutarnje mu iskustvo veli da se zadnji put obrati stražaru. Veli mu: “Po zakonu naravi svi moraju umrijeti. Kako to da nitko za ovih dugih ljeta nije tražio ulazak na ova vrata?” Stražar mu odgovara: “Na ova nitko i nije mogao unići jer ovaj ulaz bijaše određen samo za tebe. Sad ga zatvaram i idem za svojim poslom”. I jadnik nije pronašao put ni vrata u život. Continue reading →

Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4; Iv 20,1-9

“Tko si ti?” Upitnik je koji se postavlja Isusu za njegova života, poglavito za njegova procesa. Svi su za njegova djelovanja u čudu glede te jedinstvene osobe, a tajanstvenost nije uklonjena skidanjem s križa, polaganjem u grob. Pitanja se postavljaju već dva puna tisućljeća. Odgovor na to kušaju dati evanđelja u svojoj višeslojnosti, ostali spisi Novoga zavjeta koji kušaju probuditi vjeru u slušateljima i čitateljima.

I svi pokušaji da se Isus definira nadilaze običnu pojavnost, na nemogućnost svesti tog Isusa na obična Josipova sina, pa ni putujućeg propovjednika, proroka, čudotvorca, silna na riječi i djelu. Odgovor pada na sam Uskrs: Isus se očituje kao dovršitelj povijesti, Otkupitelj, Spasitelj, Osloboditelj. Sve one značajke stapaju se u jedno nerazdvojivo jedinstvo, makar suvremena egzegeza kušala izdvajati pojedine segmente i promatrati ih izdvojeno iz cjeline te jedincate osobe. Continue reading →

Večerašnja je večer nabijena događajima, simbolima, slikama. Radnjama koje same po sebi i od sebe govore, kojima ne treba velika tumača. U ovoj se večeri zgušnjava cjelokupni Isusov život koji bijaše do kraja prozračan i jednoznačan. Nisu trebali njegova riječ ili djelo velikih tumača: kako je on to mislio, što je nakana pojedinih čina ili čuda? Svaki je potez prozračan prema Vječnome tako da se čini da bi svaka druga ljudska riječ mogla biti suvišni komentar koji bi samo krivotvorio i unakazivao iskonski i istinski smisao događaja ili osobe.

Trebali bismo se u ovom trenutku prepustiti govoru Isusovih čina: blagovanja, kruha, vina, pashalnog jaganjca, pranja nogu, i Isusovih popratnih riječi i oproštajnih govora. Sve govori svojim vlastitim rječnikom, a naš govor može samo pratiti smisao tih tajni u koje on poziva i uvodi. Continue reading →

Iz 50, 4-7; Ps 22, 8-9.17-20.23-24; Fil 2, 6-11; Mt 26, 14 – 27, 66

Cjelokupni se Isusov život zgušnjava i sažima u danima Velikog tjedna i tu poprima svoje konačno ovjerovljenje pred svojim učenicima, svijetom, vrhovništvima i vlastima. Sve ono što je zborio, počevši tamo od obećavajućeg galilejskog proljeća, kad su mase grnule da ga vide i čuju, da iz dodirne i izliječi, od Govora na gori pa do uhićenja u Getsemaniju, odn. do drame Velikog petka, te gore Kalvarije jedno je veliko poistovjećivanje osobe s riječju i djelom. Time nam je dan temelj i mogućnost vrjednovanja te jedinstvene pojave.

Pobjeći, umaknuti pred neminovnošću ili se suočiti sa silom. Moliti da Gospodin u zadnji čas pošalje dvanaest legija anđela i porazi sve ove koji mu smrću prijete, ili se prepusti­ti Očevoj volji, križnom putu i ondje skončati, napušten od svih, i Neba i Zemlje. Obračun sa Zlim i Zlom ne treba tražiti u oružju i s oružjem, jer se Bog nikad ne služi svojom svemoći, već radije nemoći. Nikada prisilom, radije ljubavlju. Nikada utjerivan­jem, već povjerenjem. Tako se u nama rađa vjera, jedno posve razgoljeno, da ili ne Isusu na križu!

Tu je Arhimedova točka, ono mjesto sposobno pokrenuti i preokrenuti svijet i poredak u njemu. Simbolizira to i onaj potres za Isusova preminuća. Zemlja se potresla u svojim temeljima, svojim osovinama i stožerima. Trese se svijet zbog smrti Boga, cijela povijest odsada stoji u znaku ovoga koji je pobijedio smrt svojom smrću. Upravo je Isusova smrt onaj obrat, iz kojega je svakomu moguće živjeti i svoj život usmjeravati prema ovome, Bogu u Isusu Kristu.

Taj je potres istodobno i žal ove zemlje. Zemlja se trese i grozi zbog takva zločina počinjena nad ovim jedinim Nevinim. Nema više na toj Zemlji ništa poštena ni sveta, nema nikakva uporišta, ako bijaše moguće ubiti ovoga koji je mnogima značio život, donio u mnoga srca nadu i spas. Zbog toga se i grobovi otvaraju da pokažu što je učinjeno kad je ono na Kalvariji učinjeno. Zbog toga oni uskrsavaju da bi kazali svima nama živućima kako je sve na svijetu samo jedan ubojiti stroj, mašinerija smrti. Bit će moguće pokopati ga u grob i zapečatiti ga, staviti pod stražu, ali je nemoguće uništiti ono što je započelo i zaživjelo u ovome Isusu u tolikim srcima.

Mateju je stalo pokazati kako se u Isusu ispunjava sve, od samog početka. Sva Božja obećanja kulminiraju u ovome Jednom, Jedinstvenom. To je moguće prepoznati. Samo treba otvoriti oči za znakove, viđenja, riječi, nebesko zborenje. Jednom je to na početku prepoznao Josip kroz snove, zatim mudraci s Istoka, poučeni i vođeni zvijezdom, ovdje u Isusovoj muci to su Pilatova žena, poučena u snu, stotnik pod križem koji ga priznaje Božjim Sinom.

Zato i cijelo Matejevo evanđelje, a poglavito izvješće o Muci stoji u znaku onoga upitnika ali i uključenog odgovora: “Tko je taj Isus”? Pitaju se mase za Isusova ulaska u Jeruzale­m, u kraljevskom mimohodu, kad se sav grad uskomešao (usp.Mt 21,10sl), baš kao i za dolaska onih mudraca s Istoka. Tko je taj što jaše na magarcu? Koja naivčina ili suludi čovjek?     Continue reading →