Krepost pravednosti usavršava našu volju da Bogu i drugima dajemo ono što je njihovo. Za svetoga Franju, pravednost je Bog sam, kao što kaže u Pohvalama Bogu: „Ti si pravednost!“. Onima koji su boravili u samotištu piše da neka traže najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu. Jedino ako priznajemo Boga za Boga i dajemo mu dužnu hvalu, moći ćemo prepoznati da sve dolazi od njega i da nam ništa ne pripada, osim grijeha. „I blago njemu, jer dok daje caru carevo, a Bogu Božje (Mt 22,21), njemu ništa ne ostaje“ (Opom XI, 4).
Onaj koji priznaje Boga i klanja mu se, zadobiva mudrost i jednostavnost koja onda rađa pravednošću (usp. 2 Čel 142). Nemoguće je tražiti pravednost u našem ili tuđem životu, u društvu i u međuljudskim odnosima, ako prije ne prepoznajemo da pravi poredak može biti jedino u Bogu. Koji je to poredak koji je jedini ispravan, pravedan i božanski? To je poredak ljubavi ili „ordo caritatis“ koji vrednuje, sudi, daruje i vlada po ljubavi. Jedino je ljubav punina i savršenstvo i jedino ona može uspostaviti savršeni red. Ako tako budemo gledali na svu stvarnost, onda nam neće biti teško odreći se svega da zadobijemo Boga, njegovo kraljevstvo i njegovu ljubav. Tada će biti jasno ono što evanđelje kaže, ali i sveti Franjo ponavlja: „Blaženi progonjeni zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko“ (NPr, XVI, 10). Onaj tko ima ovu „puninu“ u sebi, ne može stavljati nikakvo stvoreno dobro iznad Boga. Znači li to da se ne treba brinuti zbog nepravdi u svijetu?
Franjin odnos prema novcu, npr. pokazuje da je bio jako osjetljiv na nepravdu, čak do te mjere da je i za milostinju smatrao da je to novac koji pripada siromasima. „A milostinja je baština i pravednost koja se duguje siromasima, a nama ju je stekao Gospodin naš Isus Krist“ (NPr, IX, 8). Činiti drugačije značilo bi potkradati siromahe i biti nepravedan prema samome Bogu. On stvorene stvari promatra prije svega u redu ljubavi koji vlada u Bogu. Budući da se je Krist koji je sam Bog zbog nas ponizio i „svukao“ od svoga božanskog veličanstva (usp. Fil 2, 7), koliko više smo mi to dužni učiniti radi Boga i drugih. Ako je sam Bog sućutan prema siromasima i na poseban način se brine o njima i štiti ih, potvrđujući tako njihovo dostojanstvo, i čovjek mora priznati da su ta dobra prije svega namijenjena onima kojima je najviše potrebno. Sva ta dobra su, dakle, u odnosu i prema Bogu i prema drugima. Ovaj Franjin stav je utjecao na sve one koji su ga htjeli slijediti, redovnike i laike, pa i kraljeve. Papa Pio XI. u svojoj enciklici „Rite expiatis“ iz 1926.g., tj. o sedamstotoj obljetnici smrti svetoga Franje, potvrđuje da je ovaj Franjin duh duboko utjecao na oblikovanje društvenog života.
U duhu Franjevačke karizme, tražiti promjenu društva uvođenjem prava i pravednosti, moguće je jedino ako u temelju stavimo Siromašnog Krista i ako priznajemo da dobra koja nam je Bog dao, prije svega pripadaju onima kojima su najpotrebnija. To nije toliko čin našega milosrđa prema njima, nego više pravednosti, jer im vraćamo ono što je njihovo. Ipak, ako bi netko htio uspostaviti ovakav društveni poredak jedino na ljudskoj razini, kao ljudsku pravednost, tada bi počinio najveću nepravdu prema čovjeku. Bez dubokog odnosa prema Bogu, bez ovog temeljnog duhovnog stava da je blažen onaj koji posjeduje Njega i vrši Njegovu volju, zakon bi se mogao vršiti jedino izvana, a to je onda protiv svake pravednosti. Čovjek će ostaviti sva dobra, ako je stekao ono najviše – Boga samoga, ali ako toga nema, ostaje samo vanjski zakon u kojem nema prostora za ljudski duh i dušu. Franjevci mogu u korijenu promijeniti društvo jedino ako budu tražili Kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost, jer sve će se ostalo nadodati.
Mirjana Pinezić
Mala franjevačka obitelj
