BOŽIĆ: DIJETE NAM SE RODILO

Napokon! Tako bismo mogli nakon tisućljeća čekanja obilježiti ovaj dan. U prošlonedjelj¬nom Ivanovu upitu sažeta su pitanja i nadanja čovječanstva: „Jesi li ti pravi?“ To će pitanje odzvanjati i provijavati cijelim potonjim Isusovim životom. I najbliži Isusovi su neprestance u čudu glede njega. Isus sve iznenađuje, neprestano ‘isklizava’ iz uhodanih kolotečina. Pitat će se i njegova majka, i hranitelj, i najuža rodbina, tko bi on bio.
Kasnije učitelji u hramu, puk koji ga sluša, apostoli koji se za njim u dosadi lijeno vuku, narod koji doživljava čudesne promjene na pojedincima, koje je dotaknuo ili im uputio svoju riječ. Pogotovo se sve zgušnjava u nezaboravne prizore zadnjeg tjedna njegova života. Nastupi u Hramu, dvorana večere, sudište pred Anom, Kajifom, Herodom, Pilatom. Svi se u čudu pitaju, tko je taj Isus. „Odakle si ti?“ – pita namjesto svih nas Pilat. Odakle si Isuse, da bismo dobili odgovor pod križem od rimskog satnika: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji“.
Sin Božji! Dolazi k nama nepoznat i bezimen. Na rubu carstva. Ljudi koji su se susreli s njime nisu znali tko je. Ali svakome pristupa i daje mu zadaću koju svatko mora u svome životu riješiti i ispuniti. Dolazi iz Tajne i suočava čovjeka s njome.
“Pomiritelju, ti nikad Vjerovani/ Sad si konačno tu, prijateljsko mi obličje/ Uzimaš Besmrtni, dobro pak/ Spozajem Uzvišenost/ Koja mi sagiba koljeno,/ Te poput slijepca moram/ Pitati Tebe, nebeski Glasniče, čemu Ti meni,/ Odakle si mi, blaženi Miru!” Pjevao je tako hermetični i tragični pjesnik Hölderlin. Stoji i prigiba koljena pred Tajnom.
Očito, dvadeset se stoljeća nalazimo pred tom jedinstvenom osobom. I kao što se jasno vidi: Tijekom tih dvadeset stoljeća niti su ljubav odanih, ni čežnja tražitelja, ni pogođenost dvoumnih, a ni mržnja protivnika i neprijatelja nisu odgrnuli zastor s te osobe i njezina misterija. Nije to stoga što on ne bi bio ostavio dovoljno jasnih tragova o sebi i što ne bi mogao ispuniti sve što ljudsko srce treba. Korijen je tomu u činjenici da ovaj Isus nadmašuje sva očekivanja koja su ljudi polagali u njega, što on nadilazi svako pitanje koje mu se upućuje, a preduhitruje svakoga tko bi htio stvoriti neku sliku o njemu ili ga zbiti u nekakvu zemaljsku stezulju ili šablonu. Nemoguć ga je zbiti u krletku riječi, jer riječ omeđuje, definira. Boga je nemoguće definirati, on kida sve naše pojmove, pred njim možemo samo zašutjeti. Tako i pred Isusom. Jedini ispravni stav jest klanjanje i poklon pred Misterijem – Otajstvom.
Povijesno i egzistencijalno iskustvo bezbrojnih kroz minulih dvadeset stoljeća jest takva, da je svaka inicijativa u interesu približavanja tom jedinstvenom liku redovito prelazila u Isusove ruke. On bi uzimao u svoje ruke dirigentsku i režisersku palicu. Tko se zaputi za njim, doživljava svednevice na sebi njegovu ruku koja oblikuje, formira, čovjeka mijenja.
Tko ga želi upoznati, dolazi prije ili kasnije do spoznaje da je sam spoznat i zahvaćen. Tko ga započne ljubiti, danomice će iskusiti da se samo upustio u jedan ocean ljubavi. Primjere imamo u pojavama velikih svetaca, Bernarda, Tome Akvinskoga, Bonaventure, Franje Asiškog, na čijim je rukama, za prvog Božića pred novovjekim jaslicama u naručju zaživjelo dijete Isus.
Sin Božji kao dijete! Dijete kao poruka i kao medij. Što se mijenja dolaskom djeteta u obitelj? Sve. I u roditelja, i u okolini. Cjelokupni životni ritam poprima nove oblike. Dijete je tu. Razoružava, privlači, okuplja. Dijete je znak. Već je anđeo rekao pastirima: “Evo vam znaka: dijete u povojima i jaslicama” (Lk 2,12).
Kršćanski početci i izvori ne stoje u znaku cezara, imperatora, silnika, nego u znaku djeteta, neomoćnog. To mijena sve. A što se zapravo mijenja? Što se promijenilo? Na prijelomu devetnaestoga i dvadesetog stoljeća, točnije god. 1900., veliki francuski kršćanski mislilac i pisac Leon Bloy napisa: “Tragično je i znakovito da se u vremenu, kad se i najminucioz¬nije informacije, od kojih zastaje dah, prenašaju s jednog kraja svijeta na drugi nevjerojatnom brzinom, ne može naći nitko tko bi opskrbio svijet i ljude s novinama od njihova Stvoritelja. Jer Bog je odsutan u gradovima, na selima, u brdima i dolima. Odsutan je iz zakona, znanosti, umjetnosti, politike, odgoja i morala. Odsutan je čak i iz vjerskoga života u smislu da i oni koji bi željeli biti njegovi najintimniji prijatelji ne osjećaju nikakve potrebe za njegovom prisutnošću. Bog je odsutan iz svijeta kao nikad dosada… On je dobio otkaz, otpušten kao Stvoritelj s ove Zemlje. Ljudi ga ne trebaju otkako su sebi stvorili bolje i ljepše od njegova raja”.
Što bi tek taj vatreni, žestoki pisac danas napisao? Iste bi se riječi mogle potpisati mirne duše nakon jednog stoljeća. Što bi i što biva s onim velikim riječima i obećanjima? “Onima koji mrkli kraj smrti obitavahu, svjetlost jarka sinu?” (Misa ponoćka, Prvo čitanje). Stoljeće sumraka Boga, stoljeće tlačenja, stenjanja pod šibom goniča, pod jarmom i batinama, nestaje? Zar? Gdje to vidimo? Je li to naše iskustvo? Koji je razlog tome? “Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan!”, kliče Izaija. Dijete kao izvor i temelj nade. Na plećima mu vlast.
Upravo se u betlehemskoj, božićnoj noći slijevaju u Isusu, Marijinu sinu iz Nazareta, sva nadanja. U ovome jedinom imenu. On je ubuduće nositelj nade za čovječanstvo. S njim dolazi u Betlehemu novi oblik vladavine nad ljudima. Započinje novo iz temelja. Ne vlada ubuduće kraljevskim žezlom, znamenom kraljevske nedostupnosti. Spušta se čovjeku, živi među nama, riskantno, opasno. Lomi šibu goniča pojavljujući se kao “Ecce homo” s trskom u ruci, trnovom krunom na glavi, luđačkim ogrtačem oko izmrcvarena tijela pred svjetinom.
Jednim potezom poništava dostojanstvo kraljevskog i vojničkog ogrtača kad ga vojnici zaogrću plaštem koji natapa svojom krvlju, a svaki jaram lomi uzimajući za sve nas na pleća križ i hodeći na Kalvariju, stratište. „Jaram je moj sladak, breme je moje lako“ – izrekao je i poručio svima za života.
Nemoguće je govoriti o Djetetu iz Betlehema, a nemati u zreniku njegov potonji životni put. Možda su nam na Božić upravo stoga crkve punije, jer se govori o Božjoj poniznosti i slabosti, jer imamo pred sobom kontrastni program spram mjerila ovog svijeta u kome vrijede samo snaga, utjecaj, moć, neovisnost, bogatstvo, ljepota, užitak. Stoga moramo imati pred očima Isusov cjelokupni put na kome je sve razoružavao svojom nemoći, bespomoćnošću. Poput djeteta.
Ova je betlehemska noć promijenila tijek svijeta. I mi smo suočeni s temeljnim promjenama koje se zbivaju kroz krvavo rađanje. Kako reagiramo na te promjene i što od njih očekujemo? Na sve se strane govori o obnovi. Prvo oduševljenje lako splasne, potrebna je ustrajnost i temeljitost odluke. Ustrajati na putu, biti kao dijete koje se raduje i veseli svakom novom jutru i suncu.
Promjene će se samo onda ozbiljiti ako nas osobno zahvate, ako se iznutra promijenimo, ako poput pjesnika prignemo koljeno pred Djetetom. Jer Bog nije postao ni sustav, ni ideologija, ni ideja, ni program, već je postao čovjekom u obličju djeteta. Ranjiv i bespomoćan, bez šibe goniča i palice u ruci.
Ideologije trebaju goniče, isto tako sistemi, programi i ideje. Jedino Bog ne treba sile da ostvari i uzbilji svoj plan i san s čovjekom. Bog treba naše otvoreno srce i ruke da prihvatimo njegovu ponudu i spasenje. Bog ide s nama, zapućuje se k nama, želi svratiti k nama. Poprimiti obličje u našem životu.
Njegovo i naše čovještvo i čovjekoljublje jedini je put i način da se ljudska povijest usmjeri prema dobru, da se izliječi i da svi odahnemo u luci mira i spasenja. Tomu nam je jamstvo Božić i božićno Dijete, svim drugim pretkazivanjima i očekivanjima unatoč.
Potrebno je zaputiti se putem jednog Augustina koji zapisa: “Ja se zaista, Gospodine, mučim oko toga i mučim se u samome sebi: postao sam sebi zemlja teškoće i znoja silnoga. Jer sada ne istražujem nebeska prostranstva, ne mjerim udaljenosti zvijezda i ne ispitujem zemljinu ravnotežu: ja sam onaj koji se sjećam, ja duša. Nije zato čudo ako je daleko od mene sve što god nisam ja: a što mi je bliže od mene samoga?” (Ispovijesti X,17,25). Bliži nam je samo Bog koji počiva u svakom srcu i koji hoće da ga tu otkrijemo i poklonimo mu se.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje