Iz 7,10-14; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24
SAN ILI ZBILJA
Sva tri današnja čitanja govore o novim početcima. Početcima početka. Izaija pretkazuje novo vrijeme u znaku Djeteta, nakon što Ahaz odbija znak iz proročkih usta. Pouzdaje se u svoj smisao za realnost, vodi svoju realnu politiku pred nadolazećom opasnošću. Vjeruje u sebe, makar sa svih strana prijete neprijatelji. Odbija Božju ponudu i suradnju, ne vjeruje snovima ni viđenjima.
Pavao teološkim kategorijama uvodi svoje čitatelje u tajnu Isusa Krista kako je razlaže u Poslanici Rimljanima. Ono što slavimo na Božić nije plod čovjekovih dostignuća i nastojanja, već je ishod Božjeg spuštanja. Da nije bilo Božjeg silaska, ma koliko se čovjek trudio, ostao bi zatvoren u granice svog svijeta i duha. Započinje ‘vita nuova’ (Dante) snagom Božjeg Duha.
‘Emanuel’ – Bog je s nama: Cijelo Matejevo Evanđelje uokvireno je tim Božjim imenom. Na početku Evanđelja sam anđeo kao Božji tumačitelj i posrednik tumači i izlaže Pismo Pismom, navodi Izaiju i obećanje izabranom narodu, a na svršetku obećaje Isus trajnu prisutnost uz svoje do ‘svršetka svijeta’ (usp. 28,20: završna rečenica evanđelja – „Emanuel“ s nama). Ljudski snovi i nadanja postaju zbiljom.
Gospodin se sam otkriva, objavljuje kroz snove; san postaje način Božje objave. Bilo bi potrebno upravo ovdje u povijesti Isusova djetinjstva u Matejevu Evanđelju uočiti značenje snova. San nije proizvoljno maštanje, nego čovjekov zaokret prema unutra, u vlastitu dušu, podsvijest. Osluškivanje Gospodina u dubinama vlastitog bića.
Prema Matejevu poimanju svaki čovjek posjeduje antenu, protežnicu za Božji glas. Potrebno ju je samo izvući i usmjeriti prema Božjim odašiljačima. Jer pitanje snova pitanje je poimanja stvarnosti uopće. Što je zbiljsko i stvarno? Jesmo li mi uopće sposobni shvatiti vanjsku zbilju ili samo privid te zbilje?
Što je zbilja: duhovni svijet ideja ili materijalna stvarnost oko nas? Odavna su se filozofi bavili tim mislima i nisu ponudili niti dali zadovoljavajući odgovor. Metafizika nam veli da je Bog iskonska zbilja i da mi opstojimo samo ukoliko imamo udjela u Božjem biću. Ako je taj odgovor pravi, onda je veliki upitnik, koliko živimo prema tom načelu, jer je gotovo redovito Bog negdje na rubu našeg života, a mi u žarištu i središtu svega. Zato su nam često snovi upozorenja za povratak u vlastito srce, gdje je prema Augustinovoj riječi, Bog bliži i intimniji meni od moje vlastite intime.
Kad god se u Bibliji javlaju anđeli, onda je riječ o Božjem dodiru, o Božjem govoru koji dotiče zorno i vidljivo zemlju, o Božjem djelovanju koje je neposredno. Anđeli utjelovljuju u sebi Boga u njegovim mogućnostima i manifestacijama spram nas. Oni nam otvaraju oči za Božju nazočnost i djelovanje. Uvijek postoji dodirna točka, susret, riječ ili djelo, naputak sa Božje strane preko glasnika, anđela. Tek kad se udalji, kad ga nestane, anđeo se prepoznaje kao Božji glasnik.
Anđeli su uvijek šifra za činjenicu da čovjek nije prepušten na ovoj zemlji sam sebi, već da je čovjek primatelj, da uvijek ima nebeskih pohoditelja, gostiju koji dolaze i donose vijesti. Oni sa sobom donose promjenu i preobrazbu života te Božju stvarateljsku silu.
Josip je upravo to naučio i iskusio u svome životu. Pravedan i bogobojazan, nalazi se raspet između razuma i srca, ljubavi i pravednosti, osjećaja koje gaji prema Mariji i očiju koje ga ne varaju: Trudna je! U nutarnjem sukobu, ne vjeruje vlastitim očima, i zato biva poučen u snu. On se pokorava snovima i slijedi ih.
Na blagdan Pedesetnice – Duhova sam će Petar u svom govoru navesti Joela koji veli da će, kad se Duh izlije, “proroci biti sinovi vaši i kćeri vaše, mladići će vaši imati viđenja, a vaši starci usnit će snove” (Dj 2,17). Ono što čovjek ni u snu nije sanjao, uzbiljuje se napokon u Marijinu krilu. Sva nadanja stoljeća i naraštaja postaju zbiljom. Bog se spušta u ljudsku bijedu, u ocean nepravde, bezboštva, bezakonja. Ne zapućuje se s nama u nekakvu utopiju, nekakav povijesni nedohod, već hodi s nama, u našem čovještvu, da bi snagom toga čovještva ovo naše čovještvo i našu ljudsku povijest izliječio.
Jer sve što se pripovijeda o začeću, rođenju i dolasku Isusa Krista na ovaj svijet, nije stvar prošlosti, već je to događaj koji nam veli kako se Isus Krist kao Sin Božji rađa u ovom svijetu i čovjekovu srcu. Da bi čovjek uopće znao o kome je tu riječ, treba mu anđeo kao tumačitelj. On uvodi u tajnu Isusove osobe, poslanja, smisla njegova dolaska na ovaj svijet.
Sva potonja iskustva koja su imali ljudi s Isusom u svome životu imaju svoj iskon u ovim sretnim početcima: konačno ispunjenje svih očekivanja ljudi i tisućljeća obistinilo se u obliku sveopćeg blagoslova za sve ljude i sve naraštaje. Upravo su tako ljudi iskusili Isusa u svome životu. Ne kao epizodu, nešto prolazno u vlastitoj egzistenciji, nego kao nešto bitno novo, kao kidanje svih okova i lanaca u kojima bijahu ulančeni.
Isus, to će reći: Bog sam spasava, Bog sam zahvaća u sudbinu i tijek svijeta. U njemu dolazi Nebo k nama, on je dodir Vječnosti, uključivanje u strujni krug milosti i smilovanja, osjećaj prihvaćeno¬sti.
Isus se Krist poima, shvaća kao dar i plod dugog, upornog hoda Božjeg sa svojim narodom. Sve nadanje, očekivanje i žudnja bijahu predradnja ili uvertira za ovu točku u kojoj se sad sve ispunja. On je ono, odn. Onaj u kome se sve ozbiljuje, sve ispunja, sve dovršuje. Utjelovljenje Sina Božjega nije krunište ljudskog uspona, već najniža, apsolutna najniža točka Božjeg spuštanja. Spas svijeta nije plod ljudskih nastojanja, već Božjeg samoponiže¬nja, predavanja Boga u naše ruke, u prljavu ljudsku povijest. Siromaštvo Božje postaje našim bogatstvom (“Jer, poznata vam je ljubav Gospodina našega Isusa Krista: on, koji bijaše bogat, postade radi nas siromašan da vi postanete bogati njegovim siromaštvom”: 2Kor 8,9!).
Dvije tisuće godina ove naše povijesti govore o Isusu, prepune su njega, smjeraju prema njemu. Sve se silnice sliježu u ovu jednu i jedincatu osobu. “Tko je ovaj da mu se pokoravaju more i vjetrovi?”, uzviknut će preneraženi apostoli. A mi se danas pitamo: Tko je ovaj koga su tisućljeća očekivala, tko je ova građevina stoljećima građena, tko je taj zaglavni kamen koji svemu daje čvrstinu i uporište?
Ovaj koji je promatrao ljude uvijek u jednini, nikad u množini. Svatko mu bijaše dragocjen jer svatko u sebi nosi Božji otisak, Božji poljubac, Božji DNK. Jer svatko tko se s njime susreo osjetio je dodir Neba, njime bi prostrujila nova snaga koja bi ulijevala životne sokove.
Budio je u čovjeku nove snage, svatko ga je doživljavao na sebi svojstven i poseban način: gubavac, hromi, kljasti, grješnik, carinik, prostitutka. Ni na koga nije bacao svoju sjenu jer bijaše savršeno prozračan i čist, božanski velik, a ljudski samilostan. Pod njegovim se prstima događaju čudesa: ljudi prestaju promatrati sebe proizvodima svoje okoline, plodom svojih roditelja, rezultatom društva ili uhodanih kategorija.
Čovjek postaje u dodiru s njime ponovno Božje stvorenje, uzet iz zemaljskog praha i ništavila, da bi u sebi ostvario divnu Božju istinu o svome bogosinovstvu i svemirskoj veličini. O tome zbori ovaj predgovor Božiću.
Fra Tomislav Pervan – Međugorje