ZVJEZDANI TRENUTAK VJERE I ČOVJEČANSTVA

Iz 60,1-6; Ef 3,2-3a.5-6; Mt 2,1-12

U ovome božićnom krugu svetkovanja doživljava čovječanstvo svoj pravi zvjezdani trenutak. Sve stoji u znaku betlehemske zvijezde i Zvijezde koja iz Jakova izlazi (usp. Bileamovo proroštvo: Br 24,17), koja se spušta nad Isusom. Kao što reče tragični St. Zweig, nijedan umjetnik nije neprekidno umjetnik. Sve ono bitno što mu uspijeva stvoriti, stvara u nekoliko rijetkih trenutaka nadahnuća. Jednako i povijest u neprekinutu lancu niže očicu za očicom, činjenicu za činjenicom, kroz tisućljeća godina, da bi se pojavio jedan zaista povijesni, zvjezdani trenutak za svijet i čovječanstvo. Takav se trenutak i događaj zbio u Isusu Kristu. Taj trenutak odlučuje o stoljećima, tisućljećima, zapravo o vječnosti. Trenutak Isusova rađanja i objave svijetu, već kao dijete onim zvjezdoznancima čini ga neopozivim za sva pokoljenja i određuje život pojedinaca, naroda pa i tijek cjelokupnog čovječanstva. U njemu se usredotočuje, usredištuje sudbina svih nas.

‘Mudraci’ s Istoka mogu pružiti Jeruzalemcima, ali i nama, samo jednu informaciju: “Vidjesmo njegovu zvijezdu i dođosmo mu se pokloniti”. Na dati znak s neba i na nebu zapućuju se prema tome nebeskom znaku tražiti konačno naslućeni smisao života i povijesti. Od početka do cilja svog putovanja, od došašća do našašća vodeću ulogu ima zvijezda. Ona kazuje put, vodi, predvodi, dovodi do blažena cilja. Put koji moraju prevaliti između zapućivanja do pronalaska dug je put do zvjezdanog trenutka njihove egzistencije.

“Vidjesmo njegovu zvijezdu”: Ma kako mi tumačili i shvaćali tu nebesku pojavu, ti su sretnici nazreli i uočili sretnu zvijezdu svog života. Rođeni su pod sretnom zvijezdom, ona ih je vodila i na kraju usrećila pred Isusom Kristom kome se pokloniše i priniješe darove. Mudraci su ponajprije budni. Osluškuju i promatraju hod zvijezda i povijesti. Unatoč vlastite situirane egzistencije traže oni nešto veće, za višim teže. Nisu se dali u životu ograničiti običnim ljudskim, jelom ili pićem, već su prekoračili zacrtane granice. Nisu ostali u moru navika, nisu se ograničili na četiri zida vlastite uhodanosti, znanja i imanja, već traže novu domovinu, novi zavičaj, svjesni da su ipak ovdje samo tuđinci, da im Zemlja ne može podariti konačno prebivalište. Nisu se oni podložili zakonima sredine, utjecaju okoline, ćutjeli su u svojim srcima glad i žeđ za višim, konačnim, usrećujućim. Otvoreni su za novo, za Znak i Obećanje koje je Bog usadio u ljudska srca i povijest. Tako dovode u nutarnju i vanjsku svezu nebeski znak i tajanstvenu obavijest i slutnju o obećanju koje su zacijelo mogli čuti u židovskim zajednicama među prognanicima u Babilonu i s onu stranu Mezopotamije: “Vidim ga, ali ne sada; motrim ga, al’ ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže” (Br 24,17). Te Zvijezde vide znak na nebu, ona ih poziva te se tako zapućuju prema Judeji.

Ali put do zvjezdanog trenutka njihova života vodi kroz pustinju kad se zvijezda ne pojavljuje. Moraju proći nutarnju i vanjsku, duševnu i fizičku pustinju. To je nesagledivost puta, kad je cilj još predaleko, poput pustinjske fatamorgane, a noge propadaju u pustinjski pijesak. To je izloženost neprestanim predbacivanjima i upitima vlastitog srca, nemirna, izložena dvoumicama, dok Bog istodobno šuti, nebo kao da se zatvorilo. Trenutci bez zvijezda, kad potamne znaci koji nas vode, kad se čini da je sretna i dobra zvijezda za kojom smo krenuli postala lutalicom (grčki: planetes), padalicom, te kad putovanje u vjeri prijeti da postane bluđenje pustinjom života. Možda je najteže iskustvo takva vremena i hoda kroz pustinju razočaranje nad onima koji, poput Heroda i njegove kamarile te svećenika, znaju pružiti sve potrebne podatke, o vremenu, mjestu, putu i cilju, a sami ostaju ravnodušni i ne pomišljaju zaputiti se prema tome cilju, sprijateljiti se s tražiteljima.

“Kad ponovno ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom”. Nakon vremena bluđenja, lutanja, traganja, ravnodušnosti i odbojnosti obuzima ih sigurnost da ih je neka nevidljiva ruka sigurno i čvrsto vodila unatoč svim kušnjama i pustinjama kroz koje su morali proći. I sad nastupa zvjezdani trenutak vjere: “Došli smo mu se pokloniti”. Pali su na koljena pred Djetetom, Zvijezdom svog života. U trenutku kad je iza njih ostalo sve, i zavičaj, i ona zvijezda vodilja, sumnja, pustinja, odbojnost Jeruzalemaca cijeli se njihov život i njihovo biće saželo u ovome jednom činu: “Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš”! I kad su mu prinijeli svoje darove, ovladala je njima prava sloboda srca i duha. Trenutak rađanja ljudske slobode je trenutak susreta s Bogom u poklonstvenu stavu pred Bogom koji je uvijek i veći i manji od naših slika o njemu. Put tih mudraca s Istoka svršava pred Djetetom u Marijinu naručju, a naš se utapa pod križem tog istog Djeteta  na Golgoti.

Ovi ‘mudraci’ iz poganstva mogu nas učiti životnoj mudrosti, nas koje je zvijezda davno dovela pred Onoga koji je za nas zvijezda Danica, koja nikad više nema zalaza (Exultet). Blagdan Bogojavljenja, objave pred narodima, stavlja pred naš život također jedan veliki upitnik: Jesmo li se zaputili i što je s našim putem do Isusa Krista? Što je s našom vjerom u Isusa, što je s našim traženjem i nalaženjem? Jesmo li zapravo uopće ikada pošteno tražili i jesmo li pronašli smisao u Isusu Kristu? Jer današnji bi dan mogao biti dan pomirenja vjere i znanosti, vjere koja traži razumsko utemeljenje, razuma koji se klanja pred Bogom u Bogočovjeku? Jesmo li doživjeli zvjezdani trenutak svoje vjere poput onih mudraca? Oni ljudi bijahu snažne vjere i zapaljena srca. Pitaju i nas jesmo li na putu prema Isusu Kristu.  Jesmo li se uopće zaputili i jesmo li dali svoj obol njegovu dolasku među nas? Prepoznajemo li uopće njegove znakove, čujemo li uopće pozive kojim nas poziva da iziđemo iz sebe, iz uhodanoga prema novome? Vjerujemo li uopće onome što je davno obećao Gospodin Jeremiji: “Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim svojim srcem. I pustit ću da me nađete” (Jer 29,13-14). Pronalaziti ga da bi ga čovjek još žarče tražio, tražiti ga da bi ga čovjek iznova našao.

‘Mudraci’ su prevalili put kroz pustinju, kad ne bijaše zvijezde, te nas pitaju jesmo li i mi voljni prihvatiti i platiti cijenu onog vremena koje nas čeka bez vidljive ‘zvijezde’, kad je tama oko nas? Znamo li uopće što je to pustinja u životu? Na bit našeg života spada i pustinja jer upravo u pustinji doživljava čovjek svoje oslobođenje, u samoću gdje ga veliki Pitatelj pita i iznosi bit stvari pred oči.

Oni koji su pronašli Krista pitaju i nas, gdje je naša sreća i jesmo li pronašli svoju životnu  zvijezdu vodilju, upravo danas, u vremenu kad je oko nas tama a svi mi u sumraku. Pravi bi životni smisao bio kad bismo pali pred njega, poklonili mu se. Prignuta koljena i ispružiti prema njemu svoje prazne ruke: To su dva iskonska stava i položaja slobodna čovjeka. Samo ta dva stava oslobađaju nas od naših rukotvorenih bogova i božanstava te nas čine raspoloživima za onoga koji objavljuje svoju slavu i svoje božanstvo upravo najneznatnijima, najslabijima, onim sa dna društva. Poklon i predanje Bogu oslobađa nas i čini raspoloživima. To su su pravi i strmi putovi do Boga, a istodobno put čovjeka do sebe samoga.

Trajno aktualnim ostaje onaj njihov upitnik: “Gdje je taj novorođeni kralj?” Mudraci pitaju, ne optužuju. Samo što njihov upit može postati optužnica ako ostanemo zatvoreni, učmali, ako svim žarom srca ne tražimo i ne pronađemo poput njih jednoga, Isusa Krista.

Fra Tomislav Pervan

Međugorje