Sir 3,17-17.20.28-29; Heb,12,18-19.22-24a; Lk 14,2.7-14
PRIJATELJU, POMAKNI SE NAPRIJED…
Pri površnu čitanju današnjeg evanđelja mogli bismo primijetiti: Zar nam treba iz Isusovih usta lekcija iz bontona, lijepa ponašanja? Posvuda postoje jasna pravila igre, svakome je njegovo mjesto dodijeljeno, suvišno se laktati. Pomak naprijed, prema dostojanstvenijim mjestima, to je stvar kućedomaćina.
Međutim, ne bismo smjeli previdjeti jednu misao iz Knjige Sirahove: ‘Pažljivo uho – želja je mudračeva’. Mudri čovjek sanja o pozornu, otvorenu uhu, uhu koje njegovu mudrost prihvaća, koje za njom žudi. Primijeniti se to dade poglavito na Boga. Gospodinov je vajni san: pozoran slušatelj. Na toliko mjesta zbori Biblija o pravilnu slušanju, posluhu Božjem glasu, riječi. O posluhu istini (usp. 1 Pt 1,22). I Isusove riječi provijava redovito žalobni uzdah o onima koji ne će da priklone svoje uši njegovoj riječi. Psalmist će s ushitom klicati: ‘Da poslušam što mi to Gospodin govori’… (Ps 85,9). Istodobno će on pjevati: ‘Žrtve i prinosi ne mile ti se. Uho si mi usadio’ (Ps 40,7).
Ono ‘usadio’ u izvorniku glasi: „Iskopao si mi ušne šupljine“, da bih mogao čuti, osluhnuti tvoju volju, da bismo mogli biti spremni tu volju i izvršiti. Neće on samo naš posluh, hoće on nas same. Pomislili bismo da je u današnjoj prispodobi o uzvanicima u središtu svaki pojedini gost. Ne. Stožer oko koga se sve okreće je domaćin.
U slici domaćina želi Isus ponazočiti svog Oca. On hoće da o Bogu mislimo normalnim ljudskim kategorijama, u surječju svakodnevnih ljudskih iskustava. Isus je u osobi nazočnost Boga u ovom svijetu i Bog se upravo u Isusovoj osobi skrbi za svakog pojedinog. Svatko ima svoje njemu dodijeljeno mjesto na gozbi, svatko je pozvan, ma koliko se svatko od nas osjećao malenim, siromašnim, uprljanim, grješnim. Dovoljna je samo kretnja njegovih ruku, mig očiju i lica, i čovjek se pomiče naprijed… A oholi, veličine, umišljenici ruše se sa svojih umišljenih visina i prijestolja.
U današnjim je čitanjima utkana starozavjetna duhovnost, obasjana na Isusovu primjeru. Kao što se onaj domaćin brine oko svojih gostiju, i Bog se u Isusu brine oko svakog od nas. Bogu nije nitko nebitan. Cijela je prispodoba samo uprizorenje načina na koji Bog s nama ljudima postupa. Tko se uzvisuje, bit će ponižen, i obrnuto: Tko se ponizuje, tko postaje nitko i ništa u svijetu, bit će uzvišen. I tko se druži s prezrenima, tko pozivlje za stol siromahe i neugledne, postupa kao što Bog postupa. Stubokom je pogrešno misliti u kategorijama nadređenosti ili podređenosti.
Upravo je hijerarhijsko poimanje i ponašanje u Crkvi tijekom stoljeća bilo izvorištem i uzrokom sveopćeg antiklerikalizma, sekularizma, otpada. A sveci su redovito djelovali uvjerljivo svojom poniznošću i jednostavnošću. Npr. sv. Franjo iz Asiza. Tko čita onodobne ljetopise, vidjet će do koje je mjere antiklerikalizam zahvaćao najšire pučke slojeve. Franjo se odriče svake nadređenosti. Želi biti uvijek i u svemu manji od malenih. Zadnji. Ne iz strateških razloga, nego zbog odluke živjeti evanđeoski i slijediti u svemu Isusa Krista.
Sa svojom braćom ponovno evangelizira i misionira cijelu Europu. Svakomu je blizak i brat. Njegova riječ osvjedočuje, propovijeda životom i primjerom, a manje riječima. Jedina sila koju posjeduje on i njegova braća je Božja riječ. Isusov primjer. Nikoga ne ponižava, pred svakim se ponizuje i snizuje. I tako djeluje kao osloboditelj zapretanih evanđeoskih silnica u svome vremenu. Kako je to uspio? Upravo evanđeoskom metodom. Za Franju je znakovit teocentrizam i kristocentrizam. Suvremeni je čovjek egocentrik i hoće da se sve okreće oko njega kao subjekta. I (s)tvoritelja, čimbenika povijesti. U prispodobi a i u cijelom Isusovu životu i ponašanju uvijek je Otac u središnjici zbivanja. On podjeljuje mjesta, on daje nagradu, on je apsolutni gospodar u svome kraljevstvu.
Bog nije naš poslovni partner, nije ni poslo- ni naredbodavac. On je Sveti. On je Ljubav. On je svako dobro i najviše Dobro. Tako ga je zamišljao Franjo, tako ga je on i doživio. Tako su ga doživljavali svi svetci i mistici. Taj Bog očituje ‘elementarnu’ slabost upravo za slabe, bespomoćne, obespravljene, beskućnike. Ne za društvenu elitu ili kremu. Svatko ima pravo pristupa, nitko nije isključen iz Božjeg dosega.
Slikovito će to izraziti orijentalnim koloritom odlomak iz Poslanice Hebrejima. Ne smijemo se okretati oko sebe, nego oko Boga. Bog je životna osovina. Božji je zov neopoziv i nemoguće se na nj oglušiti nekažnjeno. Suprotstavljenost dviju teofanija, starozavjetne i novozavjetne, sinajske i ove u Kristu Isusu.
Nije Bog više onaj koji šalje munje, sipa gromove, trešti, ulijeva strah, izaziva strahopočitanje, pred kojim sve biva pepeo, prah, ništavilo. Nego je to Bog koji poziva sve na gozbu ljubavi u Isusu Kristu. Svatko smije pristupiti. U radosti. Jer, zajednica smo prvorođenaca, okupljena oko Kristova stola.
Euharistijski je stol upravo to mjesto, jedini stol na koji su pozvani ne samo prijatelji i rodbina, nego slijepi, hromi, sakati, ranjeni, slomljena srca. Pred njim su izjednačeni i oni u invalidskim kolicima, i oni iz elite. Tu, na euharistiji, možemo doživjeti buduću viziju gdje prestaje svaka diskriminacija na bilo kojoj osnovi. Prestaje svaka razlika, nema više blizih ili dalekih, ‘Židova ili Grka’, ‘barbara ili Skita’. U svome bogoslužju doživljavamo taj predokus nebeskog stanja. Ali je liturgija uvijek vezana uz konkretni životni nalog, odn. angažman i životnu praksu. Cijela liturgija kao okupljanje oko Očeva stola ujedno je i poziv da svaki sudionik postupa prema Isusovu naputku u drugom dijelu današnjeg Lukina čitanja.
Dijeliti sve s onima koji ti ne mogu ničim uzvratiti. Tako ćemo nadići svoj malograđanski bonton, način uljudbenog ponašanja, i postati utjelovljeni Karitas, poput sv. Majke Terezije, bl. Charlesa de Foucaulda, Simone Weil, Madeleine Delbrêl, Sestre Emmanuelle iz Kaira.
Nevolja (is)pruža ruke k nama sa svih straha. Napose iz očiju djece, žrtava besmislenih ratova. A Evanđelje je uvijek konkretni poziv na socijalni angažman…
Fra Tomislav Pervan – Međugorje