Iz 66,18-21; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30

PRED ZATVORENIM VRATIMA…

Gospodin se nalazi na odlučnom i sudbonosnom putu u Jeruzalem. Zaputio se onamo s punom odvažnošću, uspravna hoda i pogleda, a oko njega raste osamljenost, perspektive nisu ružičaste, a riječi i slike koje rabi i u kojima misli posljednji su poziv da se čovjek trgne i prihvati ovaj kairos. Sveti Luka veli, da, kad je došlo vrijeme, kad su se navršili dani da Isus bude uzet, da je Isus „stisnuo svoje lice“ („firmavit ipse faciem suam“), kao da je načinio odlučnu grimasu na licu, stisnuo šaku i rekao u sebi: „Idemo u Jeruzalem! Mjesto dovršenja!“ (Lk 9,51).

Suvremenici se odvraćaju od njega, učenici stoje bez riječi spram njegovih riječi, ništa im ne ide u glavu, Marko veli da su bili u strahu, a mi bismo zaključili, Gospodin s dubokom tugom u srcu zapodijeva razgovore s velikim likovima prošlosti. S Mojsijem, Ilijom, koji mu se ukazuju na Taboru i koji ondje govore o njegovu ishodu i proslavi u Jeruzalemu (Lk 9,30), suvremenicima spočitava zanimanje čak jedne poganske kraljice s Juga, koja bi zacijelo, da živi u Isusovo vrijeme s ushitom prevalila sav taj daleki put, jer ovdje je daleko više od Salomonove mudrosti (Lk 11,31).

Suvreme­nicima predočava te spočitava i jednog Abrahama koji bi klicao da je doživio samo jedan dan Mesije (usp. Iv 8,56), zatim Izaka i Jakova. Istodobno svoje slušateljstvo suočava sa strahovi­tom sudbinom Jeruzalema jer će Isus samo koji redak niže pretkazati njegovu propast, a o ‘lisici’ Herodu se izraziti u posve crnom koloritu.

Sve je to samo uvertira u svesvjet­sku tragediju i konačno sudište koje će doći nad sav svijet. Potresen u duhu promatra kako se zatvaraju vrata spa­senja jednom zauvijek pred vlastitim ljubljenim gradom komu se poput ljubavnika udvarao. (Stoga ostaje nejasno zašto su sastavljači ev. perikopa ispustili u 22. retku, kako je Isus prolazio, poučavao “putujući u Jeruzalem”, jer je upravo to mjesto njegova odredišta.)

Ulaznicu i pristup u kraljevstvo u Isusovu poimanju treba tražiti na najnepristupačnijem mjestu. I gdje ga tre­ba najmanje očekivati. Isusova se prispodoba doima kao predložak noveli F. Kafke “Pred zakonom”. Neki obični čovjek sa sela dolazi u grad i ondje pred tajanstvenom kapijom zakona provodi cijeli svoj život prestrašen jezi­vim izgledom stražara na kapiji. Ne usuđuje se prekoračiti prag zbog te spodobe, makar mu svakim danom sve više postaje jasno da bi morao kročiti. I kad se napokon, već obilježen smrtnim izgledom, odvaži upitati zašto, za cijelo to vrijeme otkako se tu nalazi, nitko drugi nije stu­pio pred ta vrata i zatražio ulaz, odvraća mu stražar u već nagluho uho: „Nitko drugi inače nije mogao ovdje dobiti ulaznicu jer je taj ulaz bio predviđen samo za tebe. A ja sad odlazim i zaključavam ga“. I tako jadni čovjek sa sela skapava pred vratima koja bijahu određena samo za nj.

Svakodnevno nas iskustvo uči kako se sva čovjekova tragika sastoji upravo u tome da nije svjestan ni opasnosti a ni pogodnosti u kojima se ljudski život odvija. U prvom slučaju on srlja u svoju nesreću, a u drugom bi trebao samo pružiti ruke i sreća bi mu bila na dlanu. Potrebno je iskoristiti ponuđenu prigodu.

Kad čovjek sa­gledava svoj život, onda mu se čini da je to samo serija promašenih i proigranih mogućnosti koje su mu se tije­kom života nudile. Isus nudi samo jednu jedinu moguć­nost pravilnog izbora. Nastupio je s devizom: „Obratite se! Kraljevstvo je Božje tu! Vjerujte Radosnoj poruci“ (usp. Mk 1,15). “Obratite se k meni, pa ću se i ja obratiti k vama”, glasi već u Starom zavjetu (Zah 1,3). To za sobom vuče preorijentaciju, pretemeljidbu života, sagledavanje globalnih meteoroloških (ne)prilika i prognoza, a ne samo usredotočivanje na neka dje­lomična rješenja.

Isus se jasno nudi kao konačno rješenje, zadnja ponuda s Božje strane. Na ulaznim vratima ne nalazi se nikakav strašni Kerber niti namrgođeni pandur koji uli­jeva strah u kosti onomu tko bi htio koraknuti naprijed, nego Isus, učitelj, koji poziva sve umorne, opterećene, zalutale, klonule. Sve koji su na bilo koji način ranjeni, sve koji su u potrazi za smislom i srećom.

A tražitelji ne moraju kao onaj nesretnik sa sela cijeli život čamiti pred vratima, dok im se ne utrne životno svjetlo koje je u njemu netko drugi zapalio, prema kome se orijentirao, ali nije imao snage kročiti naprijed, nego je tu Isus koji je odbljesak, odraz Božjeg svjetla, koji ‘je zasvijetlio i u našim srcima da u nama osvijetli spoznaju slave Božje na Kristovu licu’, kako će se poslije izraziti Pavao (2 Kor 4,6). Isus nikoga ne odbija, nikomu ne uskraćuje pristup. On je ona uska vrata u ovčinjak, on je kao vrata ujedno puto­kaz, a kao put ujedno i konačni cilj, jer je početnik i dovršitelj našega vjerničkog hoda (Heb 12,2).

Isusove su riječi upozoravajuće. Ne govori on o ‘gra­nicama rasta’, budućnosti našeg planeta, futurološkim rječnikom, ne bavi se astrološkim prognozama, ne nudi životni horoskop, ne gleda u zvijezde da bi nam rekao o ishodu našeg života, o našem spasenju, sreći odnosno propasti i nesreći. Ne daje nam u ruke visak ili vilinske rašlje koje bi nam mogle reći nešto o konačnom ishodu našeg života, konačnom spasenju.

Ni­šta nije unaprijed odlučeno. Vrata su uska, ali svima ot­vorena. Ono što bismo tako rado htjeli znati položeno je u naše ruke. Sve su karte otvorene, nitko nije unaprijed is­ključen. Isus energično prosvjeduje protiv uhodanog mi­šljenja kao da nas pripadnost vjeri, Crkvi, naciji, odre­đenom podneblju po sebi spasava. On ne želi u svoje ugoniti strah, nego ozbiljnost pristupa bitnim egzistenci­jalnim pitanjima.

A da čovjek može proigrati kairos, iznevjeriti se milosti, mogu nam biti najbolja pouka upravo ona mjesta u ko­jima su nastajali i nastali najdivniji kršćanski spisi. Mala Azija, Sirija, Egipat, Sjeverna Afrika. Na drevnim kršćan­skim zdanjima, od kojih ostadoše samo ruševine, danas pasu koze i ovce.

Vjera je milost. Krštenje je milost. Obraćenje je također Božji dar. Ništa nije dano za sva vremena. Sve je povjereno i nosimo to blago u glinenim sudovima. Zato se mora ozbiljno prihvatiti Isusova riječ o ‘posljednjima koji su prvi, i prvima koji su posljednji’(r. 30). Nitko nije pretplaćen, nikome ulaznica nije osigurana.

Svatko se mora osobno odlučiti. Stoga ne smijemo proigrati darovano vrijeme. U spomenutom odsječku imamo sažeta tri Isusova izričaja, naime, riječ o uskim, potom o zatvorenim vratima, i napokon slovo o pripuštanju poganskih naroda u kraljevstvo Božje. Povod za riječ o uskim vratima jest pitanje spram broja spašenika. Isus je sam govorio o malome stadu (usp. Lk 12,32). Ali daleko je važnije od broja spašenika pitanje koje se tiče mene osobno: Jesam li ja među tim spašenicima? Isus nikada ne vjeruje mnoštvu.

Mnoštvo ne spašava, nego moja odluka. Ne smije se odgađati stvar do posljednjega trenutka, do ‘smrtne ure’. U povijesti svakoga pojedinca i naroda s Bogom postoji odlučan trenutak: “Kad domaćin ustane i zatvori vrata…”. Isus samo utvrđuje svojima: “Trudite se svim silama…”. Na kraju veliko obećanje svim narodima. Daleko je više spašenika nego što bi to htjela prihvatiti ili priznati neka uskogrudna teologija. Prisjetimo se da je Marija učila vidioce u Fatimi moliti onaj dodatak nakon svakoga desetka krunice: “… privedi u raj sve duše osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe”.

Je li malo spašenika? Već sami upit smjera prema tome kako je pitatelj uznemiren. Mnoštvo ili pak određena grupa ne daju nikakvu sigurnost, pogotovo ne jamstvo spasenja i zaštite. Za Isusa nije znamenit broj, nego je li netko u suglasju s njime i njegovim poslanjem, ima li u sebi ovlast izgoniti nečiste sile, širiti kraljevstvo Božje, biti sredstvo u njegovim rukama. Postavlja se pitanje, je li naša egzistencija u skladu s onim što on traži od nas i što Isus donosi na svijet.

Osamljenost je naš pratitelj u životu. Stoga Isus veli kako treba založiti sve sile da bi čovjek bio dionik blaženstva. Treba nastojati unići kroz uska vrata. O tome je govor i u Govoru na gori. Čini se kao da u ovome trenutku sve ovisi o nama, ne o milosti i Bogu. Sve zavisi od našega ponašanja i vrijeme, pogodni trenutak, ne trpi nikakve odgode.

Tko propusti sadašnji trenutak, pravi čas, kairos, zapada u opasnost da ostane vani, da mu se pred nosom zatvore vrata, i onda može kucati i lupati na vrata do mile volje. Nitko mu ne će otvoriti. I što je još tragičnije i gore: On se može pozivati i na djela koja je činio u Isusovo ime, na čudesa, na znakove, kako je s Isusom bio zajedno u ovoj ili onoj kući, na ulici, u gostionici, kako ga nije persirao, nego je bio s njime osobno, intimno, ‘per tu’, ali ništa ne koristi. Od svega toga nema na kraju ništa.

Pitanje je koliko mi svoga Boga poznajemo, koliko smo bliski njemu, i kako pred njim stojimo. Isus prijeti grozomornim paklenim slikama, i gotovo strmoglavce izokreće postojeći poredak, kad oni prvi vide tko sve ulazi u kraljevstvo, a oni, prvopozvani, izbačeni van, u krajnju tamu, gdje prestaje svaka komunikacija, gdje nema više ni trunka ljubavi ni smilovanja. Moramo spoznati i uvidjeti kako Isus zna čak i sa grožnjom i strašnim i grozomornim slikama naglasiti i istaknuti bitno u životu.

Isus do iznemoglosti naglašava kako je u prednjem planu osoba, ne stanovita grupa, masa, kolektiv, narod. Nitko se ne može prizivati ni pozivati na narod, na pripadnost, na mnoštvo, na genetsku pripadnost, misleći, što nas je više, sigurniji smo da smo na pravome putu. Neki misle kako je važno pripadati nekoj organizaciji, a ne se osobno profilirati.

Isus traži profile, traži pojedince koji su svjesni i znaju tko su i komu pripadaju, komu su dali srce i glas. Treba biti ne-podvojen, ničiji razlomak niti odljevak, biti original, nikakva preslika, ili pak kopija ovoga ili onoga. Bog nas je stvorio da odsviramo u životu svoju melodiju, da prihvatimo svoje poslanje koje je samo nama namijenio. Ne smijem niti mogu bilo koga delegirati u svoje ime. Uzeti nam je život u svoje ruke i sukladno tomu djelovati. Nismo strojevi ni roboti pogotovo ne automati. Izvezi na pučinu, rekao je Isus Petru. Naše je uzeti kormilo u ruke, osmjeliti se i broditi prema luci vječnosti, s navigacijskim uređajima koje nam Gospodin pruža.

Žalosno je na kraju stajati i ne znati odgovora, za što je čovjek živio i u što je život protratio. Nisi li, Gospodine, bio svaki dan s nama za stolom? Na euharistiji, na misi, u molitvama? Od malih nogu, a pogotovo otkako je ovo Međugorje na svjetskoj pozornici? – Da, imamo gotov program, imamo jasne naputke, imamo svoj Credo, molitve, sakramente, životni okvir.

Međutim, sve to ne koristi mnogo ili ništa, nema li u nama Gospodina, nije li on živi oganj u nama, ne stvara li on sveti nemir. On je izazov uvijek i svakomu. Nitko ne može s nas skinuti odgovornost odluke. U vanjskoj slobodi ili neslobodi, u komunizmu ili kapitalizmu, u slobodi ili progonstvu, bez razlike.

Često ćemo naići u Isusovim izričajima jedno i opetovano ‘prekasno’! Pogotovo na kraju života, kad čovjek uviđa promašenost svega, i suoči se s tragičnom činjenicom: Sve je kasno, prekasno. U Mateja ćemo naći prispodobu o deset djevica, pet ludih i pet mudrih. Potresna priča gdje pet nerazboritih ostaje pred zatvorenim vratima.

Isus nas želi p(r)otresti u našoj samosigurnosti, samosvidljivosti. Ne vrijedi pozivati se na Abrahama, ni na svoje vjerovanje u Isusa, pa ni onima koji su bili s njime za istim stolom, jeli, blagovali. Zgrčena kći Abrahamova iskusila je u prethodnom poglavlju oslobađanje, a pogani će doći sa svih strana svijeta (r.29), i sve se odvija u moćnom Isusovu okružju i djelovanju, koje je samo za one beskorisno, koji misle kako već sve posjeduju te kako im ne treba nikakva pomoć. Uzalud im njihovo uzdanje u sebe i tobožnju prisnost s Isusom.

 

Fra Tomislav Pervan

Međugorje