Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2Kor5,17-21; Lk 15,1-3.11-32

Sreća zajedništva i prokletstvo samoće

Čovjek može od Boga bježati, skrivati se, poput Adama, lutati cijelom zemljom poput prokletnika Kajina, on može kušati živjeti bez Boga i nijekati ga poput Ivana Karamazova, kušati se na nj ne osvrtati i ne postavljati pitanje njegove opstojnosti poput tolikih agnostika, koji ga ne priznaju ali i ne niječu, mogu ga potiskivati iz svijesti, zaboravljati ga, kušati mimo njega živjeti, poput bezbrojnih naših suvremenika, u konačnici se ipak sve svodi na jedno: Koga je on jednom pogledao, a svakoga je od nas pogledao šaljući nas u ovaj život, taj neće nikad izmaknuti iz njegova vidokruga, jednako kao što ni majka ne može otpustiti iz zagrljaja svog srca ni jedno od svoje djece, na ma komu kraju svijeta se ona nalazila.
Blagoslov novog početka: Izraelci su u Obećanoj zemlji, nakon sramotnog robovanja u Egiptu, polustoljetnog lutanja pustinjskim bespućima. Pred njima se otvara nova, sretna budućnost u Gospodnjem okrilju. Toliko puta kad se činilo da je sve beznadno i izgubljeno Bog je zahvatio i još uvijek zahvaća u konkretnu povijest naroda i pojedinca. Primjer su tome stari Izrael a konačna povijesna objava je Isus Krist.
Blizina u daljini, i daljina u blizini: to je smisao prispodobe o dobrome ocu i dvojici izgubljenih sinova. U tuđini i daljini posvemašnje izgubljenosti otvaraju se oči, dolazi k sebi mlađi i uviđa promašenost svog života. On je uvjeren kako je na pravom putu kad se osamostaljuje od oca, ali su konačni rezultati porazni po njega. Osamostaljivao se na krivi način, naime, odsijecanjem od vlastitih korijena postaje beskućnikom i lutalicom, tjeran olujama strasti i nezadovoljenosti. Zato je normalno da se prizemljuje kod svinja, tj. na ispodljudskoj razini. Zaludu je tražio pomoć od drugih, izvana. Bijaše potrebno kao životni brodolomac da se okrene unutra, prema svome srcu. I tu po prvi put možda u svome pustopašnom životu doživljava sebe u pravom svjetlu, stupa u dodir sa svojim nutarnjim vođom i učiteljem, za što je očinska kuća samo simbol. Dolazi k sebi i uviđa kako je sve svoje vrijeme u očinskoj kući živio mimo oca. Uviđa lakomislenost svojih postupaka, i na svinjskom koritu shvaća promašenost svoga postupka i sreću biti uz očevo ognjište i na dohvatu njegove ljubavi. Imao je dovoljno snage za susret sa samim sobom, da se pogleda kakav jest u zbilji i to mu dopušta da ne bude više onakav kakav je od kuće otišao.
U tuđini ponovno otkriva zavičaj i ljubav koja ga nije nikad puštala iz svog domašaja. Upravo je ovaj mladić zorni primjer kako je promašeno tražiti samostalnost oslobađanjem od svih veza i spona, zapućivanjem u tuđinu. Treba se zaputiti u vlastito srce gdje nas očekuje dobri otac. Zato mu otac vidjevši ga u daljini ne dopušta ni izreći priznanje grijeha i krivnje. Ne daje mu čak ni rok provjere i kušnje nakon godina rasipništva. Ne dopušta mu ni ispričati se i moliti za oproštenje. Jedno se otvara: Bezdan očeve ljubavi prema sinu koji je postao fizička, psihička i moralna olupina u dronjcima. Radost i ljubav nadmašuju sve što se za tih godina dogodilo. Istinska sloboda je u vezivanju za svoj Iskon, za Boga. Tek tada čovjek nije više rob nikoga i ničega.
Obraćenje na koje se odlučio mlađi sin ima svrhu vratiti čovjeka sebi samomu, u središte svog bića. To je povrat u istinsku jezgru vlastite osobe, k slici Božjoj u sebi, gdje bez prestanka izviremo iz Božje stvarateljske ruke i bića te se ponovno u nj vraćamo i uviremo. Nikakav bijeg vani, u svijet, neće čovjeka usrećiti, nego samo povrat k srcu, spokoj u Očevu naručju, kako nam to jasno uprizoruje u tolikim trenucima svog života sam Isus.
Jednako čovjeka neće usrećiti ni cjelodnevni aktivizam, zauzetost i točno ispunjavanje obveza i propisa. Očito je to na starijem sinu. Ispunjavanje propisanih dužnosti nije kriterij za nutarnju pripadnost Ocu. Na kraju ispada da se uloge zamjenjuju: Glavni junak drame pronalazi topli dom i Očevu ljubav, dok onaj koji je bio uvijek u kući ostaje stvarni otuđenik. Svakodnevni život i ophođenje s ocem sakrilo mu je dimenzije one ljubavi koju je u tuđini otkrio izgubljenik. Unatoč svakodnevnog suživota s ocem nije shvatio ništa od očeve ljubavi i srca.
Otuđenost i frustracija su zamjetne kod obojice. Starijem bratu je boravak u očevoj blizini uzrokom osobne nesreće, bez trunka je životne radosti. On ima svoju računicu i rekli bismo najamnički odnos. Ne shvaća osobnom srećom ni povlasticom biti uz oca. Zato je i on frustriran. Svoju izgubljenost očituje u trenutku kad misli da ima pravo nešto od oca tražiti, a zapravo mu je sve na raspolaganju kao baštiniku. Nije sposoban cijeniti dar koji neprestano uživa. Tako proigrava sve svoje zasluge i mogućnosti. Nije ni svjestan da mu treba kao i mlađem zapućivanje u očev naručaj, k očevu srcu. Isključuje se s gozbe, ostavlja naočigled svih oca bez riječi i daha, nakon tisuću ‘opravdanih’ prigovora, a zapravo ostaje sam u hladnoći vlastite osamljenosti i noći.
Osloni li se čovjek samo na svoj razum, ostat će hladan, proračunat, imat će samo vlastite interese, podvrgavat će se diktatima uma, i na kraju će promašiti život. Odmetne li se od oca, čovjek postaje robom i ovisnikom, i na kraju skapava od bijede. Obojica su braće u biti izgubljena jer nisu sposobni čekati trenutak kad će sve biti naravnim putem njihovo, baštinjenjem, jer ne vjeruju ni sebi ni ocu. Prije nego su bilo što zakonskim putem izdali ili isplatili, već su sav kredit prokockali. Otac pak želi samo jedno: darovati sebe i svoje srce svojoj djeci, što oni ne znaju cijeniti.
Obojica žive u ’emigraciji’, ‘egzilu’. Mlađi se doduše zaputio u tuđinu nakon što je sve svoje stavio u kofere, a stariji živi u istoj situaciji. Međutim, ima nešto što je nemoguće sa sobom ponijeti iz očinske kuće, i bez čega je čovjek nesretan: očevu nazočnost, povjerenje, ljubav, nebo i zemlju u kojoj se čovjek jedino može osjećati sretnim. Vanjsko osiromašivanje samo je znak za nutarnju poharu. Zatim se zapućuje u posvemašnju ovisnost u najmu, odaje se poganskim običajima (svinje su nečiste za Židove!). Nakon svih proživljenih iluzija i prisila u koje je zapao, pada mu otac na pamet. Treba se samo sjetiti prokockanog pa da ponovno zatitra radosnije srce. Otac ga izdaleka vidi, prepun je sućuti za sinovljevo stanje. Uzvraća mu daleko više nego što je mogao ikad zamisliti. Namjesto bilo kakve pokore i kazne čini ga već sad baštinikom. Obraćenik postaje punim sinom.
Otac nikog ne prisiljava da ostane kod njega. Međutim, vjernici nisu ni svjesni kapitala koji im je darovan krštenjem. Lako je reći da je milost neprocjenjivi Božji dar, ali malo tko to od vjernika u punini iskusi. Mnogi su se odmetnuli bogatijim loncima, odbacili baštinu, ali su na kraju svršili ‘sa svinjama’. Malo se tko suočio ili životno intenzivno susreo s Isusom Kristom, tom iskonskom zbiljom našeg života, darovanoj nam uključivanjem u Crkvu. Zato se ne zna tko je nesretniji: Oni koji su uvijek u Crkvi, ali kao u najmu, u radnom i ugovornom odnosu, kojima je sve preteško, i pohađanje mise, i molitve, post, kršćanski život u kome nema radosti ni sreće, ili oni koji su otišli iz Crkve, iz Očeva naručja. Ne boli nas što su mjesta u crkvenim klupama pored nas prazna, što nema onih koji su bili redoviti na misama. Ne boli nas bezboštvo i nevjera onih s kojima živimo. Premalo činimo svoje kršćanstvo atraktivnim, vjerodostojnim, usrećujućim.
Isus Krist ne će naših ‘dobrih djela’, našeg angažmana, nego našu ljubav, odanost i privrženost njemu. U svakome od nas tzv. ‘praktičnih vjernika’ daleko više ima stava starijeg nego mlađeg sina. Nutarnje nezadovoljstvo, mrzovoljnost, obješene usne, to su prigovori katolicima. Stoga je potrebno osuditi sebe, što nismo živjeli dovoljno uvjerljivo svoje kršćanstvo, ne pružajući svjedočanstvo otkupljenosti i sreće u Očevu domu. Stariji sin, vidjeli smo, nije sposoban za ljubav. Ne ljubi ni brata, njega je on davno otpisao, ni oca, i zato gubi obojicu. Čak drsko odgovara ocu s ‘taj tvoj sin’ (a ne, taj moj brat), što će reći da je davno s njime raskrstio. A Isusov Otac može samo jedno: Nuditi mogućnost bezgranične ljubavi koju treba samo prigrliti i u njoj rasti.
Odavna je uočeno: Da od Isusa nemamo ništa, osim 15. poglavlja Lukina Evanđelja, to bi bilo dovoljno shvatiti svu njegovu misao i poruku. U tom se poglavlju ocrtava na najkraći mogući način u zgusnutu tekstu odnos između Boga i čovjeka. To je najbolja ilustracija kakav je Bog, a kakav je čovjek, kakvi su naši odnosi prema Bogu, ali također i međusobno (ocrtani u odnosu dvojice sinova, koja se na kraju priče ne smatraju braćom, makar su sinovi istoga oca!) U poglavlju je izrečeno bitno od Bogu, čovjeku, i međusobnim odnosima.
Mlađi je sin u bitnome avanturistička narav. Ne zadovoljava se životom u rodnoj kući, želi živjeti svoj život, provesti se i sve iskusiti. Uživati blagodati života. Po sebi ništa strašno niti mora biti loše u svojoj biti, dok je čovjek u dodiru sa svojim ishodištem, s ocem. Bitno je: Što od sebe učiniti, kako svoje nagone usmjeriti? Biti sebičan, ići samo za svojim probitkom ili užitkom, ili biti s Bogom. Stariji je sa svoje strane maksimalno savjestan, ali srcem daleko od oca. Ne ljubi. Mlađi želi još u naponu snage iskušati sve. Traži od oca dio baštine. ‘Tko zna stari kad ćeš ‘otegnuti’, tko će dočekati tvoj kraj i skončanje. Želim podijeliti s drugima svoju slobodu, jer jednom se živi’. I začudno. Otac daje dio baštine, makar to ne bi morao. Ne odvraća, ne svjetuje ni jednom riječju, poštuje mu slobodu. Kao da time Isus želi reći: Moj Otac nikoga ne sili, daje svakome slobodu činiti što hoće. Svatko ima svoju mogućnost izbora: otići ili ostati s Bogom. Svaka od tih odluka u biti je sudbonosna za cijeli život. Treće mogućnosti nema.
Preneseno na naš vjernički život: Svatko od nas rođenjem i krštenjem, učlanjenjem u Crkvu ima toliko dobara, toliko baštini sposobnosti, talenata. Svatko ima veliki duhovni i duševni kapital i potencijal. Odlučujuće je pitanje: Što činim s time? Kako postupam? Rasipam li to ili upotrebljavam za svoje dobro i dobro drugih? Mlađi je udario krivim putem: Emancipira se od Boga, grabi sebi, ali jer se otkinuo od živodajnih sokova, od izvorišta energije, doskora skapava od gladi. Živi pasjim, svinjskim životom, u besmislu i promašenosti ciljeva i ideala. U dronjcima.
Svaki pokušaj ovladati životom bez Boga svršava u besmislu. Nemoguće je da je čovjeku dobro bez Boga. Iskustvo to pokazuje, a Isus ovom prispodobom uprizoruje. Može čovjek živjeti neko vrijeme, ali u odsudnom trenutku u kome se odlučuje o životu i smrti, bez Boga se ne može. Tko u svojoj smrti ne prihvati tu ruku koja ga poziva, Oca koji ljubi i prihvaća, svršava u besmislu, život u ništavilu, propada u prazninu. Bog ničiju slobodu ne ugrožava. Ne nadgleda policijski jer zna da svatko tko se od njega udalji nosi u sebi svoj pakao…
Mlađi je sin po sebi simpatičan. Velik u grijehu ali i pokajanju i obraćenju. Mogao je on i prije kući, ali je morao do kraja iskusiti sramotu, nečistoću. Biti poganin, isključen iz društva. I kad je došla voda do grla, veli se: „Dođe k sebi“, zamisli se nad svojim životom. Prekapa protekle godine, pretražuje propale mjesece i dane, promašene mogućnosti koje je u sebi imao. Mogao je s njima daleko dospjeti, a ne k svinjama… U takvu razmišljanju veli u sebi: Idem natrag k ocu! Dođe k sebi, uđe u sebe i svoje srce. Tu je njegova veličina.
Kad govorimo o krivnji, često smo u napasti optuživati druge, ulaziti u tuđe živote, okrivljivati druge za vlastite promašaje. Kažemo: Kriva je ulica, kriv je odgoj, krivo društvo, kriva okolina, škola, televizija, radio, glazba, disko. Svatko kriv, samo ne ja. Živimo u opasnu vremenu koje krivnju svaljuje na druge. Postoje čitave znanstvene grane koje kušaju dati odgovore na to tko je sve zakazao u nečijem životu. Uvijek je redovito drugi kriv, samo ne subjekt krivnje. Moramo znati: Drugi mogu biti su-krivci, ali ne i glavni krivci,. Nemoguće je sam sebi dati odrješenje od grijeha. Treba iskusiti Božje milosrđe u iskrenu kajanju i priznanju grijeha.
Sin dolazi doma. Otac ga vidi izdaleka, sažali se nad njime, pada mu oko vrata, izgrli ga i izljubi. Uzmimo primjer: Tvoj vlastiti sin, kći. Odmetnuli se i eto ih natrag kući. Kakve bi bile tvoje reakcije? Otac ovdje hrli u susret. Bog čovjeka čeka, on svakodnevno s čežnjom izviruje i gleda kad će se na obzoru pojaviti zalutalo dijete. Biblijski je Bog Bog čežnje za čovjekom. On ne može ne suosjećati sa svojim stvorom. On s nama trpi našu bijedu. Nije mu svejedno kako je njegovoj djeci. Ne želi biti bez tebe, nije bez tebe sretan. Bez svoga djeteta, kćeri i sina. To je Bog božanske simpatije, suosjećanja.
Pri ponovnom susretu otac ga ne zasipa pitanjima, gdje je bio, što je radio, gdje je njegov novac, u kakvu je društvu bio, da se možda nije drogirao, da možda nije stekao koje nezakonito dijete ili kakve nezakonite veze odnosno dugove dok je bio daleko. Ništa od svega toga. Nijedno pitanje koje bi moglo povrijediti sinovljevu savjest ili srce. Sve mu se prašta. Grli ga, daje mu poljubac mira s riječima: ‘Sinko, dugo sam na tebe čekao’. Može li se bolje okarakterizirati naš Bog? Ne dopušta djetetu da izgovori ni ono priznanje koje je putem učio kako će se ocu ispričati. Ništa od nadničara, najamnika, ništa od sluge. Otac ga jednostavno prekida i ne daje mu da se izgovori.
Protiv naravi je namjestiti vlastito dijete kao slugu ili najamnika. Dijete je dijete, sin je sin, kći je kći, pa ma kako bili zaluđeni, odlutali. Jednako postupa i Bog. On ne može biti prema svome djetetu kao gospodar prema najamniku. Dijete uvijek ostaje dijete, sin sin. Nitko tko Bogu služi nije sluga, nego sin. Protunaravno je plašiti se Boga, strašiti nekoga Bogom. On je Otac koji ti daje prsten, pečatnjak, koji ti daje sve na raspolaganje. Bog ne može ne slaviti kad se neko dijete vrati u očevu kuću, mora se slaviti i gostiti.
Stariji je sin drukčiji tip. S pravom može reći da je bio uvijek uz oca. Otac to ne niječe, štaviše, u tome ga hvali. Međutim, stariji mu prigovara jedno obično jare da proslavi s drugovima. A taj razvratni sin još se nije pošteno ni oprao od prljavštine, tuđine, bludničenja, i već mu spravljaš gozbu. To nije pravedno ni pošteno prema meni koji sam uvijek uza te. Ne želim unići… Radije izabirem boravak vani… Prepošten sam, a da bih sjedio s tim tvojim sinom za istim stolom. A očev odgovor: Ta sinko, sve je moje i tvoje!
I stariji je sin izgubljenik. Otuđen je posve od oca. Pod zajedničkim krovom, ali uvijek napetost, tvrd odnos, iskri i varniči, vrlo malo zajedničkoga! Sve teče po bon-tonu, ali nema srca ni zajedništva. Svatko udara svojim putem: otac svojim, majka također, djeca pogotovo. Nema se povjerenja, ljubavi, poštovanja. To je pogreška starijeg sina. Vjernost bez ljubavi. Obdržavanje propisa zbog propisa ili straha od kazne, obdržavanje zavjeta ili celibata, ali bez srca. Starijeg uopće ne zabrinjava odsutnost mlađeg brata. On ga je izbrisao s imanja, iz srca, iz pamćenja. Ništa više nema s njime. Daleko od očiju, daleko od srca. Za njime ga više ne boli srce ni duša, za njega ne pita. Kao da ga ni Bog nije nikad dao. Čak se možda pred ocem i hvalisao kako je ostao u kući, kako nije propalica, praznoglav, pustolov kao mlađi. A ocu se za obadvojicom cijepalo srce.
Mora nas boljeti srce i duša zbog vlastitog i tuđeg bezboštva, mlakosti, nepovjerenja. Nitko nas nije ovlastio da izričemo sudove nad drugima, da se iznad drugih izdižemo. To je zabluda starijeg koji misli da smije lomiti koplje nad svojim bratom, a u biti je jednako daleko od oca kao i mlađi. I zato mu otac ima pravo reći: Pa sinko, kad smo porazgovarali ljudski, kad si mi izrekao svoje poteškoće, kad si mi govorio o svojim prijateljima? Ja uopće ne znam imaš li ih uopće. Kad smo jedan drugome iznijeli svoje mišljenje i stavove? Ne znam što je s tobom? Zatvorio si se u sebe i sad sipaš na mene otrov i nataloženu žuč. Nikad mi zapravo nisi ni rekao da bi s nekim nešto proslavio… Nikad nisi vjerovao u moju dobrotu i ljubav. Da si ikad nabacio išta glede toga, zaklao bih ti vola, a ne obično jare. Ali jer to nisi htio, u tome je tvoja krivnja, a ne moja…
U ovome surječju vrijedno je dometnuti nekoliko riječi o očevu liku. Na prvi pogled čini se kao da on radi nešto posve naravno. U danoj situaciji postupio bi, tako se veli, svaki otac. Međutim, iskustvo nas uči drugome. Nije to svakodnevna slika jednog oca. Koliko se djece plaši povratka kući nakon loše ocjene u školi, ili s lošom svjedodžbom na kraju školske godine? Koliko ih bježi iz očeve kuće upravo zbog ponavljanja razreda? Bježi preko granice. Nekoć su bježali u Ameriku, Australiju, danas u Europu. Mnogi se odmetnu i nakon što svrše ‘kod svinja’ i ne misle na povratak kući. Preostaje im droga, a često je jedini izlaz kriminal, ubojstvo, tamnica ili samoubojstvo. Nigdje ni spomena o povratničkim slavljima. Da sin nije ponio sa sobom u svijet nešto od povjerenja i ljubavi koje je iskusio u očinskoj kući, zacijelo ne bi mogao učiniti ovaj zaokret. Zacijelo je znao da mu je povratak u rodnu kuću zajamčen, da ima kartu u džepu, makar ondje bio obični sluga.
U Isusovoj je usporedbi riječ o specifičnom ocu. Ovaj otac ne očekuje od svog sina baš ništa. Prihvaća ga kakav jest upravo jer je njegov sin. Čak nema ni geste pomilovanja! Ni podsvjesne prijetnje: Sačekaj malo, izvući ćeš ti meni poslije deblji kraj! Takvu se čovjek može povratiti, ma kakav bio. Ovaj otac pokazuje očinske, ali i izrazito majčinske crte. Kad se sin vraća, očevi postupci su u biti postupci jedne majke koja od radosti plače, ma kakvo joj dijete bilo. Jer muškarci obično potiskuju svoje osjećaje. Ovdje nam Isus predočava sliku svog nebeskog Oca koji je Otac i Majka. Integralna slika Boga, po prvi put u povijesti religija posve zdrava slika božanstva. Tu se po prvi put u povijesti religija očituje veličajni Bog koji si dopušta ovakve postupke!
Odakle ta svijest u Isusa? Ne daje nam nikakva pobližeg komentara. Samo nam daje sliku postupka, jer u biti on je najbolji komentar Očevih postupaka, on je Očevo srce u ovome svijetu. “Jer, nitko ne poznaje Sina, nego samo Otac, niti tko poznaje Oca nego samo Sin i onaj kome Sin hoće objaviti” (Mt 11,27).
Bog nije poslodavac, nego otac. Želi biti sve naše. Zato moramo upoznati njegovu ljubav. Svatko se od nas u nečemu od njega udaljio. Zato se obratimo i molimo ga da nas prihvati kao svoje dijete. Prihvatimo mi Boga kao svog Oca, i služimo njemu i jedni drugima u ljubavi, radosti, miru. To je Isusova poruka, Isusa pomiritelja Neba i Zemlje, onog koji na Pavlova usta pozivlje: Dajte, pomirite se s Bogom (2 Kor 5,20 sl).
Molimo Gospodina da spoznamo gdje smo se od njega udaljili, gdje smo zastranili. Molimo ga za milost spoznaje vlastite grješnosti, površnosti. On traži malo dobre volje glede obraćenja. Ostalo je njegovo djelo. Vidimo kako obadvojicu traži, izlazi iz kuće, ide u susret. Daje svakome mogućnost, jer je Otac svih… I onih koji su zatvoreni u svoju prošlost, poput Izabranog naroda, a i onih koji su okrenuti prema budućnosti, poput ovog rasipnog sina kome se daje nova prigoda. Možda je upravo u tome i problem koji se nameće u cijeloj prispodobi. Gdje smo, čime smo blokirani, jesmo li otvoreni prema budućnosti koju nam sam Gospodin nudi?

Fra Tomislav Pervan OFM, Međugorje