PETA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C

Iz 43,16-21; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11

ISUS KRIST: BOG NA DJELU

U ljudskoj logici razmišljanja na svaki grijeh slijedi ispaštanje, na svaku krivnju pokora, na svaki prijestup kazna. Međutim, hoće li kazna ikada moći nadoknaditi učinjeno zlo? I je li ona sposobna popraviti prijestupnika? Što bi bilo s rasipnim sinom da mu otac nije onako velikodušno oprostio? Što se događa ako se prijestupnik kazni smrtnom kaznom? Hoće li se time iskorijeniti zlo? A zapravo tko je pravedan i bez grijeha? Sam se Isus morao boriti cijela svog djelovanja protiv podjele na crne i bijele, ovce i jarce, pravednike i grješnike, pobožnike i bezbožnike. Svatko je na svoj način dužnik, svatko mora poći u svoje srce i vidjeti ondje toliko ‘preljuba’ mislima, očima, djelom, te usmjeriti kamen namijenjen preljubnici svojim preljubničkim prsima i udarati se u vlastite prsi.
Pavao je prvi u povijesti Kristova djela otkrio, živio i opisao kršćansku svijest i protege kršćanske egzistencije, vidovitost vjere, zahvaćenost srca. Kristom zahvaćen proniče u svijet i stvari daleko dublje od svih drugih. Sve prelama kroz ludost križa (usp. 1 Kor 1), križ mu nudi ključ za rješenje životnih problema. S Kristom se do kraja poistovjetio i suživio te mu je s tog motrišta moguće jasno sagledati ustroj svijeta te kamo svijet smjera s Bogom i bez Boga. On nudi protološku ali i eshatološku protegu svoje egzistencije. Svjetlo koje je zasjalo prvog dana stvaranja (usp. 2Kor 4,6: Bog “jest onaj koji zasja u našim srcima da nas prosvijetli za spoznanje sjaja Božjeg na Kristovu licu”). A ono što se ispred njega pruža nudi eshatološku dimenziju spasenja i sudbine svijeta. Sam osobno ima dužnost oblikovati misaono, jezično poruku koju ima donijeti kao Kristov glasnik ljudima.

Uvijek isto prizorište: farizej i carinik, javna grješnica u farizejevoj kući, Zakej nadcarinik i njegovi Jerihonci, onaj rimski satnik koji nije dostojan da mu Isus stupi u kuću jer je grešnik. Kao da postoji nutarnji strah suočiti se s Isusovom osobom oči u oči. Kad se čovjek suoči s Isusom, onda se istodobno suočava s mrakom u sebi, sa svojom sjenom o kojoj zbori psihologija.
Isus ne daje nikakve po(d)uke kako da se čovjek suoči sa sobom (kao što to čine mnoge suvremene psihoterapijske metode ili mnoge ponude s Istoka i Zapada spram čovjekove samospoznaje), nego jednostavno snagom svoje nazočnosti sili čovjeka da spozna sebe i vidi mrak u sebi. Mnoštvo je takvih primjera u Isusovoj praksi gdje je Isus sam terapija i lječilište. Svojom osobom potresa čovjeka u dubini bića, dinamizira ljude, sili ih na promjenu stava.

Olako prelazimo preko takvih tekstova u evanđeljima, ne zaustavljamo se pred onim što znači: Isus njega ili nju pogleda, vidje, oslovi, reče, pozva. Nismo svjesni kolika je dinamika osobe iza takvih riječi. Ili iza onih upućenih protivnicima koji ga žele uhvatiti u klopku. Učinci su takvih riječi odnosno Isusovih gesta u ljudima revolucionarni. Nešto se iskonski bitno u ljudima mijenja, prodornost te osobe prožaruje, i zato je, što smo toliko puta isticali, u konačnici susret s Isusom Kristom ujedno susret sa samim sobom. Nećemo naći u Isusovim ustima ni ponižavanja, ni preziranja, ni obezvrjeđivanja osobe u grijehu, ni kritiziranja. Čak nema ni ljutnje na grešnika.
Ne podiže Isus nikakve razdvojne zidove, pogotovo ne prema ženama. Nije nam ovdje mjesto da razlažemo onodobni židovski stav prema ženama, ali Isus je u biti srušio svaki zid koji je dijelio spolove, jer žena je vrijedila kao čovjek niže vrste. U njega nema ni trunke diskriminacije. Isus vraća dostojanstvo svakoj ženi, pa i ovoj koja je prema Zakonu morala biti kamenovana. On čak i ne moralizira. “Idi i ne griješi više”. Nije tu riječ o hegelovskoj dijalektici prijelaza lošega u dobro, niti i pravdanju zla koje u leibnizovskom smislu služi u konačnici najboljem od svih svjetova. Nego smo suočeni s tajnom božanske milosti, koju Otac iskazuje prema – čusmo protekle nedjelje – razvratnom sinu, a ovdje zabludjeloj kćeri. S tajnom koju treba samo prigrliti.

U dramatskom opisu ove scene u rano jutro negdje na prostoru Hrama vidimo kako su protivnici već svezali omču o Isusov vrat i vrat nesretnice. Međutim, Isus se nije dao uvući u njihovu klopku. Ne zbog toga što bi ga bilo strah ili jer se boji reći mjerodavnu riječ u cijeloj stvari, nego želi reći svojim protivnicima da im je pitanje stubokom pogrešno. Nije riječ o kamenovati ili otpustiti, nego je riječ o spletu krivnje i praštanja, grijeha i milosti. Zato ih otvoreno pita, tko je to od njih spreman krivnju te žene kazniti smrću? Tko je toliko nevin da grijeh vidi samo u toj nesretnici i samo ga u njoj osuđuje? Isus odgovara sa sebi poslovičnom nadmoćnom suverenošću, kao i u pitanju poreznog novčića (usp.Mk 12,13-17par), makar je u pozadini cijele scene namisao optužiti ga (r.6b).
Isus po prašini piše i briše. Do danas nemamo pravog tumača za ovu Gospodinovu gestu. Možda je Isus htio time reći kako su svi zakoni na koje se farizeji i pismoznanci pozivaju tek prividno pisani na kamenim pločama, a zapravo je sve pisano na vodi i pijesku. Ne vrijede u njihovim očima ni onoliko koliko vrijedi nešto napisano u pijesku ili prašini jer svaki vjetar iskrivljuje, nanosi nove naslage i tako se gubi oblik.

Prepun je svijet knjiga, propisa, zakona, pergamena. Jedino što je istinski vrijedno nije sadržano u pisanim paragrafima, propisima, nego ono što je upisano u tvome srcu i što tu živi. Što bismo vidjeli u vlastitom srcu, kad bismo se istinski zaputili u njegove tajne i spoznali sami sebe. A možda je nutarnja simbolika vanjske radnje i u ovome: Bog briše grijehe onima koji su od zemljanog praha.
Odgovor iz Isusovih usta i reakcija tužitelja očituju svu korumpiranost zlom i pokvarenošću, počevši od najstarijih. Izgovara možda jednu od bitnih i najsnažnijih riječi zabilježenih iz Isusovih usta. To je trenutak istine i ta riječ razbija masu koja se poput zvijeri okomila na žrtvu. Čovjek započinje zapažati ono što njime gospodari, vlastitu požudu, grijeh, sadizam, zluradost. Muškarci obično traže žrtvu i svaljuju krivnju na druge.

Isus želi reći: Ovaj se problem ne može riješiti zakonskim putem, nego svodeći cijelu scenu u području vlastitog srca. “Pa i ja bih bio sposoban učiniti takvo nešto”. Odnosno, “pa i ja sam sukrivac takva grijeha”. Samo što čovjek svoj grijeh potiskuje u podsvijest. Zato se onoga jutra dogodilo čudo u masi željnoj linča i krvi. ‘Svi su sagriješili i potrebni su smilovanja i praštanja’, reći će kasnije Pavao (Rim 3,23).

U tom trenutku poče im se u glavi razdanjivati, svanjivati Vlastiti ispit savjesti, te zaključak koji je davno stavio Isus kao životnu maksimu: ‘Trun se u bratovu oku vidi, a balvan se u vlastitom ne vidi’. Tužitelje prepušta njihovoj savjesti. Kad je riječ o drugima,
nama je sve jasno. I kakvi bi morali biti, kako se moraju ponašati, koja pravila i zakoni za druge vrijede, ali kad smo mi osobno u pitanju, onda čovjek progleda kroz prste i dopušta sebi mnoge stvari. Zato Isus ne drži nikakvu moralnu čitulju ni tužiteljima, ni ženi. Polagano odstupaju s pozornice svi.

Isus ih i ne gleda, piše i dalje po zemlji. Najstariji odlaze prvi, jer starost ima prednost što sa sobom nosi bogato životno iskustvo, poglavito u grijehu. Svi su došli k sebi, susreli se sa sobom. Nitko ni nad kim ne smije biti sudac, a pogotovo su zabludjeli potrebni
razumijevanja, dobrote, smilovanja, bratske ruke. Potrebni ponovnog bratskog ili očinskog zagrljaja, poput onog rasipnog sina od zadnje nedjelje. To hoće Isus.
Tek kad su se svi udaljili, dolazi do pravog susreta. “Relicti sunt misera et misericordia”, reče sv. Augustin. “Ostadoše jedino bijeda sažalna i smilovanje”. Dotle je žena bila nijemi objekt raspre o propisu Zakona, kojoj je njezin grijeh bio pukim povodom. Tek je
sad Isus oslovljava, svaljuje s nje smrtni strah, i sposobna je prozboriti samo dvije riječi: “Nitko, Gospodine!” Na to on, Bezgrješni, oprašta grijehe i otpušta grješnicu. Ne osuđuje, nego oslobađa. Isus je ne brani, njezin grijeh ostaje grijeh. Daje joj još jednu životnu šansu koju ubuduće ne smije proigrati.
U tome trenutku prestaju sudovi i predrasude glede drugih o kojima redovito znamo daleko bolje i više nego oni sami. Farizeji su je htjeli iskoristiti samo kao objekt za svoje ciljeve i nakane kako bi se upustili u raspru s Isusom. Međutim, Isus se ne dade uvući u
prljavu igru, nego štaviše suprotstavlja ženu spram tužitelja. Ona prestaje tim Isusovim postupkom biti puki objekt, već postaje subjekt zbivanja.
Isus djeluje redovito nepredviđeno i nepredvidivo! On se ne da stjerati u ‘rolu’ koju mu namjenjuju religijski vrhovi njegova naroda. Prema svakome se ponaša spontano i kreativno, svakomu pruža mogućnost nutarnje promjene i preobrazbe. Zato se ne izvlači iz klopki s pomoću trikova, spretne sofisterije, nego snagom nadmoći svoje osobe.
Svakomu nudi i pruža mogućnost ostvariti sebe, doći k sebi, te iz bezizlazja otvara novi put, odnosno iz pustoši i pustinje opustošenosti novu nadu budućnosti, o čemu tako zorno zbori
današnje prvo čitanje iz Izaije. Ili kako bi rekao Schillebeeckx: “Isus oslobađajući čovjeka vraća čovjeka samomu sebi u radosnoj vezanosti na živoga Boga”.
Isus uvijek pretpostavlja korjeniti lom s grijehom u osobi koja je iskusila njegovu spasiteljsku riječ. Ne želi on više nikakve polovičnjake niti prosječnjake, već one koji su u životu načinili posvemašnji zaokret.

Fra Tomislav Pervan, OFM – Međugorje