Izl 3,1-8a.13-15; Ps 103,1-4.6-8.11; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9
Vrijeme je da donesemo plodove obraćenja
Knjiga Izlaska iz Mojsijeve odrasle dobi – dok je još živio na faraonovu dvoru – pripovijeda samo dvije zgode koje su se dogodile jedna za drugom u dva dana. Mojsije je ubio Egipćanina koji je tukao jednog Hebreja, a sutradan je opomenuo drugog Hebreja koji napao svoga subrata. Bio su to događaji u kojem se Mojsije pokazao svjesnim svoga hebrejskog identiteta i kao onaj koji u sukobima staje na stranu slabijega. Međutim istovremeno otkiva nam se u Mojsiju i lik čovjeka koji da bi uspostavio pravdu koristi krivu metodu, to jest nasilje, koje je samo izazvalo drugo nasilje, jer ga je faraon htio ubiti pošto je doznao da je ubio jednog Egipćanina. Mojsije je stoga pobjegao iz Egipta i dospio u midjansku pustinju gdje ga je sreća dovela do svećenika Jitra koji mu je dao za ženu Siporu, jednu od svojih sedam kćeri. No tako je postao i slugom svoga tasta te ga ukazanje gorućeg grma zatiče upravo dok je napasao njegove ovce. Prema tome u trenutku toga događaja Mojsije je čovjek koji iza sebe ima promašeni pokušaj nasilne uspostave pravde te živi u podređenom položaju u svojoj obitelji.
Sveto pismo obzirno pripovijeda kako se Mojsiju u grmu ukazao Anđeo Jahvin. Međutim, iz nastavka pripovijedanja postaje jasno da je taj Anđeo sam Jahve koji će uskoro objaviti svoje ime. No, prije toga otkrivaju se drugi bitni elementi njegova identiteta. I prije nego ga je Mojsije upitao tko si, Jahve se predstavlja kao Bog njegova oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog da bi se potom predstavio kao Bog koji vidi nevolje svoga naroda, čuje njegove vapaje, zna njegove muke i silazi da ga izbavi iz ropstva i odvede u Obećanu zemlju. Drugim riječima, Jahve je Bog koji ne prebiva samo negdje daleko u nedostupnim nebesima, nego je blizak svom narodu i nije ravnodušan prema njegovim patnjama.
Odlomak današnjega prvog čitanja ispušta tekst od druge polovice osmoga do dvanaestoga retka, te odmah prelazi na drugi dio Božjega predstavljanja koje je odgovor na Mojsijevo pitanje što će reći Izraelcima kako mu je ime. Ipak, potrebno je imati na umu i ispuštene retke jer se upravo u njima opisuje sam Mojsijev poziv i poslanje te ujedno i njegovo prvo opiranje Božjem pozivu koje glasi „Tko sam ja da se uputim faraonu i izvedem Izraelce iz Egipta?“ (Izl 3,11). To je prvo od pet Mojsijevih opiranja Božjem pozivu i poslanju, a drugo opiranje upravo je njegovo pitanje što će reći Izraelcima ako ga upitaju kako je ime Bogu koji mu se objavio. U tom smislu i Božji trostruki odgovor „Ja sam koji jesam“ „Ja jesam“ i „Jahve“ može se shvatiti kao objava Božje prisutnosti koja nikada ne napušta svoga naroda. Samo ime Jahve koje se u Bibliji ovdje ne upotrebljava prvi put, teško je jezično analizirati, ali se svi autori slažu da u korijenu stoji glagol „biti“ koji jedino u Božjem imenu sadrži puninu svoga smisla. Bog je izvor postojanja svega bića, ali ne samo u tehničkom smislu, kao onaj koji je sve stvorio i potom sva bića prepustio samima sebi. Bog se objavljuje Mojsiju kao osoba s kojom se ostvaruje osobni odnos u konkretne životnoj situaciji svakoga pojedinoga čovjeka i čitava naroda. Boga se ne susreće izvan svoga života, nego u njegovu središtu.
***
Drugo čitanje iz Prve poslanice Korinćanima primjer je novozavjetnog tumačenja i primjene Staroga zavjeta. Ovdje se radi o putu Izraelaca kroz pustinju iz egipatskog ropstva u Obećanu zemlju. Prelazak Izraelaca preko Crvenoga mora i oblak koji ih je vodio Pavao tumači kao sliku krštenja. Duhovno jelo i duhovno piće koje se očito odnosi na manu i vodu iz stijene slika su euharistije, a stijena je pralik samoga Krista koji je po Pavlovu uvjerenju pratio Izraelce čitavim putem kroz pustinju. Moguće je da se ova slika Krista – Stijene koja je pratila Izraelce temelji na veoma starom povezivanju tekstova iz Br 20, 4-13 i Br 21, 16-18. Naime, jedan aramejski tekst (Onkeolosov Targum) iz prvog stoljeća po Kr. govori kako je stijena iz koje je potekla voda pratila Izraelce čitavim putem kroz pustinju. Možda se Pavao u svom tumačenju oslanja baš na tu predaju. No njegovo tumačenje spomenutih događaja ima prije svega praktičnu poruku za kršćansko ponašanje. Zaključna rečenica „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne“ ključ je razumijevanja one koja joj neposredno prethodi, a glasi „Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama…“. Time Pavao želi poručiti kršćanima da neprikladnim ponašanjem lako mogu doći u situaciju onih Izraelaca koji nisu bili po volji Bogu, zato što nisu prikladno odgovorili na iskustvo oslobođenja iz ropstva. Tako i kršćani koji su primili sakramente, a ovdje se osobito misli na krštenje i euharistiju, neće biti spašeni na neki magičan način samim time što su se krstili i pričestili, nego će se spasiti ako budu živjeli na temelju sakramenata koje su primili.
***
Pitanje odnosa nasilnih stradanja ljudi i njihove krivice uvijek je aktualno. Isusu tako neki ljudi dolaze s viješću kako je Pilat izvršio krvoproliće nad nekim Galilejcima dok su prinosili žrtve. Nato Isus reagira retoričkim pitanjem kojim upozorava na neispravan, a ukazuje na ispravan stav prema tome tragičnom događaju. Pri tome spominje još jednu tragediju koja se dogodila u samom Jeruzalemu kad se srušila siloamska kula i pokosila osamnaest ljudi. Pogrešan stav prema tim i takvim događajima jest gledati u njima kaznu za dotične ljude kao da bi oni bili grešniji od drugih. Naprotiv, pouka koju iz tog treba naučiti jest svijest o vlastitoj grešnosti i hitnoj potrebi za obraćenjem, jer ono što se dogodilo spomenutim Galilejcima može se dogoditi svakomu. Stoga je odgađanje obraćenja pogubno i može odvesti u propast. Da bi bio jasniji Isus pripovijeda prispodobu o smokvi u vinogradu koja već tri godine ne daje ploda te ju je gospodar odlučio posjeći. Ali ga njegov sluga moli neka je ostavi još jednu godinu. On će je okopati i pognojiti pa ako ni tada ne rodi, neka je posiječe.
Ponekad se otvara pitanje odnose li se tri godine u prispodobi na tri godine Isusova javnog djelovanja koje nije polučilo velike plodove obraćenja u narodu. No ono što je sigurno otvoreno jest završetak same prispodobe koja na taj način svjedoči o Gospodarevu strpljenju i milosrđu. On daje vremena smokvi da donese plod, a to je poziv svim slušateljima da Gospodarevo milosrđe ne shvate neozbiljno nego da ga prihvate donoseći plodove obraćenja.
Fra Domagoj Runje
prenijeto s: http://www.mir.hr