PETA NEDJELJA KROZ GODINU – C
ČITANJA: Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11
Kralj Uzija nakon čije smrti 740. godine pr. Kr. nastupa prorok Izaija bio je u narodu zapamćen kao dobar kralj. Međutim, počinio je jednu pogrešku. Valjda misleći da ga njegova dobrota ovlašćuje da pristupi u onaj dio svetišta kamo mogu pristupiti samo svećenici, ušao je u svetište i počeo prinositi kâd na kadionom žrtveniku. No to se pokazalo kao nedopustiva drskost, koja je imala loše posljedice za čitav njegov život. Prema 2Ljet 26,19 kralju Uziji na čelu je izbila guba, te je postao trajno obredno nečist tako da više do smrti nije mogao doći u hram. Budući da je nepozvan ušao u svetište i neovlašten uzurpirao službu koja mu ne pripada, na koncu nije mogao pristupiti niti na ono mjesto u hramu koje je za kralja bilo predviđeno.
S druge strane svećenik Izaija koji se po svojoj službi nalazio u hramu biva uz to pozvan i na proročku službu. Njegova prva reakcija je opiranje. Izaija se osjeća nečistim, i to ne obredno nečistim, jer kao takav ne bi mogao niti doći u hram, nego smatra da su njegove usne nedostojne i nesposobne za proročki govor. Prorok je pozvan govoriti Božje riječi, a Izaija se ne smatra prikladnim za takvo poslanje. Stoga je njegova reakcija razumljiva i uklapa se u niz biblijskih proročkih opiranja kojima se dokazuje da njihov proročki poziv ne dolazi od njih samih, nego od Boga.
Značajka je prorokâ da se ne nameću, nego se opiru i smatraju nesposobnima tako da se na njima ispunja ona tvrdnja kako Bog ne poziva sposobne, nego osposobljuje pozvane. Upravo to se dogodilo Izaiji. Jedan od serafa koji su mu se ukazali pjevajući trosvetu pjesmu uzima žeravicu s kadionioga žrtvenika i ognjem mu čisti usta. Time su usta proroka Izaije zapaljena da gore Božjim plamenom, te iz njih sad izlazi riječ koju Bog od njega hoće čuti: „Evo me, mene pošalji!“.
Slično se dogodilo i s apostolom Pavlom. Njegova životna priča je poznata. On je grešnik i progonitelj koji se obratio i postao navjestitelj evanđelja. Sjećam se jedne nedjelje u jednom našem malome mjestu. Kako to već biva ljudi su nakon mise malo zastali pred crkvom u razgovoru. Pidružio sam se. Govorili su uobičajene stvari o tome kako svi ljudi uvijek ostaju isti, nitko se i ništa ne popravlja. Ako se što mijenja, onda je to na gore, jer prije da je bilo više poštivanja itd. Onda me jedan stariji gospodin povukao za ruku i gotovo stidljivo rekao: „Puno puta čuo sam kako popi i fratri propovijedaju da je apostol Pavao progonio kršćane, a onda se obratio. Je li to istina?“ . Začuđen što me to uopće pita rekao sam: „Naravno da je istina.“ A on će na to kao da proglašava novo znanstveno otkriće: „Pa onda znači da je obraćenje moguće!“.
Ova crtica iz teološkog razgovora prosječnih vjernika govori o tome koliko je potrebno stalno posvješćivati kako je promjena života na bolje moguća, pogotovo ako to prihvatimo kao Božji poziv. Naravno, nitko ne postaje bolji automatski, ali vjerom u Boga koji vodi naš život svaki, i najmanji trud, donosi višestruki plod.
Nakon Pavlova svjedočanstva u Prvoj poslanici Korinćanima o svom susretu s Kristom, današnji odlomak iz Evanđelja donosi opis čudesnog ribolova u koji evanđelist Luka smješta poziv Šimuna Petra. Zajedno sa Zebedejevim sinovima Ivanom i Jakovom lovio je svu noć ne ulovivši ništa. No na Isusovu riječ – koja se u prvoj rečenici ovoga odlomka naziva rječju Božjom – Šimun je spreman ponovno izvesti na pučinu i baciti mrežu. Ulov je bio preobilan, a Šimunova reakcija prema Isusu ravna proročkom opiranju: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“
Nakon čudesnog ulova Šimun je riječi „Izvezi na pučinu i bacite mrežu za lov“ prepoznao kao Isusov poziv da ide za njim i da i druge ljude dovodi u zajedništvo s Isusom. Zbog svoje grešnosti on se tom pozivu opire. Ali kao i u slučaju proroka Izaije i apostola Pavla to opiranje znak je autentičnosti Šimunova poziva. On nije poput kralja Uzije neovlašten pristupio u svetište, nego ga je za sobom pozvao Isus koji govori Božje riječi. Kasnije će Isus Šimuna prozvati Petrom i postaviti ga za prvaka ostalih apostola. Znamo da će Šimun Petar čak tri put u jednoj noći zatajati, ali i da će zato gorko zaplakati. No to nije opozvalo Isusov poziv. On stalno zove.
Unatoč početnom opiranju Šimun je ostavio sve i pošao za Isusom. Isto su učinili i Jakov i Ivan. A sve se, kako to pripovijeda evanđelist Luka, dogodilo naočigled mnoštva naroda. Svi su čuli Isusove riječi Šimunu „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude“ Drugim riječima, to znači da je Isusov poziv na nasljedovanje upućen svima. Svaki je čovjek pozvan zauzeti svoje mjesto u hodu za Isusom koji nas vodi u puninu života.
Fra Domagoj Runje
Prenijeto s: http://www.mir.hr/