ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – C
ČITANJA: Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30

Zajednička tema današnjih misnih čitanja jest neopozivost Božjeg poziva.

U prvom čitanju iz proroka Jeremije vidimo kako Božji poziv nije nešto naknadno, kao da bi Bog čovjeka prepustio njegovoj sudbini, a onda ga u nekom trenutku života pozvao na posebno poslanje. Prorok Jeremija svjedoči kako njegov proročki poziv počinje već u majčinoj utrobi.

Aktivno djelovanje proroka Jeremija obuhvaća vrijeme od oko četrdeset godina, a prema Jr 1,6 (izostavljenom u današnjem čitanju) čini se da je Božji poziv osjetio u ranoj mladosti. Naime, kad mu je došla Božja riječ o tome kako ga je izabrao za proroka, on se brani riječima „dijete sam“. Ali treba razlikovati trenutak kad čovjek poziv osjeti i kad na nj (makar i uz opiranje) odgovori od samog Božjeg poziva koji postoji još prije rođenja. Slikovitim, ali ne zato manje stvarnim riječima, Bog govori Jeremiji kako ga je poznavao i prije nego što ga je oblikovao u majčinoj utrobi, te ga je već tada posvetio za proročku službu. Sličnim riječima o svojoj proročkoj službi govori i proroka Izaija (49,1), a u Novom zavjetu o svom pozivu tako govori apostol Pavao (Gal 1,17), koji unatoč dugom periodu sasvim protivnog načina života, spoznaje da je Božji poziv koji je doživio nakon događaja na putu za Damask zapravo bio poziv koji mu je Bog namijenio od majčine utrobe.

U drugom čitanju koji donosi Hvalospjev ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima, apostol Pavao donosi neke biografske crte na svom putu spoznaje Boga i svoga poziva koji mu je Bog odredio. Taj poziv je poseban, samo njegov, kao što svatko u zajednici ima poseban dar. Međutim, hvalospjevom ljubavi Pavao princip neopozivosti Božjeg poziva primjenjuje na svakog čovjeka. A to može jedino tako da taj poziv nazove pozivom ljubavi. Doista, različiti su dari, pozivi i poslanja, ali njihova prepoznatljivost u smislu da se radi o daru, pozivu i poslanju Božjem temelji se na djelima ljubavi. Poziv na ljubav poziv je svakog čovjeka bez obzira na to u kojem ga zvanju ili zanimanju ostvario. Stoga nije slučajno da se hvalospjev ljubavi apostola Pavla nalazi usred njegovih pouka o darovima u zajednici.

Koje god darove imao kršćanin jedino u ljubavi živi vjerodostojno svoj životni poziv. Svi drugi darovi su djelomični i nesavršeni, a jedino ljubav nadvladava granice prolaznosti i smrt. Tu je ona veća čak od dvaju također veoma velikih darova, a to su vjera i nada. Koliko god ti darovi bili potrebni i poželjni u ljudskom životu oni u trenutku gledanja Boga licem u lice gube svoj smisao. Ostaje samo ljubav koja je neraskidiva poveznica zemaljskog i nebeskog zajedništvo s Bogom i ljudima.

Današnji odlomak iz evanđelja izravni je nastavak odlomka prethodne nedjelje, u kojem smo čitali kako je Isus nastupio u nazaretskoj sinagogi čitajući i tumačeći odlomak iz Knjige proroka Izaije (61,1-2) koji počinje riječima: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!“. A na koncu čitanja Isus zaključuje: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima!“. Taj „danas“ o kojem govori Isus puno je više od kronološkoga dana njegova nastupa u Nazaretu. Taj danas je i ovaj naš današnji dan kad u crkvi slušamo one iste riječi koje je Isus navijestio svojim sumještanima u Nazaretu. I mi danas, kao i Nazarećani prije dvije tisuće godina imamo priliku prihvatiti ili ne prihvatiti Isusa. A ono što se dogodilo u nazaretskoj sinagogi može nam biti pouka i opomena.

Prva reakcija prisutnih Nazarećanina na Isusove riječi činila se veoma pozitivnom. Svi su mu se divili i povlađivali mu. Ali kada su počeli govoriti „Nije li ovo sin Josipov?“ dolazi do drastične promjene. Premda je sav narod očekivao Mesiju, Nazarećani ga u svojoj sredini nisu bili sposobni prepoznati.

Znakovito je da svoje sugrađane provocira sam Isus izjavom u kojoj se osjeća skučenost Nazarećana, koji bi Isusovo iscjeljiteljsko djelovanje htjeli ograničiti samo na njegov zavičaj, a istovremeno se pokazuju veoma zatvorenima prema proročkoj riječi koja se u Isusu ispunja. Stoga im on navodi dva primjera iz Pisma gdje su prorok Ilija i njegov nasljednik Elizej imali više uspjeha kod stranaca negoli kod svojih sunarodnjaka.

Vrhunac odbacivanja događa se u trenutku kada ga svi koji su bili u sinagogi izbacuju izvan grada da bi ga pogubili. No scena završava čudesno. Isus prolazi između od njih i odlazi, pokazujući tako da put kojim treba proći kao nositelj Duha Gospodnjega nitko ne može zapriječiti.

Nakon ovoga događaja Isus je krenuo u Kafarnaum, a odande po svoj Galileji propovijedajući i ozdravljajući bolesne i opsjednute. Ništa nam više nije rečeno o Nazarećanima. Ne znamo je li tko ipak pošao za Isusom. Mogućnost postoji. Prolazeći posred onih koji ga odbacuju Isus ih svojim čvrstim korakom prema konačnom ispunjenju svoga spasenjskog poslanja poziva da pođu za njim. Ako krenu u protivnom pravcu sami će se strovaliti u provaliju u koju su s ruba svoga grada htjeli strmoglaviti Isusa.

Ići za Isusom ili ne nije pitanje bilo kakvog izbora. Radi se o izboru života ili smrti. To je poruka Isusa koji i danas prolazi posred ljudi našega naraštaja.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/