Neh 8,2-4a.8.10
1 Kor 12,12-30
Lk 1,1-4; 4,14-21
NATRAG K IZVORIMA ILI: POVIJEST VJERE KAO ZGUSNUTO ISKUSTVO
Današnjom nedjeljom započinju čitanja iz Lukina Evanđelja. U prvom dijelu evanđeoske perikope polaže Luka račun o svojoj nakani i postupku pri pisanju. Točno, s maksimalnom akribijom, provjerava izvore, svjedoke, sva svjedočanstva o Isusu i time postaje sam vjerodostojnikom i misionarom Isusa Krista i njegova djela u svijetu. U drugom dijelu opisuje
Isusov poziv, poslanje, mesijansku samosvijest i ulogu. Jedinstvo i podudarnost riječi i djela postaju mjerilom za bilo koje potonje svjedočenje u povijesti Crkve i svijeta. Jednom zanavijek Bog je postavio mjerila za sve u Isusu, započeo s novim svijetom. Posred povijesnih protimbi novo se poput klice nezaustavljivo probija, a vjernik koji ima udjela u Duhu Isusa Krista nastavlja to isto djelo. Novi čovjek, poslan svjedočiti svijetu radost novine
u Isusu Kristu.
Radost i sreća su učinak slušanja Božje riječi! Nakon desetljeća prognanstva, na zgarištima slavne povijesti, čitaju Ezra i Nehemija puku knjigu Božjeg Zakona. Narod je presretan da nakon toliko vremena šutnje može ponovno čuti na svom jeziku, na vlastitom ognjištu, na jeruzalemskim zgarištima, izvornu Božju riječ. Riječ zahvaća srca, ljudi plaču od sreće. Riječ pogađa iznutra. To je iskonska kvaliteta Božje riječi kroz cijelu povijest. Jasno, pod jednim uvjetom: Da dolazi iz obraćena srca, srca okrenuta Bogu, srca komu je Bog, komu je Isus Krist, središte i osovina. Mogu se navesti primjeri i iz naše suvremenice, o prizorima iza željeznog zastora, gdje su nakon desetljeća duhovne suše ljudi ponovno mogli čuti Božju riječ, u prostranstvima Sibira, raznih Gulaga, Zakavkazja, u prisilnom izgnanstvu, u Češkoj, Slovačkoj. Trideset i više godina bez svećenika, bez euharistije, bez mogućnosti za sakrament pomirenja, i onda susret s Bogom! — Toliko je takvih svjedočanstava čovjek mogao iskusiti od hodočasnika iz istočnih zemalja u Međugorju. Duh doduše puše gdje hoće i kako hoće, ali se Duh uvijek vezuje uz čvrste oblike ustroja. Inače, sve plodi neredom, anarhijom, zanesenjaštvom, proizvoljnošću, improvizacijama,
sebeljubljem, ohološću, pa se nerijetko ljudski duh podmeće kao Božji. Zato Pavao Korinćane želi svojim pismom urazumiti i uskladiti. Moraju biti poput dobro ustrojena i zdrava organizma, uštimana orkestra. Bez bolesnih udova. Inače prijeti rasulo, truljenje.
Kad letimično sagledamo Isusov život, i nehotice nam pada na pamet: Zašto je Isus proveo punih trideset godina u tišini Nazareta? Nije li mogao nastupiti i prije, nije li mogao djelovati duže od tri godine? Koliko bi svijet bio bogatiji, mislimo u sebi, da je proživio još koju godinu, koliko bismo bili svi sretniji, da nam je toga još više rekao. Isus se trideset godina spremao
da bi za samo tri godine zapalio svijet! Rastao je, prema svjedočanstvu evanđelista, u ‘dobi, mudrosti, milosti, znanju’ (usp. Lk 2,52), sazrijevao i stasavao je u puna zrela čovjeka pred Bogom i ljudima. Imao savršeno bistro oko, jasno sagledavao odnose među ljudima, promatrao čovjeka u njegovoj divoti, ali i zlosti. Jedinstven i jedincat u svojim duhovnim i
duševnim svojstvima, svijetu nepoznat, malen među malenima, nepoznat među još nepoznatijima, daleko od kulture i civilizacije, daleko od Jeruzalema, sa zvanjem — tesara!
Ali taj isti Isus upija u sebe tajnu stvorenja i Stvoritelja, čovjeka i njegova Tvorca. Poput vlastite Majke, za koju Luka veli tri puta da je sve prebirala i pohranjivala u svome srcu, i Isus kontemplira, meditira, stapa sve u jednu veliku božansku sintezu. Pohranjuje Isus u svoje srce sve, u svemu promatra Božji ubilježeni vodeni znak, znamen kakvoće i ljubavi
Tvorca.
U Isusu se zrcali njegov okoliš, njegova Galileja, cijelo stvorenje. Pogađa Isusa neimaština, bijeda, i vlastite kuće tako ali i sumještana, potom njihova uskogrudnost, zloća, grijesi, mržnja, slabosti, strahovi. Ta odakle bi crpao one slike u potonjim prispodobama, da nije imao savršeno istančana ćutila, izvučene antene, i prelamao sve kroz Očevu ljubav? Kao što Otac stvara, spašava, izbavlja (a to je vječiti refren cjelokupne židovske povijesti!), tako i
kroz Isusov život provijava neprestance misao Božjeg milosrđa i spasenja. Isusova nastupna riječ je jasna. Jednostavna. Prodire u srce i izaziva. Nakon nastupnog govora, mesijanskog manifesta, provaljuje poslije trenutnog zanosa i pristanka, sva protiv Isusa desetljećima nataložena agresivnost, mržnja. Isus se, jamačno, nikad nije povodio za mišljenjem ili stavovima okoline, sumještana, u svemu je odskakao, bio trn u oku, žalac u tijelu, živi prigovor postupcima i grijesima. I kao takav pravednik mora biti uklonjen! Tipično starozavjetni postupak.
Sretan onaj tko uvidi da ga se Isusova riječ tiče, da ga ona pogađa! Jer taj je onda spašen, ako je prihvati. Moje srce mora biti dirnuto Isusovim pogledom, očima, bićem. Mora mi postati jasno da se pred Isusom moram mijenjati. Da pred njim vrijedi samo obrat i zaokret.
Na taj izazov ne bijahu spremni Nazarećani. Naučiti moramo nešto i iz prvog čitanja: Biti pogođen riječju, biti sretan zbog toga što smo katolici. Radovati se što možemo ponuditi svijetu nadu koju svijet nema.
Svijet za Bogom gladuje i žeđa. Što mu nudimo? Kakvu duhovnu hranu? Iz konzervi, kojima je možebit već istekao rok trajanja? U svojim ćemo crkvama prije susresti zijevanje i dosađivanje, nego istinsku pogođenost Riječju do suza. Svaka umjetnina nosi potpis svog tvorca. Jednako bismo i mi kršćani morali nositi ubilježen biljeg i vodeni znak svoga Gospodina i pronositi ga svijetom. Dogodit će se to tek onda kad svoju vjeru pounutrašnjimo, u molitvi i tišini, poput Isusa i Marije. Ako je utkamo u srce i svoje biće, ako iz nje živimo. I ponudimo je kao životvornu i spasonosnu hranu, kao sveti Luka.
Fra Tomislav Pervan – Međugorje