BLAGADAN SVETE BOGORODICE MARIJE

Da bi se čovjek snašao u vremenu i prostoru, stvorio si je kalendar, podijelio vrijeme, sačinio naprave koje mu pomažu za orijentaciju, satove analogne, danas većma digitalne gdje vidimo kako protječu sekunde, satovi. Jedino on je sposoban razmišljati, sagledati, zauzeti odmak, imati pregled prošloga i sadašnjega i donekle planirati sutrašnjost. Neki je stari filozof rekao da se čovjek po tome razlikuje od životinja što on iz rijeke vremena, koja sa sobom nosi sve, može izroniti, pogledati unaprijed i unatrag. Sve drugo voda nepovratno odnosi, a čovjek je sposoban ovladati vremenom i dati mu smisao. I zato je uvijek na početku Nove godine za nas potrebno zapitati se: Izranjamo li iznad vode vremena, ili nas ta bujica odnosi, a da ne znamo ni odakle smo ni kamo idemo. Čovjek se može lako izgubiti u svakodnevnim poslovima, u suvišnim detaljima, potrebama, nevoljama, žureći s termina na termin, s dužnosti na dužnost, da jednostavno izgubi i glavu i orijentaciju.

Zato je upravo današnji dan prigoda pogledati gore, prema nebu, prema zvijezdama i smjestiti se. Razmisliti o vlastitim putovima, prevrjednovati ono čime se bavimo, spoznati pogrješne korake, i uistinu pokušati kročiti naprijed, u osmišljeni život. Jer vrijeme, to smo mi. Vremena nisu ni dobra ni zla, godine nisu dobre ili loše: Vrijeme je ono, godina je ono, na kraju i život je ono što od njega učinimo, kako ga oblikujemo.

Danas nam je pogotovo jasno da je stoljeće koje je minulo bilo tragično. Toliko krvavih obračuna i razočaranja, toliko poprišta ratova, građanskih i međunarodnih, toliko koncentracijskih logora i gulaga, bodljikave žice i tamnica, bijede i progona, samoće i nasilne odvojenosti, zatiranja neprijatelja i strahovlade, da čovjeka obuzme jeza kad na to sve pomisli. I pitamo se: Je li to bio konačni smisao svih revolucionarnih pokušaja? Zbiljska tragedija humanizma i humanuma bez Boga! Nadvremenska tragedija kao opomena za budućnost.

Tko nas može spasiti? Pokazati put u budućnost? Samo Bog koji je postao čovjekom, koji se utjelovio, zaparao nebom kao munja i pokazao čovjeku put u budućnost. Takva tvrdnja zvuči u ušima naših „prosvijetljenih“ postmodernih suvremenika kao svetogrđe u odnosu na čovjekov „ratio“. Temeljna je dogma suvremene misli kako je realna, konkretna objava Boga u tijelu nemoguća. Ta misao dominira već više od dvije stotine godina zapadnom hemisferom pa stoga imamo danas razvodnjeno kršćanstvo. Vjerovati u objavu misaoni je tabu suvremene dominantne liberalne filozofije te materijalističkih desno i lijevo orijentiranih ideologija, u vremenu diktature relativizma i indiferentizma (ravnodušja). Znamo kako su svršavali svi koji su se javno protivili ili kršili taj nametnuti tabu. Kod jakobinaca u revoluciji god. 1789. pod giljotinom, za nacizma u konclogorima, kod komunista u gulazima ili na Golom otoku. Danas se ti izvrgavaju javnoj poruzi u medijima. Netko je rekao da Isus za svoje ideje ne bi danas otišao na križ, nego bi bio javno izrugan, kao klaun ili harlekin. Živimo u vremenu reality-shows i dosade, ubijanja vremena.

U civiliziranu svijetu vjerojatno se nitko ne mora bojati za svoj život vjerujući da je Bog postao čovjekom. Ali će požnjeti kritiku i cinizam svojih suvremenika, kao u Nietzscheovo vrijeme. Tvrdnja kako je konkretna objava Boga nemogućnost predstavlja krajnji pokušaj čovjekova uma postati mjerilom stvari i cjelokupne stvarnosti. Čovjekov um želi određivati mjerila što je u svijetu moguće a što nemoguće. Stoga se čini nepodnošljivom i nemogućom tvrdnjom ili hipotezom vjerovati da postoji Bog, ne samo kao ideja, nego da je hodio među ljudima, da se utjelovio, uzeo ljudsko tijelo, boravio među nama kao jedan od nas, u konkretnoj, empirijskoj zbilji te da i danas živi u konkretnoj Crkvi i njezinim sakramentima.

Suvišno je govorili ili pisati o promašajima autonomnoga uma dvjesto godina nakon što je u Parizu u Notre Dame ustoličena neka javna žena kao „Božica uma“ te zauzela mjesto Boga i Bl. Djevice Marije. Iza nas su dva stoljeća pokušaja ukloniti Boga i ustoličiti razum na njegovo mjesto. I što imamo – stoljeća ratova, stotine milijuna ubijenih, konclogore, pogrome. Nikakvo svijetlo svjedočanstvo o humanizmu i čovječnosti čistih racionalista i njihove umnosti. To nitko ne niječe.

Na zgarištu smo svih pustih nada i očekivanja koja je npr. jedan komunizam u svojemu pohodu na institucije građanskog društva i vjere možda u zanesenjacima budio. Doživjeli smo kako se mehanizam vlasti do krajnje izopačenosti izrodio, u preuzetnosti je stvoren nezapamćeni oblik nasilja i zlosilja, i na kraju sve svršava u rezignaciji i očaju idealista. Bez Boga je ovaj čovjek postao na zemlji beskućnikom. A poruka Božića i dana oko Božića se može svesti u bitnome na: Nasljeduj Boga – postani čovjekom! Zato su svi oni koji su kušali stvarati raj na zemlji bez Boga svršili u sveopćem paklu o kojemu dovoljno jasno svjedoče i jedan Sartre, i Camus, a i ostali njihovi nasljedovatelji. Život bez Boga svršavao je i svršava redovito u gađenju nad životom i beznađu.

Jedan se filozof ovoga stoljeća izrazio sažeto: Čisti humanizam bez divinuma (božanskoga) izrodi i prometne se u bestijalnost, čovjekovo poživinčenje. Stoga se danas upravo to naglašava: Nemoguće je graditi bolje sutra bez Neba i suradnje s Bogom. A taj Bog je pokazao svoje pravo lice u Onome tko je danas, osmi dan po rođenju, stupivši među ljude obrezan i imenovan imenom Isus, što će reći: Bog spasava, samo on podaruje budućnost i nadu. Jedan suvremeni židovski pisac stavlja u usta umirućem rabinu sljedeće riječi: “Vi kršćani velite da je Mesija, Otkupitelj davno već došao. Već dvije tisuće godina pripada vam svijet, pripada vam moć i vlast. Jeste li prekovali mačeve u plugove, koplja u srpove? Napasa li se janje s lavićem?” Ako se proročke riječi ni u čemu ne ozbiljuju, a ono je davno već navijestio Izaija, ali i prorok Mihej, što se zbilja promijenilo s dolaskom Isusa Mesije na ovoj zemlji? Promijenit će se i naš život i svijet oko nas, prihvatimo li Isusa te ako sve naše bude stajalo u ovome Imenu i znaku spasenja. Zato je na nama ispisati velikim slovima ovo Ime i na vlastitim kućama, nad svojim nadvratnicima, radnim mjestima, povratiti Isusovu Imenu dostojanstvo, prihvatiti ga u svoje biće i srce. Povratiti mu svetost i učiniti ga blagoslovom i nadom svima u ovoj novoj godini. Da konačno zasja u svim promijenjenim prilikama i ustrojbama.

Fra Tomislav Pervan