Iz 42,1-4.6-7; Dap 10,34-38; Mk 1,7-11
Prvi Isusov javni nastup. Svrstava se on među grješnike koji traže da ih veliki asket, isposnik, čovjek iz pustinje, koji se obračunao sa sobom i sa silama koje su prema vjerovanju starih imale svoje obitavalište u pustinji – demonima; Ivan krsti krštenjem obraćenja.Gdje i kako nastupa Ivan? Sin je svećenika Zaharije i Elizabete, također iz svećeničkoga roda Aronova. Nije išao putem svoga oca, nije ostao u Hramu, služiti Gospodinu ondje sa svećeničkom kastom, nego se ‘odmeće’ u pustinju. Živi neobičnim životom, pustinjaka, asketa, isposnika, i točno u određenom trenutku povijesti nastupa. Luka to smješta kronološki u vrijeme cara Tiberija. Dakle, nikakav mit ni legenda, nego čista povijesna datost. Nije obilazio Judejom ni Galilejom, kao putujući propovjednik, što će poslije činiti Isus za svoga djelovanja. Nego poziva svijet na točno određeno mjesto, na kome je propovijedao i krštavao. Naime, to je ušće Jordana u Mrtvo – Slano more. Na tom mjestu nekoć su Izraelci pod Jošuom prešli Jordan, unišli u Obećanu zemlju. Isto to moraju učiniti njegovi suvremenici, slijediti stare Izraelce. Zaputiti se u pustinju, činiti pokoru, okajati grijehe, proći kroz vode Jordana, dati se krstiti te biti dostojni novoga vremena koje slijedi. Ivan je samo glas i glasnik, preteča, a Isus, njegov rođak, konačno je ispunjenje Božjih obećanja.
Ljudi se obraćaju Ivanu zbog straha od Boga i Božje srdžbe, pred Božjim sudom. Ispovijedaju svoje grijehe. Međutim u Isusa nema toga strana. On se povjerava Ocu, kao Sin ljubljeni. Silazi u vode Jordana, i u taj čas otvara se Nebo i stiže glas s Neba. Duh se spušta nad Isusa kao ono u početku stvaranja. Lebdi nad vodama, lebdi nad Sinom Božjim. Ovo je Sin Očev, Ljubljeni. Započinje sve novo. Ravno novomu stvaranju. Incipit vita nova.
Zapravo, to se i dogodilo s Isusom. Ta što je drugo Sveto pismo, i Staroga i Novoga zavjeta, nego skice, facette, za portret Boga, za portret, pravi lik Isusa Krista, završne Božje riječi upućene čovjeku i svijetu? Svatko od nas tako rado nosi sa sobom slike dragih osoba i ne želi ih ispustiti iz zrenika ni iz pameti. Čovjek želi biti blizak tim slikama, nekada i požutjelima, ali one svjedoče o sreći, povjerenju, ljubavi vezanima uz likove na slikama. Radost što je taj i taj bio, da smo s njime dijelili dobre i zle dane svoga života.
Vjernici bi tako rado imali sliku odn. fotografiju Isusa Krista. Kušaju rekonstruirati Torinsko platno ili pak onu sliku iz Manopella, dovidjeti, dokučiti, nazrijeti ondje pravi lik najdivnijeg bića koje je hodilo ovom zemljom. To nam ne uspijeva. Ali su nam zato spisi o njemu ostavili daleko vrjednije svjedočanstvo i ti spisi, odnosno skice o Isusu u tim spisima, daleko nam bolje uprizoruju taj lik. Jedinstveni i neponovljivi. Pri risanju tih skica Duh je djelovao, oblikovao misli, prosvjetljivao pameti pisaca, tako da su na pergameni ostavili zabilježenu veliku Tajnu Božje ljubavi prema svijetu.
Na današnji dan Crkva nam otvara tri stranice iz tih skica o Isusu. Jedna je iz Starog zavjeta, ocrtana riječima Izaije, evanđelista Starog zavjeta, koji je jasno orisao pojavu Isusa, Bogočovjeka. Drugu skicu ostavlja ljubljeni liječnik Luka (tako ga nazva sv. Pavao: Kol 4,14), koji ne može ne istaknuti Isusovu značajku liječnika, iscjelitelja, spasitelja, osloboditelja bolesnog puka. Istodobno naglašava Luka, evanđelist Duha Svetoga, ulogu Duha u Isusovu pomazanju i poslanju. Taj isti Duh djeluje u apostolima, tako da djelo započeto s Isusom ne prestaje, raste, širi se. I djeluje s nesmanjenom snagom. U Isusu je jednom zauvijek stvoren mir između Neba i Zemlje. Jer na Isusu počiva Božja ljubav, naklonost, on je Božji miljenik. Istodobno je taj Isus osoba koja s čovjekom silno suosjeća. Vidi čovjeka kao izgubljenika, potlačena i zarobljena silama Zloga, i taj se Isus smiluje nad našim patnjama. Stupa u odlučnu bitku sa Zlim.
Markov je izvještaj suhoparan, telegrafski, kao danas SMS ili teletekst. U najnužnijim crtama skicira što se to s Isusom zbilo. Otvara se Nebo, Duh se spušta, glas odzvanja. Duh Isusa zahvaća. Isus je prava suprotnost prvom Božjem sinu, Adamu. Adam, Božje dijete, postaje neposlušnikom, otpadnikom i navlači na sebe i svoje potomstvo prokletstvo. A ovdje, pred Isusom, nestaje tog prokletstva. Ovdje jedan namjesto nas svih izgovara Bogu svoje “da” namjesto Adamova “ne, ne želim služiti, želim biti kao moj Bog”. S Isusom povijest dobiva novi predznak, obratni smjer. Koordinatni sustav se mijenja. Negativno prelazi u pozitivno, minus u plus. Isus otvara ponovno pristup u raj, pristup u Božje srce. Dokida se zakon prokletstva.
Isusov čin zahtijeva i od nas isti postupak. Otvorenost, povjerenje, povrat u ozračje Božjeg smilovanja. Svemu tomu Isus je veliki predznak i znamen. I utjelovljenje svega. Zato će poslije, za preobraženja na Taboru, moći doći glas s Neba, da toga ljubljenog Sina slušamo, tj. slijedimo u svemu: U njegovu nauku, životu, postupcima, patnji, trpljenju, križu, koji je već predznak konačne proslave i preobrazbe svega stvorenja. Jer s Isusom povijest i život svijeta i pojedinca nikada više neće biti kao prije Isusa Krista. Jesmo li toga svjesni, i što se mijenja u nama s tim spoznajama? Htjeli mi to ili ne, mi smo sudbinski upućeni i vezani za Isusa Krista i ne možemo se ponašati kao neznalice ili neupućenici. Put je do Boga otvoren, pristup je omogućen: U Isusu Kristu. Pronaći njega znači otkriti Boga, životnu sreću i smisao.
Fra Tomislav Pervan