Nema Božića bez obitelji

Nije Crkva slučajno stavila na prvu nedjelju po Božiću svetkovinu Svete nazaretske obitelji. Ta svetkovina u neku ruku je nadopuna Božiću. Ako smo na sam dan Božića posve usredotočeni na Dijete u jaslama, danas nam Crkva želi pred oči staviti svu širinu božićnog misterija. Želi nas podsjetiti koliko je Bog imao povjerenja u čovjeka i u ljudsku obitelj kao osnovnu stanicu ljudskog života. Doista Isus se od samog početka posve prepustio zakonu ljudskog života u obitelji. Rodio se, kao i svi ljudi, u obitelji, u njoj rastao, kroz obiteljski odgoj je prihvaćao vjersku baštinu svoga naroda. U krugu svoje obitelji Isus polagano otkriva i svoje mesijansko poslanje, ali i njegovi roditelji, vršeći propise Zakona, polagano spoznaju istinu o svom djetetu. Noseći ga u hram da ga prikažu Bogu, čut će iz usta starca Šimuna da je on «svjetlost na prosvjetljenje naroda» (Lk 2,32).

Dvanaest godina poslije toga opet će se, zaslugom Isusove obitelji, dogoditi nešto što će ponovo upozoriti na posebnost toga djeteta. Marija i Josip, sljedeći vjerski propis svoga naroda, prvi put vode svoga sina na hodočašće u hram. Otkrivši na povratku da ga nema među suputnicima, pomislili su da se izgubio, ali uskoro će shvatiti da je to pogrešna riječ. On je tamo gdje treba biti, u kući Oca svojega i već urasta u ulogu koju mu je Otac namijenio, uči one od kojih bi on trebao učiti (usp. 2,41-50).

Osamnaest godina nakon toga, na početku svoga javnog djelovanja, Isus je sa svojim roditeljima na svadbi u Kani. Tu se ne može oglušiti na molbu svoje majke, iako joj je prethodno uputio ni malo nježnu riječ. Opet se pokazuje kako Isus treba okrilje svoje obitelji, iako ga već nadrasta. Zar to nije zakon života u svakoj zdravoj ljudskoj obitelji?

Uloga obitelji danas

Današnja svetkovina želi primjer Svete nazaretske obitelji istaknuti kao uzor svim kršćanskim obiteljima: želi naglasiti važnost vjernosti Bogu i njegovoj volji što predstavlja temelj svakog sretnog obiteljskog života; želi istaknuti ljubav prema životu i spremnost na žrtvu u službi života; želi podsjetiti na ljepotu skladnog odnosa između roditelja i djece te zajedničku sreću koja iz tog proizlazi. Neki vjeroučitelj zadao je maloj djeci na vjeronauku da napišu pismo dragom Bogu i da mu, bez ikakva straha i obzira, napišu što osjećaju u svom srcu. Bilo je vrlo zanimljivih pisama. Jedna djevojčica je napisala ovako: «Dragi Bože, hvala ti što si mi dao tatu i mamu. Kako je lijepo imati tatu i mamu! Koliko ti je trebalo vremena dok si to izmislio?»

Nije teško zaključiti da je ta djevojčica potjecala iz sređene obitelji u kojoj se osjećala sretnom i mogla normalno rasti i razvijati se. Kamo sreće kad bi svako dijete moglo tako napisati ili reći. Ali znademo da je istina drukčija. Za mnogu djecu ona je gorka, jer njihove obitelji nisu mjesta ljubavi, mira, radosti i sreće. Mnoga bi djeca morala napisati: «Dragi Bože, zašto mi nisi dao boljeg tatu i mamu?» Koliko djece raste u obiteljima gdje se ne govori o Bogu i ne poštuje njegova volja, gdje je roditeljima novac postao Bog! Današnja obitelj prolazi kroz velike kušnje suočavajući se s modernim oblicima zla kojima su izložena njihova djeca. Koliko god bila važna uloga Crkve i društva za zdrav odgoj djece, uloga obitelji ostaje nezamjenjiva. A ta uloga treba počivati na vjeri i poslušnosti Bogu.

Kršćanska obitelj – škola vjere

Slaveći Svetu Obitelj, Crkva želi da naše današnje kršćanske obitelji od nje uče, kako bi samo mogle biti škole vjere. Što se može naučiti od Marije i Josipa? Marija ponajprije pruža primjer žene koja ima neograničenu vjeru i pouzdanje u Boga. Ona se ne boji prihvatiti život i služiti mu, iako su joj okolnosti toga nepoznate i nejasne. Ona se posvema prepušta Bogu i njegovu obećanju. Strah od potomstva, pogotovo većeg broja djece, koji se susreće u mnogih današnjih žena očituje manjak vjere i pouzdanja u Boga, pa im Marija u tome može biti uzor, poticaj, ali i moćna zagovornica.

O Josipu su evanđelisti zabilježili još manje nego o Mariji. Naglašeno je tek toliko da je bio bogobojazan i pravedan. Te dvije riječi su dovoljne da shvatimo njegov odnos prema Bogu i njegovu ulogu u neobičnom braku, u kojemu su njegovoj skrbi bili povjereni Sin Božji i njegova Majka. Te dvije vrline, bogobojaznost i pravednost moraju resiti svakog pravog kršćanskog oca i zato Josip treba biti uzor kršćanskim očevima. Po uzoru na Svetu nazaretsku obitelj svaka kršćanska obitelj treba biti škola vjere. Biti svjedok vjere nikad nije bilo lako, ali samo tako se ona uvijek prenosila. Roditelji ne smiju zaboraviti da djeca nisu tu radi njih, već da su oni radi djece, da njima daruju život i da ih odgoje u vjeri.

Njemačka književnica Gertrud von le Fort pred kraj svoga vrlo plodnog života napisa: «Od svega što mi je pripadalo ostalo je samo ono što sam nesebično razdavala u ljubavi drugima». Roditelji su pozvani da se u ljubavi razdaju svojoj djeci. I njima će ostati samo ono što su snagom svoje vjere u ljubavi učinili za svoju djecu. Može se to izreći i sa suprotne strane: Od sve djece roditeljima su najzahvalnija ona koja su s ljubavlju odgojena u vjeri. Zato kršćanske obitelji moraju ostati škole ljubavi, pogotovo u današnjem sebičnom vremenu, kad je sve manje nesebične ljubavi spremne na žrtvu.

Fra Ivan Dugandžić