One blažene noći anđeli su pjevali o ljudima koje mir pohađa.
O ljudima po kojima se mir nastanjuje na Zemlji.
Noć je minula, dan svanuo, anđeoska pjesma utihnula.
Ljudi su nastavili svoj hod nepouzdanim zemnim putovima.
I onima ne manje zahtjevnima u svojim dušama.
Volja za dobrotu koju je Bog očitovao blaženstvom te noći ponuđena im je za popudbinu.
S osmijehom. I zebnjom.
Dobrota, ona koja izvire iz bezazlenosti, očitovala se mudrošću
koju sve sile svijeta ne umiju slomiti.
I koju zbog toga ne prestaju obezvređivati i iscrpljivati.
Dobrota, kruh nasušni.
Od one blažene noći, volja za dobrotu razdjelnica je između onih koji su se odlučili za Božje
i onih koji su mu se uskratili.
Onih koji su procijenili da je njihova volja pouzdanije uporište od Božje.
Utočište koje ne trebaju dijeliti sa svijetom. S onima koje Bog za njih odabire.
A volja za dobrotu živi samo s rukom u ruci. Ljudskom i Božjom. I ne traži svoje.
Volja za dobrotu: volja da na sve što se zbiva, dobrota bude odgovor.
Volja da se dobrotu u svemu traži i srdačno prepoznaje.
Volja da ju se – i kroz suze, i kroz patnju – ohrabruje.
Volja da radost zbog dobrote ne zamre.
I da njome bude prožeta svaka životna poruka. I oporuka.
Od one blažene noći Bog ne prestaje svjedočiti čovjeku
da mu od volje za dobrotu nema dati ništa bolje.
Ništa izazovnije. Ništa zahtjevnije:
Srce djetinje.
Jer samo u njega stane sve što je poželio za čovjeka.
(Stjepan Lice)