ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A
ČITANJA: Iz 7,10-14; Ps 24,1-6; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24

Proteklih nekoliko nedjelja došašća odlomci iz evanđelja stavljali su pred nas lik Ivana Krstitelja, koji je uzor vrijedan divljenja. Ivan Krstitelj bio je i više nego prorok, veliki propovjednik, ali i isposnik čiji je način života veoma teško nasljedovati. Stoga, sve ako i nastojimo slušati i izvršavati Ivanov poziv na obraćenje i spremno čekati naviješteni dolazak Isusa Krista teško se možemo poistovjetiti s tako izuzetnim likom. Nismo svi nadareni i neustrašivi propovjednici niti na nam svima baš dobro stoji odjeća od devine dlake, a ni svačiji želudac nije gostoljubiv prema skakavcima i divljem medu. Uglavnom smo prosječne osobe složenih odnosa i promjenljivih emocija.

Možda nam zato današnje evanđelje stavlja pred oči jedan drugi veliki lik koji nas ne osvaja ni jednom jedinom rječju, nego svojom šutnjom, sumnjom, vjerom, kolebanjem i odvažnošću. Radi se o Josipu, Marijinu zaručniku, čija je uloga u Isusovu rođenju istodobno i sporedna i nezmjenjiva.

Ime Josip spominje se četiri puta u današnjem Evanđelju.

Prvi put Josip se spominje jednostavno kao čovjek s kojim je zaručena Isusova majka Marija, koja se našla  trudna po Duhu Svetomu prije nego što su njih dvoje započeli zajedno živjeti kao muž i žena. Time se želi jasno reći da Josip nije Isusov tjelesni otac.  Za bolje razumijevanje ove stiuacije treba reći i to da ovo prvo spominjanje Josipa u današnjem odlomku nije ujedno prvo spominjanje Josipa u Evanđelju po Mateju uopće. On je prethodno spomenut u Mt 1,16 na kraju Isusova rodosovlja, da bi se istaklo, kako Josip, premda nije njegov tjelesni otac, osigurava Isusu zakonito sinovstvo u ljudskom društvu.  Time je označena njegova uloga u otajstvu Kristova utjelovljenja, a u današnjem odlomku govori se o drami koja se pri tome odigravala u Josipovoj duši.

Drugi put Josip se naziva Marijinim mužem, pravednikom koji svoju trudnu ženu nije htio izvrgnuti sramoti, nego je  naumio da je potajice napusti. Radi se o veoma dramatičnoj situaciji koja potvrđuje kako je Josip  znao da on nije otac djeteta koje nosi njegova žena Marija, ali nije naravno znao ništa o začeću po Duhu Svetomu. Jedini  je njegov zaključak da je Marija, dok je bila s njime zaručena, učinila preljub za koji je po Zakonu propisana smrtna kazna. Josip je razapet između njegove očigledne ljubavi prema Mariji, boli koju mu je prouzrokavala njezina izvanbračna trudnoća i pravednosti koja nalaže da se onaj tko počini preljub kazni smrću. U takvoj situaciji Josip, koji u  ovom trenutku nije spreman primiti u svoj život ženu s tuđim djetetom, donosi jedinu drugu odluku koja spašava život. On će Mariju potajice napustiti i tako će u očima javnosti  koja misliti da Marija nosi njegovo dijete ispasti kao nepošten čovjek koji napušta svoju trudnu ženu. Ali Josip je spreman nositi na sebi tu krivnju, samo da spasi život Marije, a s njom i djeteta koje nosi. Ono što Josip još nije spreman već smo rekli: on nije spreman prihvatiti za ženu osobu s djetetom koje nije njegovo.

U trećem spominjanju Josipova imena događa se velika promjena. Josip sam po sebi i okružen pravilima društva u kojem živi ne može učiniti iskorak vjere kojom bi prihvatio dotada nečuveni događaj začeća po Duhu Svetomu. Stoga mu se u snu javlja anđeo Božji. San je legitimno pa čak i povlašteno stanje u kojem se Bog obraća čovjeku. Dok je budan, čovjek je ograničen mnogočime, a posebno ljudskimo obzirima. Njegovo ponašanje uvjetovano je onim što će tko vidjeti i reći. U tome smislu san je područje veće slobode, iskrenijeg izricanja osjećaja i želja, pa tako i stanje u kojem se lakše čuje što Bog progovara našemu srcu. U takvom stanju Josip dobiva anđeosku pouku koja ga poziva na slobodu od straha, objavljuje mu da je ono što je u Mariji začeto doista od Duha Svetoga. To osnažuje njegovu vjeru u Marijinu čestitost i hrani njihovu međusobnu ljubav. Josipu je dana i vlast da djetetu koje će Marija roditi dade ime što znači da Bog svoga Sina povjerava ljudskom Josipovu očinstvu.

Četvri put Josip se spominje kao probuđen čovjek koji vrši ono što mu je u snu naredio anđeo Gospodnji. San je doista sve ono što smo maloprije rekli: i područje slobode i stanje u kojem se bolje čuje Božji glas kao i želje vlastitoga srca. Ali uza sve to san je ipak pasivno stanje. Ako se ništa ne učini, san ostaje samo san.

Stoga se nerijetko događa da čovjeka probudi upravo san. Svi imamo to iskustvo da smo se probudili u snu, a kao vjernici u tome možemo prepoznati Božji prst. Upravo to dogodilo se sa svetim Josipm. On je htio u svoj život primiti i Mariju i njezino dijete, ali mu je zarobljenu ograničenošću osobnog iskustva, gologa razuma i očekivanja društva bilo potrebno da ga za ispravno djelovanje probudi san.

Zasigurno se u mnogim životnim situacijama možemo poistovjetiti s Josipom. U dubinu našega srca Bog nam govori što je ispravno i htjeli bismo to i učiniti, ali nas ljudske brige i buka svijeta smete i zarobi dotle da ne govorimo i činimo ono što bismo doista htjeli. Naš san je biti potpuno vjeran Bogu, abrahamovski mu vjerovati i nadati se protiv svake nade. Naš san je da u naš život uđe Marija s Isusom Božjim sinom začetom po Duhu Svetomu, jedinim Spasiteljem ljudskoga roda. Neka nas taj san probudi da tako doista i živimo.

Fra Domagoj Runje
(preuzeto s dozvolom sa stranice mir.hr)