16. nedjelja kroz godinu A: Mudr 12,13.16-19; Rim 8,26-27; Mt 13,24-43

          Isusova je osoba savršena sinteza i suzvučje ljubavi i povjerenja. Kao nitko vjerovao je u dobro u čovjeku, u mogućnost izrastanja svakog čovjeka do one slike koju svatko od nas nosi u sebi. Nije dijelio ljude na prijatelje i neprijatelje, dobre i zle, već je kušao svakome podariti tračak Očeve dobrote koja daje da njegovo sunce sja dobrima i zlima, da daždi s neba pravednicima i nepravednicima.

          Isus bi nas htio poučiti kako biti djeca, a ne sluge ili robovi. Potrebno je i u našem životu nadići sluganski i služnički mentalitet. “Ne zovem vas više slugama, već prijateljima i svojom djecom”, duhovnim sinovima i kćerima, reći će Isus svojima na oproštajnoj večeri. Sluge su dodvorice svome gospodaru, dok djeca imaju pravo na opuštenost, nutarnju slobodu, slobodno izražavanje. Isus bi htio uspostaviti kraljevstvo svog Oca gdje su svi slobodni i mogu se slobodno odlučiti za ljubav. Jedino što bi trebalo vrijediti u međuljudskim odnosima jesu ljubav, pomirenje, praštanje, rast u dobru i prema dobru.

          Svi su ljudi djeca istog Oca i stoga svatko treba ići svojim životnim putem, bez mržnje, nutarnje uskoće, bilo kakvih ljudskih socijalnih, klasnih, rasnih, etničkih ili inih razdioba i podvajanja. Vidimo kako su strahovita “etnička čišćenja” u ratovima. Isus se protivi bilo kakvoj čistki, u ime bilo koje ideje ili zamisli. Isus je optimist. Vjeruje u budućnost, vjeruje u ono dobro u čovjeku. Ma kako bili sićušni početci “kraljevstva Božjeg” među ljudima, poput gorušična zrna, ipak mu je zajamčena sigurna budućnost jer nosi u sebi kakvoću vječnoga i neuništivoga. Zašto? Zato jer Otac, Isusov “Abba”, transcendira smrt i prolaznost.

          Kukolj raste skupa s dobrim sjemenom. Isus zna za dobre i zle, pravedne i nepravedne. Razlike nisu neznačajne. Ali, budući da je čovjek smrtan i prolazan, nitko dok je ovdje na zemlji, ne može s apsolutnom sigurnošću tvrditi za sebe ili druge da je dobar ili zao. Pavao za sebe veli kako nije svjestan nikakve osobne krivice, ali da time još nije opravdan. Tek je Gospodin onaj koji prosuđuje nakane srdaca i presuđuje. Sud je Gospodinov (usp. 1Kor 4,4). Samo Gospodin zna što je u čijem srcu. Dobro i zlo će se razotkriti tek na kraju, na sudu.

          Tko prije smrti sudi, rasuđuje, osuđuje i presuđuje, prisvaja sebi Božja prava. Ponavlja pogrešku farizeja iz molitve u Hramu koji lomi koplje nad carinikom, postaje stariji brat koji presuđuje i osuđuje mlađeg povratnika sa zla puta, preuzima na sebe Adamov istočni grijeh posizanja za razlikovanjem dobra i zla, ponavlja grijeh jednog Kaina i bezbožnog Babilona. Svima je zajedničko: Biti kao Bog!

          Imao je Isus uza se prerevne zelote, gerilce i revnosnike za nacionalnu stvar protiv Rimljana, imao je “Sinove groma – Boanerges”, koji bi htjeli sravniti sa zemljom neko samarijansko mjesto, imao je Petra brzopleta na riječi i laka na maču. Isus uvijek upozorava: Nije još vrijeme suda ni konačnog raščišćavanja računa. Sve mora izrasti do žetve. Svaka prijedobna “čistka” grijeh je i nepravda.

          Kad god su ljudi kroz povijest provodili takve zamisli, svaljivali bi na čovječanstvo i svoj narod nesreće, stravične zločine, neizmjernu patnju. Zato Isus jasno upozorava: Oprez! Nije još vrijeme konačne razlučbe. Svi smo na putu do konačnog rasta i sazrijevanja. Svi idemo prema istome krajnjem cilju. Moramo biti svjesni da na kraju pobjeđuje ljubav a ne mržnja, praštanje a ne osveta. Svakomu je upućen poziv i svatko još ima mogućnost iskusiti u svome životu Isusov “dođite k meni, blagoslovljeni Oca mojega, sinovi i kćeri Oca nebeskoga” (usp. Mt 25). Tko se za taj konačni sud sprema, mora već ovdje na putu sazrijevanja biti spreman na velikodušno praštanje i ljubav, na bezuvjetno pomirenje (usp. Lk 12,58; Mt 5,24). U tome je također Isus savršeni primjer.

          Naime, pri tumaču prispodoba moramo imati u zreniku i Isusov egzistencijalni, osobni kontekst. Naime, moramo se obazirati na vrijeme kad je koju prispodobu izgovorio i kakvo je bilo raspoloženje okoline. Vidimo kako se nad njegovo djelo nadvijaju duge sjene i tmasti oblaci. Nema više onoga prvotnog galilejskog tzv. proljeća, nema optimizma i bezbrižnosti. Sprema se Isusu nasilni kraj i nad njegovim životnim raskrižjima sve se više orisava sjena neminovnog križa.

          Isus je sijao samo dobro sjeme, a među najbližim učenicima izrastao je i kukolj. Odakle Juda? Kako se iznenada rodio onaj bojni zov u Getsemaniju: “Gospodine, da udarimo mačem?” (Lk 22,49) Vjerojatno su neki pomišljali kako je sad vrijeme za ostvarenje njihovih osobnih planova i misli, kako je čas udariti po Rimljanima i njihovim suradnicima. Isus odvraća kako još nije vrijeme. Tek se u smrti donosi konačna odluka, posve nenasilna. Tko prije smrti “čisti”, čupa s kukoljem i dobro žito.

          Kukolj i pšenica, zelotska revnost i nenasilna ljubav još uvijek rastu zajedno, na istom polju, jedno pored drugoga, spleteni u nerazmrsivo jedinstvo. Tko je tu sposoban dijeliti i razlučiti? Prema našoj ljudskoj logici Isus bi morao zbog postupaka odbaciti i jednog Petra, ali je taj zadržan u društvu i kasnije postao temeljem Crkve.

          Kako Isus postupa? Milosrdnim srcem Boga našega, majčinskom ljubavlju. Od najbližih suradnika krivo shvaćen, na kraju kukavički ostavljen, zanijekan i izdan, ipak ih ljubi onom ljubavlju, onim starozavjetnim rahamim, onom majčinskom ljubavlju, silom i nagonom kojim ona ljubi svoje dijete. Tu im ljubav iskazuje do najveće moguće mjere. Pere im i cjeliva noge. Kao njemu ona grješnica-pokajnica. S križa prašta svojim mučiteljima jer ne znaju što čine.

          Ono što Isus pjesnički opijeva u svojim prispodobama, bez šavova se utkiva u njegov osobni život i sudbinu do smrti na križu i kasniju proslavu, a rana Crkva to prihvaća i uzima kao mjerilo svog života i ponašanja. Jedno se tumači drugim, jedno drugo izlaže. Jedinstvo riječi, djela i osobe.

          Na putu do sudca, na putu koji vodi u tjesnac i neizbježnu smrt, potrebno je bezuvjetno praštanje i pomirenje koje otvara sve tamnice, kida lance, pobjeđuje smrt i grob. Stoga je na nama pokazati ljudima i svijetu što vjerodostojnije to lice koje pobjeđuje zlo i očarava, pred kime padaju sve obrazine. Očitovati svijetu to lice jedinoga i jedincatog koje dovikuje svojima prestravljenima na jezeru: “Ne bojte se, budite odvažni, to sam ja glavom!” (Mk 6,49; Mt 28,10). S vjerom u Njega ni smrt više neće biti stravično skidanje svih maski s tzv. “dobrih i zlih”, već uvođenje u život u kome ne će više biti potrebe od skrivanja ili pretvaranja.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

15. nedjelja kroz godinu A: Iz 55,10-11; Rim 8,18-23; Mt 13,1-23

          Oduvijek je čovjek sa žudnjom u srecu slušao i upijao sve što se odnosi na budućnost svijeta, vlastite sudbine, ljudi. Želi spoznaje o zagroblju, zazbiljnome, onostranom, vlastitoj budućnosti. Za te je stvarnosti uvijek savršeno otvoren, jednako danas kao i prije. Futurologija uzima maha, u usponu je, nikoga ne ostavlja ravnodušnim sutrašnjost, neizvjesnost budućih dana ili godina.

          S takvim se pitanjima ljudi okreću i Isusu. “Govori nam o budućnosti”. Proreci nam što će biti sutra. Međutim, Isus izbjegava sve što može golicati maštu. Time se ne zanosi, već govori realno, mirno, konkretno. Zbori slušateljstvu što se mora dogoditi u njima, iznutra, što mora postati sastavnicom i bitnom protežnicom njihova života, kakav lik i obličje mora poprimiti njihov život, već ovdje i sada.

          Sjeme je posijano. Iz njega nešto mora ploditi. Sve zavisi od kakvoće sjemena, zemljišta u koje padne, klimatskih uvjeta. Isusova riječ ima božansku kakvoću, ono je neprevarljivo zdravo. Međutim, što učiniti da tlo bude spremno, što se mora dogoditi ovdje i danas da bi sjeme izniklo i donijelo rod? Isus veli da se mora dogoditi preporod, preoravanje terena.

          Ne govori on o budućnosti, već što Bog konkretno danas čini u našem životu. Koja korist govoriti o nebeskim stvarima ako ne znamo kako uključiti Božje sjeme u svoj život? Isus ne govori o nebeskim procesima ili preobrazbama, nego o onome što se mora odvijati u našem životu gdje se Bog očituje kao nenadmašni čovjekoljubac. Dakle, Isus želi reći: Nemoj sanjati Boga ili o Bogu, Nebu, nego se realno suoči s Bogom ovdje, u svome životu, u ponudi koju ti on daje. Upravo o tome rječito zbore današnja čitanja.

          Božja je riječ uvijek djelotvorna. Djelatna i nepogrešivo pogađa svoj cilj. Stvara povijest, mekša ljudska srca, natapa, osposobljava ih da postanu plodna mjesta gdje je moguće zaklijati Božju volju i donijeti plod. Za to se iziskuje posvemašnja otvorenost, prijamljivost i molitva: “Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj… Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene”. Sve to izvodi Duh Božji, Duh Isusov, snagom Božje riječi i u Riječi.

          Pavao je uvijek nastupao kao realist, ali i zanesenjak u Duhu Kristovu. Boljela ga je množina zla i grijeha, nasilja i barbarstva u svijetu u kome je živio. Ali ga to ne obeshrabruje niti zbunjuje. Grijeh je pokvario sve, posvuda je smrtna tjeskoba i borba, ali je Radosna vijest ujedno rađanje novog svijeta i čovjeka upravo po Duhu koji je prvi i najdivniji Dar Uskrslog i Neba ovoj zemlji. Stoga Pavao rabi sliku tjelesnog rađanja, jasno kroz trudove, ali u radosti i nadi. Sve izvodi Duh obnovitelj i preporoditelj.

          U našem životu odlučuju redovito pretpostavke koje nosimo u sebi i imamo po rođenju i odgoju. Isus za svoje djelovanje i navještaj bira obale Genezaretskog jezera koje sa svojom kao prozirac čistom vodom zrcali nebo u sebi. I danas ga Arapi zovu “Božje oko”. Isus svjesno bira to jezero, podsvjesno imajući na pameti svoje slušateljstvo i želju da se ono otvori njegovoj poruci, poput bistre vode koja prima u sebe plavetnilo neba. Tako bi i čovjek trebao upiti u sebe i svoje srce zbilju Neba nazočnu u Isusu te božansko sjeme zatim zrcaliti Božje djelo u svijetu, kako je činio Isus u svome životu. Isus želi smiriti valove naših nutarnjih nemira, uzburkanost duše, te oblikovati u nama nebeske slike.  

          Isusu to nije posrećilo za života. Preduboko je u ljudima nepovjerenje, sumnjičavost te strah da se čovjek upusti u pustolovinu koju nudi Isus. Ne znamo za razloge s kojih Isus govori u prispodobama, ali je posrijedi zacijelo pokušaj da se s pomoću slika otkrije i prodre tajna i tajanstvena narav Božjeg kraljevstva.

          Međutim, u Isusovim riječima osjećamo stalnu popratnu negativnu glazbu koja je plod neuspjeha njegova navještaja te kao negativni ishod njegovih pokušaja. Mali ili nikakav odziv, loša prihvaćenost uzrokovali su u njegovoj duši potištenost jer su mu vjerojatno mnogo okrenuti leđa. U svemu ne bismo trebali zanemariti ni ulogu učenika koji su, vjerojatno onako za sebe i vlastitu računicu, brižno vodili računa o odzivu mnoštva te odjeku na koji su Isusova osoba i njegov novi navještaj ostavljali među ljudima.

          Unatoč mogućim neuspjesima, preziru njegove osobe, protimbama na koje je nailazio u samim židovskim vrhovima i kod odgovornih ljudi, Isus se ne da smesti. Svemu usprkos kao da želi reći svojim učenicima, malodušnim i obeshrabrenim: Ništa ne može opovrgnuti snagu moga poslanja i moje riječi. Imajte pred očima sijača! I on bi mogao klonuti promatrajući i sagledavajući sve opasnosti i zaprjeke koje čekaju ono sjeme što ga baca u zemlju. Što ga sve ne ugrožava ili pak ne uništava?! Pa ipak, unatoč svemu, on zna da mu je, ako Bog podari svoj blagoslov, zajamčena velika žetva.

          Premda je Isus svjestan i zna za sve opasnosti, on ih svjesno nadilazi. Na njih se gotovo i ne osvrće. Isus je svjesno vezao i utkao svoju osobnu sudbinu u svoje prispodobe. Neuspjeh vlastite misije, poruke, djela, ali svemu unatoč, Bog vodi konce svijeta i povijesti, pa tako i njegove osobno, te stoga Isus zornim riječima, jednostavnim slikama, bez fantastičnih ili science-fiction oslikavanja donosi zorno sudbinu svoju, svakog pojedinca i na kraju cijelog svijeta.

          Vjerojatno se s istim problemima suočavala i rana Crkva u vremenu zapisivanja ovih Isusovih riječi, u vremenima progonstva, mučenja, otpada, beznađa. Isto se zbiva i danas. Što je Crkva u svijetu? Čemu ta ustanova? Gdje se očitava uspješnost našeg navještaja? Isus svojima jamči stostruki uspjeh samo ako svu svoju nadu polože u njega, ako sami budu prijamljivo i rahlo tlo za Božji nasad. Jer Bog koji nas je iz ništa pozvao u život, dat će svoj blagoslov i našim nastojanjima oko njegova djela u svijetu. O njemu ovisi spas i sudbina svijeta.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

14. nedjelja kroz godinu A: Zah 9,9-11; Rim 8,9.11-13; Mt 11,25-30

          “Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti”. Bezbrojni su pokušali dovinuti se u Isusovu misao, srce i nakane. Međutim, sve ljudsko samo je fragmentarni pokušaj da se osjeti bilo (puls) Isusova srca koje bije za ljude i izgara za čovjeka. Bezbrojni umjetnički pokušaji, na platnu, u mramoru, na papiru, kroz glazbu i pjesništvo samo su nedostatni odljevci onoga što je ovaj lik, “krotka i ponizna srca” ostavljao u dušama, srcima pojedinaca i umjetnika.

          Pretkazan je već u obrisima u Starom zavjetu, a dubinu i sve protege tog lika ne mogu isrcpsti sva stoljeća i svi naraštaji do kraja svijeta (usp. velebnu monografiju J. Pelikana, Jesus through the Centuries: Isus kroz stoljeća. Njegovo mjesto u povijesti kulture, Yale University,  1985 prevedeno i kod nas).

          Tzv. Deutero-Zaharija najvjerojatnije je suvremenik Aleksandra Velikog. Njegova proročka viđenja pronalazila su suvremenu građu u vojnim uspjesima toga mladog makedonskog generala koji je poput plimnoga vala, snažnoj tsunamija, pred sobom rušio moćnike i carstva. Pripovijeda se da je znao ulaziti u osvojena mjesta ne na konju, koji je znamen osvajača i zatornika (usp. apokaliptičke jahače iz Knjige Otkrivenja), već na mladom krotkom magaretu. To bi kao trebala biti poruka stanovništvu kako on ne želi bitke ni krvi, da ne želi gospodariti sredstvima nasilja ili prisile.

          Prorok to primjenjuje na Mesiju koji ima doći i zavladati do kraja zemlje. Na nama je biti svjedocima toga, vjerovati da to Bog doista može i učiniti. Ali prva je zadaća dopustiti mu da vlada u našim srcima iz kojih može i treba poteći mir kao rijeka.

          Što znači životno zajedništvo s Kristom? Znači imati udjela u Isusovoj sudbini, primiti snagu njegova Duha. U snazi Duha davati svijetu novi sadržaj. Kršćanin se ne postaje studijem, odgojem, razvojem ili rastom, već samo životnom odlukom i opredjeljenjem za Isusa Krista. Ne samo kršćanska već i svaka istinska egzistencija samo je trajno stajanje pred odlukom i u odluci. Svaki je vjernik pozvan prihvatiti darove otkupljenja i milosti u Duhu Svetome. Dar, a Duh je najizvrsniji dar, ostaje uvijek nezaslužen i dar. Možemo ga prihvatiti, primiti, otvoriti mu se, ali ne i iznuditi ga.

          U evanđeoskom odsječku imamo jedan od ‘bogojavljenskih trenutaka’ iz Isusova života. Znaju se dogoditi i u našem životu kad nas preplavi radost i ushit. Zahvalni pogled prema nebu i šaputanje spontanih molitava. Djetinji stav koji Isus veliča. Ono što Isus ima reći prihvatljivije je i jasnije jednostavnim, malim ljudima nego mudrozborcima ovog svijeta.

          Da bismo shvatili Isusa, moramo postati, biti kao djeca. Gledanje, motrenje ili zrenje Boga – a to je bitni sadržaj, cilj i smisao ljudskog života ovdje na zemlji – povlastica je onih koji su čista srca. Sukladno s tim Isusovim osvjedočenjem prvi učenici bijahu ribari, neobrazovani i nepismeni, osim možebit Jude, koji je vodio neku vrst knjigovodstva. Raspolagao je zajedničkom vrećicom. Da bi dao jasno svjedočanstvo svijetu, Isus je radije izabrao biti tesarskim pomoćnikom, nego da bude rabinski učenik na nekoj teologiji ili učilištu. Radije je prihvatio biti izdanak porobljenog naroda, nego da odraste u Rimu ili nekoj drugoj ondašnjoj metropoli, u sjeni znamenitih ljudi, političara ili senatora.

          Na vlastitoj je koži iskusio nesigurnost i trud oko stjecanja svakodnevnog kruha da bi nas onda mogao poučiti o bitnome kruhu, kruhu života, ali i da bi se solidarizirao s onima koji nemaju temeljne uvjete za čovječnu egzistenciju, koji žive na životnom minimumu. Kao podložnik velikog imperija znao je za varljivost i prevrtljivost vlasti i kako je kratak i strmen put za prevrata, kad se silni moćnici zbacuju, a neznatni maleni uzvisuju.

          Promatrajući život društvenog taloga i živeći solidarno s tim ljudskim talogom veliki svjedok i žena minuloga stoljeća Simone Weil (+1943) rekla je: “Kršćanstvo je ponajprije religija robova, a robovi ne mogu ne pripadati mu”. Isusovo siromaštvo i neznatnost najbolja su njegova vjerodajnica. Jer, da je Isus postao Mesija židovskih snova, novi David koji vodi narod prema obnovljenoj nacionalnoj slavi i povijesti, nikada ne bi bilo kršćanstva. Bio bi on možda još samo jedan u nizu pohlepnika za silom i vlašću, a ne Otkupitelj snagom ljubavi, Mesija ljudskog srca.         Tada bismo imali za razliku od blaženstava iz Govora na gori blaženstva ovog svijeta kao: “Blaženi gnjevni, jer će oni podvrgnuti zemlju sebi. Blaženi koji gladuju i žeđaju osvete, jer će biti osvećeni. Blaženi nečista srca, jer će biti pošteđeni pred Božjim licem” (M. Muggeridge).

          Isus ne nastupa kao nositelj objave, božanske mudrosti ili konačnog zakona, nego se oni u njemu utjelovljuju. Isus se izjednačuje s tim božanskim atributima i čovjek može pronaći kod njega konačni i posvemašnji mir i spokoj. Nakon svih muka i napora konačno smirenje daje čovjeku ne zemaljski san ili počinak, već nasljedovanje Isusa koji je blag, krotak i ponizna srca jer sam spada među one koji su cijeli život bili opterećeni, mučili se u posvemašnjoj otvorenosti Ocu.

          Svojim riječima i zahtjevima Isus je zahvatio u bit povijesti čovječanstva i svijeta, izmijenio temelje, podario svijetu novi smjer. “Nitko ne dolazi Ocu osim po meni”, “Nitko ne pozna Oca osim Sin”. Tko ne ulazi na vrata koja sam ja, “taj je lopov i razbojnik”, reći će Isus u Ivanovu Evanđelju (Iv 10). Od tumača i navjestitelja volje Božje Isus postaje utjelovljenje Boga među nama. I mimo njega nema puta naprijed u osmišljenu budućnost.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: 2Kr 4,8-11.14-16a; Ps 89,2-3.16-19; Rim 6,3-4.8-11; Mt 10,37-42

Ovih dana o svetkovini Svetih apostola Petra i Pavla uobičajeno je u našim krajevima da se rede mladi svećenici. U obredu ređenja postoji trenutak kada za to određeni službenik poziva kandidate, predstavlja ih biskupu i kaže mu: „Prečasni oče, sveta Majka Crkve ište da ovu našu braću zarediš za službu prezbitera.“. Na to biskup uzvraća pitanjem: „Znadeš li da su dostojni?“.

U tom pitanju stoji pridjev dostojan koji tri puta nalazimo u današnjem odlomku iz evanđelja.  Zapravo, u današnjem evanđelju tu riječ nalazimo u negativnom obliku. Isus kaže tko njega nije dostojan. Nije ga dostojan onaj tko više od njega voli oca ili majku. Nije ga dostojan onaj tko više od njega voli sina ili kćer. Nije ga dostojan onaj tko ne uzme svoj križ i ne ide za njim. Ako te rečenice preoblikujemo u potvrdni oblik onda znači da je Isusa dostojan onaj tko više voli njega od oca i majke. Isusa je dostojan onaj tko više voli njega od sina i kćeri. Isusa je dostojan onaj tko uzima svoj križ i ide za njim.

Ali što zapravo znači biti dostojan Isusa?

Na drugom mjestu u evanđelju kad Isus šalje svoje učenike propovijedati i liječiti kaže im da je radnik dostojan svoje plaće (usp. Mt 10,10). Kad je jedan rimski satnik molio Isusa da mu ozdravi slugu, prisutni židovi rekli su „dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.2 (Lk 7,5). U Knjizi Otkrivenja za Boga piše „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bî stvoreno!“ (Otk 4,11). U istoj knjizi sav nebeski dvor pjeva Jaganjcu koji stoji posred Božjeg prijestolja : „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda.“ (Otk 5,9).

Kao što vidimo iz navedenih primjera uvijek se navodi razlog zbog kojega je netko nazvan dostojnim. I Bog i ljudi nazvani su dostojnima zbog svojih djela.

Biti dostojan prema tome nije urođena karakterna crta, nego nešto oko čega se treba potruditi. Dostojnim se treba pokazati. Radnik je dostojan svoje plaće tek nakon što je uradio svoj posao. Rimski satnik dostojan je Isusove milosti jer se pokazao kao onaj koji voli židovski narod time što je sagradio sinagogu, a sigurno i drugim dobrim djelima. Bog je dostojan slave jer je stvorio svijet. Isus, Jaganjac Božji, dostojan je iste slave jer je svijet otkupio.

Prema tome kada tražimo odgovor na pitanje što znači biti dostojan Isusa, trebamo ići u tom smjetu. Današnji odlomak iz evanđelja ne govori o nepovredivom ljudskom dostojanstvu i neprocjenjivoj vrijednosti svakoga ljudskog bića kao takvog. Svaki čovjek dostojan je Isusa u smislu svoje potrebe za spasenjem, za ispunjenim, sretnim i smislenim životom. Ali ovdje se govori o tome što mi sami trebamo učiniti da bi se to ostvarilo. Biti dostojan Isusa znači dati mu prednost pred svime i svima tako da u životu ne slijedimo ničiji drugi put nego njegov.

U tom smislu možemo lakše razumjeti Isusovo zbunjujuće traženje za sebe veće od ljubavi od one koju osjećamo za oca ili majku, sina ili kćer. Biti dostojan Isusa znači to da naš odnos s njime nije uvjetovan ni ovisan o drugim odnosima, pa ni s onima u najužoj obitelji. A budući da se, kako rekosmo, tu ne radi o nekoj osobnoj karakteristici, nego o konkretnom djelovanju biti ili ne biti dostojan Isusa nije nešto statično i nepromjenjivo. Dostojnim ili, bolje reći, dostojnijim postaje se iz dana u dan.

Osobit dojmljiv trenutak u obredu svećeničkog ređenju može se doživjeti u grčko-istočnom obredu kada na biskupovo pitanje svi okupljeni vjernici svečano daju svjedočasntvo o dostojnosti svećeničkoga kandidata i na sav glas uzvikuju dostojan. Na grčkom jeziku taj pridjev glasi aksios, a izvodi se od glagola ago što znači predvoditi, uzeti i nositi teret.  Upravo onako kako nalazimo današnjem evanđelju. Dostojan je Isusa svaki onaj komu je Isus ispred, a sve drugo za leđima i na leđima.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Jr 20,10-13; Ps 69,8-10.14.17.33-35; Rim 5,12-15; Mt 10,26-33

Koliko god se govorilo o osobnoj slobodi pojedinca, svaki čovjek ima potrebu za tim da nekomu pripada. Osjećaj pripadnosti jedan je od važnijih osjećaja za sretan i ispunjen život. Već samim rođenjem čovjek pripada određenoj obitelji, zavičaju, narodu i državi. Ta pripadnosti koja nije uopće izabrana nego je jednostavno činjenična, u mnogočemu određuje i ono što nazivamo religioznom ili vjerskom pripadnošću.  A vjerska pripadnost doista bi trebala biti stvar osobnoga izbora i opredijeljenja. Jasno je da dijete do određene životne dobi nije sposobno činiti slobodne životne izbore pa to u njegovo ime čine roditelji ili skrbnici. No u životu kad-tad dolazi čas kada čovjek u pitanju vjere doista izabire svoju pripadnost. Neki će tada i fromalno i stvarno napustiti pripadnost vjerskoj zajednici svojih roditelja. Neki, koji kao djeca nisu primili nikakav vjerski odgoj, doživjet će nešto što će promijeniti njihov život, naći će vjeru i tražiti Boga. Neki, koji su primili vjerski odgoj u roditeljskoj kući, nominalno će ostati pripadnici vjerske zajednici u koju su ih uključili roditelji, ali će živjeti daleko od vjere i vjernika.  Neki će pak sjeme vjere koje su primili u djetinjstvu njegovati te iz dana u dan rasti u svom odnosu s Bogom i drugim vjernicima. Životne su situacije doista različite.

Odlomak iz današnjega evanđelja na svoj način govori o temi vjerske pripadnosti. O pripadnosti Bogu u Isusu Kristu. On se obraća svojim apostolima započinjući na pomalo neobičan način: „Ne bojte se ljudi.“  Potom u kratkom razmaku to ponavlja još dva puta. Kontekst u kojem to Isus govori jest slanje dvanaestorice da propovijedaju izgubljenim ovcama doma Izraelova liječeći bolesne, uskrisujući mrtve i izganjajući zloduhe. Isus je, dakle, opremio svoje učenike velikim ovlastima i moćima, ali oni se unatoč tomu boje ljudi kojima ih on šalje. Tako ljudi, kojima apostoli trebaju propovijedati evanđelje, bivaju predstavljeni kao moguća prepreka u odnosu između apostola i njihova učitelja, a time i Oca nebeskoga.

Razumljiv je strah učenika pred ljudima. Isus ih je upozorio da će ih ljudi progoniti na različite načine. Predavat će ih sudovima, zatvarati i ubijati. To je sasvim dovoljno da se kod apostola pojavi strah i da odustanu od svoga poslanja.

Ali Isus poučava svoje učenike kako će pobijediti taj strah  i ustrajati do kraja. No najprije uočimo što Isus u vezi s tim ne kaže. Isus ne govori svojim učenicima da budu jači od svojih progonitelja u onome što oni čine. Isus ne kaže svojim učenicima da oni još više mrze svoje mrzitelje i da još više proganjaju svoje progonitelje. Ne. Isus poučava svoje učenike najprije to da budu svjesni svoje vrijednosti pred Bogom. Isus poučava svoje učenika da je njihov temeljni životni odnos odnos s Bogom, i da se taj odnos ostvaruje u svjedočenju svoje vjere pred ljudima. Isus poučava svoje učenike da svoj odnos s ljudima grade na svom odnosu s Bogom, a ne obratno. Kad bismo svoj odnos s Bogom gradili na svom odnosu s ljudima živjeli bismo u stalnome strahu. Smisao i sreća našega života ovisili bi o ljudima kojih se bojimo.

Vjerojatno nema nijedne knjige na svijetu koja bi tako snažno ustajala protiv ljudskoga kulta ličnosti kao što to čini Bibilja. Čak i Isusovo utjelovljenje, muku i smrt možemo promatrati pod tim vidom. U Isusu Kristu Bog nas potpuno želi osloboditi straha od ljudi. Želi nas osloboditi i od krivo shvaćenoga straha od Boga. Premda je rečeno „ne bojte se onih koji ubijaju tijelo…“ (tj. ljudi) a „bojte s onog koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ (tj. Boga) te oštre riječi bile bi krivo shvaćene, ako bi u nama stvorile sliku Boga kao strogoga bezobzirnoga suca, djelitelja slijepe pravde. Bojati se Boga u biblijskom jeziku ne znači izbjegavati Boga kao što izbjegavamo ljude kojih se bojimo. Bojati se Boga u Bibliji znači biti slobodan za istinu i u istini. Na jednome mjestu Isus je rekao svojim učenicima „Istina će vas osloboditi!“ (Iv 8,32). Ne radi se tu o filozofskom pojmu  istine koji je teško definirati.  Puni citat tih Isusovih riječi glasi ovako: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Iv 8,31-32). Kao što je naša pripadnosti određenoj obitelji, narodu,državi jednostavna činjenica, bez obzira koliko nam se to sviđalo i ne sviđalo, tako je i Božja objava u Isusu Kristu, činjenica koju možemo priznati ili ne priznati. Dobro  je i zdravo da svatko prođe kroz kušnju primljene vjere kako se ona ne bi temeljila samo na onoj neizaberivoj pripadnosti. Čovjek može vjerovati samo u slobodi. Ali pri svom slobodnom izboru treba biti poučen da se sloboda ne ostvaruje u nepriznavanju istine, nego priznavanje istine oslobađa čovjeka od svakoga straha i otkriva mu vlastitu vrijednost u Božjim očima.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

PRESVETO TROJSTVO – Godina A

ČITANJA: Izl 34,4b-6.8-9; Otpj.pj.: Dn 3,52-56; 2Kor 13,11-13; Iv 3,16-18

Veliki napori ljudskog uma uloženi su kroz provijest Crkve u razumišljanjima, tumačenjima i definiranju dogme o Presvetom Trojstvu. No je li ljudski um sam od sebe došao do spoznaje Boga Oca i Sina i Duha Svetoga?  Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Trojstvo je otajstvo vjere u strogom smislu, jedna od onih ‘tajni skrivenih u Bogu koje se ne mogu znati ako nisu objavljene od Boga’.“ (KKC br. 237).

Prema tome, kada kao vjernici razmišljamo i govorimo o Presvetom Trojstvu, onda govorimo na temelju onoga što nam je Bog objavio o samom sebi. U  današnjim misnim čitanjima imamo nekoliko primjera Božje objave.

U prvom čitanju iz Knjige Izlaska čitamo odlomak koji se nalazi u kontekstu obnove Saveza nakon što se narod odmetnuo od Boga i napravio sebi boga u liku zlatnoga teleta. Bog se narodu već objavio preko Mojsija i izveo ih iz egipatakoga ropstva, ali narod ‘tvrde šije’ hoće boga po svojim mjerilima. Narod nema problema s time da bogu iskazuje štovanje, ali on hoće boga kojega može staviti u svoje okvire. Umjesto da bude Božja slika čovjek pravi sebi boga po svojoj slici. Ali, kad-tad pokaže se ništavilom svaki bog kojega čovjek napravi po sebi. Stoga se u obnovi Saveza, nakon što je uništeno zlatno tele Bog ponovno objavljuje i sam govor i o sebi. On je „Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.“ U nastavku teksta koji je izostavljen u današnjem čitanju Bog govori o sebi i kao onomu koji „iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena.“ (Izl 34,7). Te riječi trebale bi potresti narod i upozoriti ga da pitanje štovanja i vjere u pravoga Boga nije pitanje nekoga sporednoga izbora. Radi se o životnom izboru. Čovjek može u Bog ne vjerovati. Može ga odbaciti. Može ga ignorirati. I u svemu tome Bog čovjeku neće oduzeti njegovu slobodu. Ali ovdje se ne radi samo o pitanju slobode. Radi se o pitanju istine i ljubavi. Istina da Bog postoji i da je stvorio svijet u ljubavi koja je on sam, nije samo neka hipotetička tvdnja. To je istina koja se tiče svake egzistencije u samoj sebi. Stoga su Božja objaviteljska upozorenja čin njegove ljubavi prema čovjeku kojega je stvorio da živi, a ne da nestaje u ništavilu.

Prvo čitanje, dakle, snažno nas upozorava da Bog postoji  i da se brine za svoj narod. Oprašta mu, milostiv je i daje mu zapovijedi da ih vrši kako bi doista živio. Prva od tih zapovijedi je upravo ona „Ja sam Gospodin Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene.“

U drugom čitanju koje donosi završetak Druge poslanice Korinćanima imamo trojstveni pozdrav „Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!“

To je jedan od pozdrava kojim se započinje sveta misa,  a u njemu je sadržana srž čitave Božje objave svoga bića u biblijskoj povijesti. Božja objava u Isusu Krista izražena je riječju milost. To što se Bog objavljuje čovjeku nije nužnost, nego milost koja se prihvaća vjerom.

A milost je zapravo drugo ime za ljubav. Stoga između milosti Gospodina Isusa Krista i ljubavi Boga možemo staviti znak jednakosti. Pavao u svom pozdravu uz Boga ne upotrebljava riječ Otac, ali je ona sadržajno prisutna, jer jer Isus Krist Božji Sin.

Od Oca i Sina izlazi Duh Sveti koji je pojam zajedništva. Kao Paraklet Duh Sveti svjedoči da Božje zajedništvo nije zatvoreno samo u sebe. Čitavo djelo Božje objave djelo je Duha Svetoga koji ne prestaje uvoditi u istinu svakoga tko je želi upoznati.

Milost je dakle sama objava, ljubav je njezin sadržaj, a zajedništvo jedini način istinskoga života.

U odlomku iz Evanđelja po Ivanu slušamo riječi koje u noćnom razgovoru Isus govori Nikodemu koji mu je došao noći jer se bojao družiti s Isusom pred očima javnosti. U svakom slučaju treba dobro primijetiti kako Isus ne odbija takve sugovornike, nesavršene, pune ljudskih obzira, ali u dubini duše željne spoznaje Boga.

Isus Nikodemu govori o Božjoj ljubavi koja se u njegovi Sinu tj. samome Isusu očituje svijetu. Bog sve čini da spasi svijet. Pa čak i najjednostavnije stvari. Postaje čovjekom koji s nama jede i pije. I u toj jednostavnosti  poziva nas da u njega povjerujemo. Opet ozbiljno, kao u Knjizi Izlaska na brdu Sinaju, jer ne radi se o sporednom nego o životnom izboru. Razgovor s Isusom silno je djelovao na Nikodema. Potresao ga je toliko da je njegovo zajedništvo s Isusom pobijedilo sve strahove. Zajedno s Josipom iz Arimateje, Nikodem će javno miomirisima pomazati Isusovo mrtvo tijelo i položiti ga u grob. A Isus će trećega dana uskrsnuti i poslati učenicima dar Duha Svetoga da bi ispunio Očevo obećanje dara spasenja svakom čovjeku.

Svetkovina Presvetoga Trojstva ne slavi se slučajno na osminu Pedesetnice tj. silaska Duha Svetoga jer toga je dana tajna Presvetoga Trojstva objavljena potpuno.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

PEDESETNICA. DUHOVI – Godina A
ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; 1Kor 12,3b-7.12-13; Iv 20,19-23

U izvještaju iz Djela apostolskih (2,1-11) koji se čita na dan Pedestnice upada u oči jedna riječ  koja se ponavlja u gotovo svakoj drugoj rečenici. To je riječ svi: Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu;  Svi se napuniše Duha Svetoga;  Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci?; svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.« .

U nastavku stoji još: „Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: »Što bi to moglo biti?«“(Dj 2,12)

Ali onda slijedi i rečenica: „Drugi su pak, podrugujući se, govorili: »Slatkog su se vina ponapili!« (Dj 2,13).

Što možemo zaključiti iz navedenih podataka?

Riječ svi u ovom odlomku odnosi se na dvije skupine. Prva su oni koji su bili okupljeni svi zajedno na istome mjestu i koji su se napunili Duha Svetoga. Doznajemo i to da su svi oni bili Galilejci. Druga skupina svih su žitelji različitih zemalja koji su došli u Jeruzalem slaviti Pedesetnicu i svi su bili zadivljeni što svatko čuje na svom jeziku kako Galilejci puni Duha Svetoga razglašuju veličanstvena djela Božja.

Jedna skupina svih oni su koji govore, druga su oni koji slušaju, dive se, razumiju one prve na svom jeziku, ali su zbunjeni i pitaju se što bi to moglo biti. Ipak, zbog svoje otvorenosti i jedna i druga skupina svih ujedinjuje se u jednu zajednicu koja aktivno sudjeluje u događaju Pedesetnice. Možemo slobodno reći da ih ujedinje Duh Sveti koji ne silazi na pojedinca u nekom privatnom obliku, nego na članove zajednice vjernika. Svi, i oni koji propovijedaju i oni koji slušaju postaju u Duhu Svetom ujedinjeni kao različiti udovi jednoga tijela čija je glava Krist.

No uz njih postoje i drugi  koji se prema događaju Pedesetnice odnose na sasvim drukčiji način. Oni se podruguju. Vjerojatno nema gorega stava koji čovjek može zauzeti prema čovjeku. Ruganje nije samo omalovažavanje nego najružniji oblik isključivosti. Protivljenja, rasprave i sukobi koliko god bili žestoki i bolni još uvijek su znak uvažavanja drugoga kao sebi ravna čovjeka, pa čak i neki oblik zajedništva. Možda nije baš najljepši primjer, ali je zapanjujuće koliko u nesretnoj povijesti ljudskih ratova ima primjera međusobnoga poštivanja ratničke časti. Tako na primjer David premda je imao priliku s leđa pogubiti svoga progonitelja kralja Šaula, to ne čini, a Šaul kad je to doznao odgovara: „Pravedniji si od mene jer ti si meni učinio dobro, a ja sam tebi učinio zlo. A danas si okrunio svoju dobrotu prema meni, jer me Gospodin predao u tvoje ruke, a ti me nisi ubio.“(1 Sam. 24,18-19).

David ne postupa prema Šaulu kao prema manje vrijednoj osobi. On se s njime ne slaže. U sukobu su. Ali kad Šaul pogine, David se neće radovati što se oslobodio neprijatelja nego će plakati za junakom.

Potpuno pozitivani još bolji primjer uvažavanja druge osobe možemo naučiti iz Isusova odnosa prema učenicima. Premda je on učitelj, oprao im je noge. Premda je on neusporedivo veći, svoje učenike ne zove slugama nego prijateljima. Premda su ga u kritičnom trenutku napustili, on ih nakon uskrsnuća ne osuđuje nego ponovno poziva i daruje praštanje kao učinkoviti dar Duha Svetoga.

Scena u kojoj uskrsli Isus uvečer nakon svoga uskrsnuća dolazi učenicima te „dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’“ (Iv 20,22) može se usporediti s trenutkom stvaranja kad je Bog čovjeku u nosnice udahnuo dah života. Do toga trenutka čovjek je bio samo neživo zemljano tijelo, ali kad je primio Božji dah postao je živa duša. Tako su i Isusovi učenici uvečer na dan njegova uskrsnuća bili kao neživa tijela zatvorena u grobu, a darom Duha Isus u njih udahnjuje novi život.

Isus slabosti svojih učenika nije izvrgnuo ruglu, nego im je oprostio i dao im moć da i oni opraštaju drugima.

Nakon Pedesetnice kada je taj dar postao očit i razumljiv svima, učenici će početi slobodno propovijedati Kristovo evanđelje obraćajući se onima koji ga nisu prepoznali pa su ga razapeli. Propovijedat će im bez osuđivanja ili predbacivanja, s blagošću s kojom se odgaja nezrelo dijete. Čak i kad budu izrugani bilo zbog svojih grijeha bilo zbog svoje nade, Isusovi učenici neće se rugati svojim progoniteljima, nego će ljubavlju svjedočiti svoju vjeru.

Taj dar učeničkog svjedočenja daje se svima koji otvorena srca primaju darove Duha Svetoga, a on Isusove učenike upućuje u svu istinu i stalno im doziva u pamet sve što je rekao njihov Učitelj.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

SEDMA VAZMENA NEDJELJA – Godina A

ČITANJA: Dj 1,12-14; Ps 27,1.4.7-8a; 1Pt 4,13-16; Iv 17,1-11a

U nedjelju prije blagdana Pedesetnice odlomak prvog čitanja prikazuje nam skupinu Isusovih učenika koji su se nakon Isusova uzašašća vratili s Maslinskog brda u Jeruzalem kako bi ondje čekali ispunjenje obećanja da će primiti Duha Svetoga. U toj skupini bila su jedanaestorica učenika, ali i žene od kojih se poimence spominje samo Marija, Isusova majka. Uz njih tu su i osobe koje se nazivaju Isusovom braćom.

Premda se tradicionalno među apostolima na dan Pedesetnice prikazuje samo Marija, nema razloga da iz te zajednice isključimo i ostale koje su spomenuti u današnjem odlomku. Štoviše postoji dobar razlog da istaknemo njihovu prisutnost jer to znači da Duhom nisu ispunjeni samo oni imenom poznati apostoli koji u zajednicu imaju prominentnu služni nego i anonimni pregaoci – žene  i muškarci – koji u svim aspektima života svjedoče svoju vjeru u Isusa Krista. Continue reading →

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA – Godina A

ČITANJA: Dj 8,5-8.14-17; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3,15-18; Iv 14,15-21

Premda je đakonat u Crkvi ustanovljen za služenje kod stolova (Dj 6,2) kako bi se apostoli mogli više posvetiti molitvi i posluživanju Riječi  (Dj 6, 4), u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih susrećemo jednog od sedmorice prvih đakona, imenom Filipa, kako propovijeda Krista u Samariji. Đakonska se služba prema tome već od samoga početka nije zamislila samo kao služba ‘tehničkoga’ služenja u smislu karitativnoga djelovanja ili osiguranja potrebne materijalne infrastrukture ili logistike za propovijedanje evanđelja. Đakonska služba uključuje navještaj evanđelja i djelima i riječima. Tako je Filip propovijedao Krista. Mnoštvo ga je slušalo, gledalo i prihvaćalo. Da je Filip samo govorio, a ne činio, autentičnost njegovih riječi ne bi se mogla potvrditi. Riječi bi ostale prazne i nepoticajne. A da je činio dobra djela bez navještaja Riječi, ostao bi nejasan izvor i motiv njegova djelovanja. Riječi i djela zajedno postižu najbolji uspjeh. Upravo tako prikazan je u Djelima apostolskim plod Filipova djelovanja koji je urodio velikom radošću. Continue reading →

PETA VAZMENA NEDJELJA – Godina A

ČITANJA: Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; 1Pt 2,4-9; Iv 14,1-12

Nakon odlomka iz Djela apostolskih koji se čitao prošle nedjelje i u kojem doznajemo kako se u jednom danu kršćanska zajednica povećala za oko tri tisuće duša (usp. Dj 2, 41), u današnjem se prvom čitanju susrećemo s određenim problemima u funkcioniranju bratskog života. U tom kontekstu pojavljuje se potreba za određenim strukturama i službama unutar zajednice, te se govori o ustanovi đakonata koji će u kasnijem razdoblju crkvene hijerarhije postati prvim stupnjem svećeničkog reda.

Tijekom crkvene povijesti đakonat je postao sve više ritualiziran i u najvećem broju slučajeva prijelaznom stepenicom kandidata za prezbiterat. Tek u novije vrijeme obnavlja se svijest o važnosti đakonata kao trajnog životnog zvanja. Današnji nas odlomak iz Djela apostoskih podsjeća na dvije bitne okolnosti koje se prethodile ustanovi đakonata kao posebne službe u kršćanskoj zajednici. Prvo, navještaj evanđelja u posluživanju Riječi podrazumijeva i služenje ljudima u njihovim osnovnim životnim potrebama; i drugo, u tom posluživanju treba paziti na to da se prema svakomu postupa sukladno njegovim potrebama te da se nikoga zbog bilo kojega razloga ne zanemaruje. Da bi se to postiglo potrebno je da u zajednici postoji prepoznatljiva institucija služenja. Upravo u tu svrhu ustanovljen je đakonat i novozavjetna nam tradicija donosi imena sedmorice prvih đakona. Prvi koji se navodi jest Stjepan, muž pun vjere i Duha svetoga, koji će postati i prvi mučenik za Kristovo ime. Upravo svojim mučeništvom učinio je najveće djelo svoga životnoga služenja, po uzoru na samoga Isusa koji svoju muku, smrt i uskrsnuće predstavlja kao najveći oblik služenja čovjeku (usp. Mk 10,45). Continue reading →